Plućna embolija je začepljenje arterije u plućima (plućne arterije) nakupinom čvrstog materijala koju donosi krvotok (embolus)—najčešće se radi o krvnom ugrušku (trombu), a rjeđe o drugom materijalu.
-
Uzrok plućne embolije najčešće je krvni ugrušak, premda i druge tvari također mogu stvarati emboluse i začepiti arteriju.
-
Simptomi plućne embolije variraju, ali obično uključuju otežano disanje (zaduhu).
-
Liječnici često dijagnosticiraju plućnu emboliju tako što traže začepljenje plućne arterije pomoću kompjutorizirane tomografske angiografije (CTA) ili scintigrafije pluća.
-
Antikoagulantni lijekovi (koji se ponekad nazivaju i razrjeđivačima krvi) mogu se davati osobama s visokim rizikom kako bi se spriječila plućna embolija.
-
Antikoagulantni lijekovi koriste se za razrjeđivanje krvi i sprječavanje povećanja (rasta) embolusa dok tijelo razgrađuje (otapa) ugruške; druge mjere (poput lijekova za razgradnju krvnih ugrušaka ili kirurškog zahvata) mogu biti potrebne kod osoba za koje se procijeni da su u životnoj opasnosti.
-
Čini se da je virus SARS-CoV-2 protrombotičan, odnosno da su osobe s infekcijom COVID-19 sklonije stvaranju krvnih ugrušaka nego osobe bez te infekcije.
Plućne arterije provode krv iz srca u pluća. Krv preuzima kisik iz pluća i vraća se natrag u srce. Srce istiskuje krv u ostatak tijela kako bi opskrbilo tkiva kisikom. Kada embolus začepi plućnu arteriju, osobe možda neće moći unijeti dovoljnu količinu kisika u krv. Veliki embolusi (masivni, odnosno visokorizični plućni embolusi) uzrokuju toliko veliko začepljenje da srce ne može pumpati dovoljnu količinu krvi kroz preostale prohodne plućne arterije, zbog čega dolazi do pada krvnog tlaka. Ako se pumpa premalo krvi ili je srce pretjerano opterećeno, osoba može zapasti u šok i umrijeti. Ponekad začepljenje ili značajno smanjenje protoka krvi uzrokuje odumiranje dijela plućnog tkiva, što se naziva infarkt pluća, a može izazvati jaku bol, ali se stanje može povući i tkivo se može oporaviti.
Tijelo obično razgrađuje male ugruške brže nego veće, čime se oštećenje svodi na minimum. Veliki ugrušci razgrađuju se znatno sporije. Iz nepoznatih razloga, kod malog postotka ljudi ugrušci se ne razgrađuju, nego se stvaraju ožiljci, što može dovesti do povišenog krvnog tlaka u krvnim žilama pluća (plućna hipertenzija) i uzrokovati trajnije simptome.
Plućna embolija godišnje pogađa oko 350.000 ljudi i uzrokuje oko 85.000 smrtnih slučajeva u SAD-u. Uglavnom pogađa odrasle osobe.
Uzroci
Najčešća vrsta plućnog embolusa je:
Obično se krvni ugrušak stvara u veni noge ili zdjelice kada se protok krvi uspori ili zaustavi, što se može dogoditi u venama nogu kada osoba dugo ostaje u jednom položaju nakon ozljede (npr. prijeloma kuka), velike operacije ili dugotrajnog sjedenja za vrijeme putovanja. Drugi uzroci uključuju stanja koja povećavaju vjerojatnost zgrušavanja krvi ili strano tijelo u krvotoku (npr. intravenski kateter).
