Bolnice imaju resurse i stručnost koje omogućuju liječnicima da brzo dijagnosticiraju i liječe širok raspon bolesti.
Međutim, bolnica može biti zastrašujuće i zbunjujuće mjesto. Često se skrb pruža brzo i bez objašnjenja. Znati što očekivati može pomoći ljudima da se snađu i aktivno sudjeluju u njihovoj skrbi tijekom boravka. Razumijevanje o tome što se radi u bolnici i zašto se to radi može pomoći ljudima da se manje osjećaju zastrašeno bolničkim iskustvom, da imaju veći osjećaj kontrole te da imaju više samopouzdanja o svom zdravlju kada se otpuste kući.
Ljudi se primaju u bolnicu kada imaju ozbiljan ili životno ugrožavajući problem (kao što je srčani udar). Mogu se primiti i za manje ozbiljne poremećaje koji se ne mogu adekvatno liječiti na drugom mjestu (kao kod kuće ili u ambulanti). Liječnik - liječnik primarne zdravstvene zaštite, specijalist ili liječnik hitne službe - određuje ima li osoba medicinski problem dovoljno ozbiljan da opravdava prijem u bolnicu.
Glavni cilj hospitalizacije je
Stoga je cilj da je boravak u bolnici što kraći i da omogući osobi da bude sigurno otpuštena kući ili u neku drugu zdravstvenu ustanovu gdje se liječenje može završiti.
Za mnoge ljude prijem u bolnicu počinje posjetom hitnoj ambulanti. Važno je znati kada i kako ići u hitnu bolničku ambulantu. Kad osoba ide u hitnu službu, treba ponijeti svoju medicinsku dokumentaciju.
Uz djecu je potrebno da roditelj ili drugi skrbnik većinu vremena ostane u bolnici.
Registracija
Prvi korak u prijemu je registracija. Ponekad se registracija može obaviti prije dolaska u bolnicu. Registracija uključuje ispunjavanje obrazaca koji pružaju sljedeće:
-
Osnovne informacije (kao što su ime i adresa)
-
Informacije o zdravstvenom osiguranju
-
Broj telefona članova obitelji ili prijatelja za kontakt u slučaju nužde
-
Pristanak na liječenje
-
Pristanak na objavljivanje informacija osiguravajućim društvima
-
Suglasnost o plaćanju troškova
Osoba dobiva identifikacijsku narukvicu koja se nosi na ručnom zglobu. Treba provjeriti jesu li podaci na njoj točni i treba ju uvijek nositi. Na taj način, kada se provode pretrage ili postupci, članovi osoblja mogu potvrditi da imaju pravu osobu.
Što ponijeti u bolnicu?
Bilo da se osoba prima u bolnicu putem hitne ambulante ili da je upućena od svog liječnika, treba donijeti svoju medicinsku dokumentaciju.
Najvažnije stvari koje ljudi trebaju ponijeti su
-
Popis svih lijekova koje uzimau i doze lijekova (popis bi trebao uključivati i lijekove bez recepta, lijekove na recept i dodatke prehrani, kao što su vitamini, minerali i ljekovito bilje)
-
Popis svojih alergija na lijekove
-
Sve pisane upute liječnika
Ako osoba nema te informacije ili je suviše bolesna da bi komunicirala, članovi obitelji ili prijatelji ih trebaju osigurati ako je to moguće, te bi trebali donijeti sve lijekova koje mogu pronaći kod kuće.
Osoba bi također trebala donijeti kopiju svog najnovijeg medicinskog sažetka i zapise o nedavnim boravcima u bolnici. Međutim, mnogi ljudi nemaju te dokumente. U takvim slučajevima bolničko osoblje obično dobiva informacije od liječnika primarne zdravstvene zaštite ili iz bolničkog informatičkog sustava ili oboje.
Bolnice preporučuju da osoba donese napredne upute i sve pravne formulare koji određuju tko može donositi medicinske odluke za njih u slučaju da ne mogu sami donositi odluke (trajna punomoć za zdravstvenu skrb).