Uzrok nastanka krvnih ugrušaka u venama ponekad se ne može jasno utvrditi, ali često su očita stanja koja pogoduju stvaranju ugruška (čimbenici rizika). U takva stanja spadaju:
-
starija životna dob, osobito iznad 60 godina
-
poremećaj zgrušavanja krvi (povećan rizik od zgrušavanja, tzv. hiperkoagulabilno stanje)
-
rak
-
kateteri uvedeni u veliku venu radi primjene lijekova ili hranjivih otopina (trajni venski kateteri)
-
bolesti koštane srži (moždine) zbog kojih krv postaje previše gusta
-
poremećaji zbog kojih se krv lako zgrušava (tzv. poremećaji zgrušavanja, odnosno trombotički poremećaji)
-
zatajenje srca (popuštanje srca)
-
smanjena pokretljivost (npr. nakon operacije ili bolesti ili za vrijeme duge vožnje automobilom ili putovanja zrakoplovom)
-
infekcije (neke teške infekcije uzrokuju sustavnu upalu koja pogoduje zgrušavanju krvi; SARS-CoV-2 osobito je sklon izazivanju ugrušaka)
-
ozljeda zdjelice, kuka ili noge
-
bolest bubrega koja se naziva nefrotski sindrom
-
velika operacija u posljednja 3 mjeseca
-
pretilost (gojaznost)
-
trudnoća ili razdoblje nakon poroda
-
prethodni krvni ugrušak
-
bolest srpastih stanica (drepanocitoza)
-
pušenje
-
moždani udar
-
primjena estrogena, npr. za liječenje simptoma menopauze ili za kontracepciju (u tom je slučaju rizik osobito visok kod žena starijih od 35 godina ili kod onih koje puše)
-
primjena modulatora estrogenskih receptora (kao što su raloksifen ili tamoksifen)
-
primjena nadomjesne testosteronske terapije
Osobe koje dugo sjede bez kretanja (što se može dogoditi tijekom putovanja zrakoplovom) imaju blago povećan rizik.
Osobe koje imaju COVID-19 imaju veći rizik od plućne embolije. Rizik može biti povećan jer osobe koje su bolesne ili hospitalizirane često imaju smanjenu pokretljivost, ali sama bolest također može povećati sklonost stvaranju krvnih ugrušaka.
Daleko rjeđe krvni ugrušci nastaju u venama ruku. Katkad se ugrušci nalaze na desnoj strani srca dok putuju prema plućima. Jednom kada se ugrušak otkine i uđe u krvotok, obično dospije u pluća.
Plućna embolija
Krvožilni sustav prenosi krv kroz cijelo tijelo putem složene mreže arterija i vena. Venski sustav dio je krvožilnog sustava koji pomoću vena vraća iskorištenu, odnosno deoksigeniranu (siromašnu kisikom) krv u srce i pluća.
Povremeno nepravilnosti u stijenci vene (osobito u područjima usporenog protoka, poput područja oko venskog zaliska) mogu dovesti do stvaranja krvnog ugruška, odnosno tromba. Jednom kada se stvori, dodatne naslage fibrina i crvenih krvnih stanica (eritrocita) mogu uzrokovati rast tromba unutar vene. Osim što uzrokuje upalu vene i ometa protok krvi, postoji značajan rizik da se cijeli ili dio venskog tromba odvoji te krvotokom dospije u druge dijelove tijela. Takvi pokretni (putujući) trombi, odnosno embolusi, mogu se na kraju zaglaviti u krvnim žilama pluća. Zaglavljeni ugrušak, stanje poznato kao plućna embolija, može ugroziti protok krvi kroz pluća te dovesti do otežanog disanja, omaglice, kašlja, bolova u prsima, pa čak i do gubitka svijesti ili smrti.
Razvoj plućne embolije predstavlja hitno medicinsko stanje koje zahtijeva brzu liječničku intervenciju.
Rijetke vrste embolusa
Iznenadno začepljenje plućne arterije ne uzrokuju isključivo krvni ugrušci. I druge tvari mogu stvoriti emboluse.
Masne stanice mogu dospjeti u krvotok iz koštane srži prilikom prijeloma duge kosti ili tijekom operacije na kostima te stvoriti embolus. Ponekad masne stanice mogu dospjeti u krvotok i tijekom zahvata poput liposukcije i presađivanja režnjeva masnog tkiva.
Plodna voda (amnionska tekućina) koja tijekom kompliciranog porođaja dospije u zdjelične vene može stvoriti embolus.
Stanice raka (zloćudne stanice) u nakupinama mogu se odvojiti i dospjeti u krvotok, pri čemu nastaju tumorski embolusi.
Mjehurići zraka mogu postati embolusi ako se kateter u jednoj od velikih vena (centralnih vena) nehotice otvori i u njega uđe zrak. Zračni embolusi mogu nastati i kada se operira vena (npr. kad se uklanja krvni ugrušak). Osim toga, rizik predstavlja i podvodno ronjenje (dekompresijska bolest).