Osoba treba dati sve te informacije medicinskoj sestri koja je odgovorna za njezino smještanje u bolničku sobu.
Osobne stvari
Osoba također treba ponijeti sljedeće:
-
Toaletne potrepštine, uključujući i brijač ako se koristi kod kuće
-
Ogrtač
-
Odjeća za spavanje
-
Papuče
-
Naočale, slušni aparati i proteze (ako se koriste kod kuće)
-
CPAP (kontinuirani pozitivni tlak u dišnim putevima) stroj za pomoć pri disanju (ako ga koriste kod kuće)
-
Nekoliko osobnih stvari, kao što su fotografije voljenih, kako bi se osjećala ugodnije
-
Mobitel i punjač mobitela
Ako je dijete hospitalizirano, roditelji bi trebali donijeti utješni predmet, kao što je omiljena deka ili plišana igračka.
Budući da se predmeti često gube u bolnici (posebno u svlačionicama), sve osobne stvari trebaju biti označene ili potpisane. Vrijednosti (kao što su vjenčani prsten ili drugi nakit, kreditne kartice i velike svote novca) treba ostaviti kod kuće.
Trenutni lijekovi na recept
Mnogi ljudi donose vlastite lijekove u bolnicu kako bi mogli koristiti vlastite zalihe. Međutim, budući da članovi bolničkog osoblja moraju dokumentirati sve lijekove koje osoba uzima, umjesto toga, osoba dobiva iste ili slične lijekove iz bolničke zalihe.
Dakle, općenito, lijekove na recept treba ostaviti kod kuće. Iznimke su skupi, neobični ili teško dostupni lijekovi koji se uzimaju kod kuće. Ove lijekove treba ponijeti jer bolnica možda neće moći odmah osigurati odgovarajuće lijekove. Takvi lijekovi uključuju rijetke kemoterapijske lijekove i eksperimentalne lijekove. U tim slučajevima, lijek se daje bolničkom ljekarniku koji ga pregledava i provjerava prije nego što se da. Tijekom boravka u bolnici, lijek se čuva u skladištu lijekova, a medicinska sestra daje lijek osobi.
Da li znate...
-
Ljudi ne bi smjeli donositi vlastite lijekove u bolnicu, osim ako su lijekovi skupi, neobični, eksperimentalni ili teško dostupni.
|
Nakon prijema
Nakon prijema, osoba se može odvesti na krvne pretrage ili rendgen ili ide odmah u bolničku sobu.
Bolničke sobe mogu biti privatne (jedan krevet) ili zajedničke (više kreveta). Čak i u privatnoj sobi, privatnost je ograničena, a kupaonica se često dijeli. Članovi osoblja često ulaze i izlaze iz sobe, i iako obično kucaju, mogu ući prije nego što osoba može odgovoriti.
Različite pretrage, kao što su pretrage krvi ili urina, mogu se obaviti kako bi se utvrdili problemi. Članovi osoblja mogu postavljati pitanja kako bi utvrdili postoji li vjerojatnost da će osoba razviti probleme u bolnici ili će trebati dodatnu pomoć nakon otpusta iz bolnice. Osobu se može pitati o prehrambenim navikama, raspoloženju, cijepljenju i uzimanju lijekova. Može joj se postaviti standardni niz pitanja za procjenu mentalne funkcije (tzv. testiranje mentalnog statusa).
Intravenski (IV) put
Skoro svakoj osobi koja je primljena u bolnicu se postavi IV put. IV put je fleksibilna cijevčica (kateter) umetnuta u venu, obično u venu kubitalne regije. IV putevi se mogu koristiti za davanje tekućine, lijekova i, ako je potrebno, hranjivih tvari.
Ako osoba ostane u bolnici dulje od nekoliko dana, možda će se IV put morati premjestiti na drugo mjesto u ruci kako bi se izbjegla iritacija vene.
Preferencije za oživljavanje
Sve osobe koje se primaju u bolnicu pitaju se koje su njihove želje za oživljavanjem, čak i kada su u bolnici zbog manjih problema i inače zdravi. Stoga ljudi ne smiju pretpostaviti da to pitanje znači da su ozbiljno bolesni.
Mjere oživljavanja uključuju sljedeće:
-
Kardiopulmonalna reanimacija (CPR)
-
Električni šokovi za srce
-
Uporaba određenih lijekova
-
Umetanje cijevi za disanje u grlo (intubacija) i upotreba stroja za pomoć pri disanju (mehanička ventilacija)
-
Umetanje sonde za hranjenje u želudac kako bi se dala hrana
Odluka o mjerama oživljavanja vrlo je osobna i ovisi o mnogim čimbenicima, uključujući zdravlje osobe, očekivano trajanje života, ciljeve, vrijednosti i vjerska i filozofska uvjerenja te razmišljanja članova obitelji. U idealnom slučaju, osoba bi trebala sama odlučiti nakon razgovora o toj temi s članovima svoje obitelji, liječnicima i drugima. Ne bi trebali dopustiti drugima da donesu tu odluku za njih.
Ljudi se mogu odlučiti protiv reanimacije ako su stariji i osjećaju da su živjeli ispunjen život ili ako imaju ozbiljan poremećaj s kratkim očekivanim životnim vijekom ili poremećajem koji čini njihovu kvalitetu života lošom. Liječnici mogu predložiti da se osoba odluči protiv mjera reanimacije ako imaju terminalnu bolest ili poremećaj koji čini povratak prihvatljivoj kvaliteti života malo vjerojatnim nakon oživljavanja. Ako se osoba odluči protiv oživljavanja, liječnici pišu ne reanimiraj (do-not-resuscitate (DNR)) ili ne pokušavaj reanimirati (do-not-attempt-resuscitation (DNAR)) naredbe na njihovoj bolničkoj listi.
Odluka protiv mjera oživljavanja ne znači nikakvo liječenje. Na primjer, osobe koje imaju DNR ili DNAR nalog još uvijek se liječe od svih poremećaja koje imaju dok im se srce ne zaustavi ili dok ne prestanu disati.
Ako osoba pokaže da ne zna kako odgovoriti, liječnici pretpostavljaju da žele sve mjere oživljavanja.
Osoba može u bilo kojem trenutku promijeniti svoju odluku o mjerama oživljavanja tako da o tome obavijesti svog liječnika. Ne mora objasniti zašto.
U idealnom slučaju, mjere reanimacije bi vratile normalne funkcije tijela, a pomoć s disanjem i druga potpora više ne bi bila potrebna. Međutim, za razliku od onoga što se obično prikazuje u TV emisijama i filmovima, ti napori imaju različite stupnjeve uspjeha, ovisno o dobi i općem stanju osobe. Ti napori imaju tendenciju da budu uspješniji u mlađih, zdravijih ljudi, a mnogo su manje uspješni kod starijih osoba i osoba s ozbiljnim bolestima. Međutim, ne postoji siguran način kako predvidjeti tko će imati uspješan ishod nakon oživljavanja i tko neće.
Osim toga, reanimacija može uzrokovati probleme. Na primjer, prijelomi rebara mogu biti posljedica kompresije prsa, a ako mozak ne dobije dovoljno kisika neko vrijeme prije nego što se osoba oživi, može doći do oštećenja mozga.
Ako osoba kaže da ne žele biti oživljavana (DNR ili DNAR nalog), plastična narukvica se stavlja na zapešće i ne skida se tijekom boravka u bolnici kako bi pokazala njihovu sklonost. Također, liječnik ispunjava obrazac koji se zove Liječnički nalog za suzdržavanja od održavanja života (POLST) kako bi ukazali na to da osoba ne žele biti oživljena. Osobi se daje ovaj obrazac za njihovu dokumentaciju. Zatim, oni koji imaju ozbiljnu bolest mogu to istaknuti kod kuće (na primjer, na hladnjaku) u slučaju da ih liječnici pronađu kod kuće bez svijesti. Formalni POLST i slični programi ne postoje u svakoj državi ili zajednici, ali se njihov razvoj brzo širi.