Inficirane tvari također mogu postati embolusi i dospjeti u pluća. Uzroci su intravenske droge (narkomanija), neke infekcije srčanih zalistaka te upale vena sa stvaranjem krvnih ugrušaka i infekcijom (septički tromboflebitis).
Strana tvar može dospjeti u krvotok, obično intravenskim ubrizgavanjem anorganskih tvari kao što su talk ili živa kod intravenskih ovisnika, pa mogu nastati embolusi koje krv nosi u pluća.
Cement može katkad dospjeti u krvotok nakon postupka koji se naziva vertebroplastika (pri kojem se koristi medicinski koštani cement).
Simptomi
Simptomi plućne embolije ovise o stupnju začepljenja plućne arterije i o općem zdravstvenom stanju osobe. Primjerice, osobe koje imaju neku drugu bolest, kao što je kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB) ili bolest koronarnih arterija, mogu imati teške simptome koji ih mogu onesposobiti.
Mali embolusi uopće ne moraju izazvati simptome, ali kada se simptomi pojave, često nastaju naglo.
Simptomi plućne embolije mogu biti:
otežano disanje (zaduha)
bol u prsima
omaglica ili nesvjestica
Otežano disanje (zaduha) može biti jedini simptom, osobito ako se ne razvije infarkt pluća. Često je disanje vrlo ubrzano, a osoba može osjećati tjeskobu ili nemir te izgledati kao da ima napadaj tjeskobe.
Neke osobe imaju bol u prsima. Otkucaji srca mogu postati ubrzani, nepravilni ili oboje.
Kod nekih osoba, osobito onih s vrlo velikim embolusima, prvi simptomi plućne embolije su omaglica ili gubitak svijesti. Ako osobe iznenada izgube svijest, tijelo im se može trzati, što može nalikovati epileptičnom napadaju (konvulzijama). Krvni tlak može opasno pasti (stanje koje se naziva šok), koža može biti hladna i poprimiti plavičastu boju (cijanoza), a osoba može iznenada umrijeti.
Kod starijih osoba prvi simptom plućne embolije može biti smetenost ili pogoršanje mentalnih funkcija. Navedeni simptomi obično su posljedica naglog smanjenja sposobnosti srca da dopremi dovoljno krvi bogate kisikom u mozak i druge organe.
Infarkt pluća
Infarkt pluća nastaje kada je dotok krvi u određeni dio plućnog tkiva nedostatan te se na radiološkim slikovnim pretragama prikazuje kao odumrli dio pluća uslijed začepljenja plućne krvne žile embolusom. Infarkt pluća obično uzrokuje mali embolus. Simptomi plućnog infarkta razvijaju se satima. Ako dođe do infarkta pluća, osoba može kašljati i imati krvav iskašljaj, osjećati oštru bol u prsima pri udisaju te u nekim slučajevima imati i povišenu tjelesnu temperaturu. Simptomi infarkta često traju nekoliko dana, ali obično svakim danom postaju sve blaži.
Ponavljajuće embolije
Krvni tlak u plućnim krvnim žilama može se povećati kod rijetkih bolesnika kod kojih dijelovi embolusa ili čitavi embolusi trajno zaostaju u plućima. Ovo povišenje krvnog tlaka može izazvati simptome kao što su otežano disanje (zaduha), oticanje gležnjeva ili nogu te slabost, koji se mogu postupno razvijati mjesecima ili godinama.
Dijagnoza
pulsna oksimetrija i rendgenska snimka prsnog koša
CT angiografija, ultrazvuk nogu, perfuzijska scintigrafija pluća ili kombinacija navedenih pretraga
Liječnici posumnjaju na plućnu emboliju na temelju simptoma i čimbenika rizika, kao što su nedavna operacija, dulji boravak u krevetu ili sklonosti stvaranju krvnih ugrušaka. Liječnici mogu relativno lako dijagnosticirati veliku (opsežnu) plućnu emboliju, posebno kada osoba ima očita stanja koja mogu izazvati plućnu emboliju, kao što su znakovi krvnog ugruška u nozi. Međutim, u mnogim slučajevima simptomi su neznatni ili slični simptomima drugih bolesti kao što su upala pluća, srčani udar, astma ili čak bubrežni kamenci, što je važan razlog zašto je plućnu emboliju često teško dijagnosticirati. Doista, plućna embolija jedna je od najtežih bolesti za prepoznavanje i dijagnosticiranje.
Neke rutinske pretrage mogu ukazati na plućnu emboliju. Međutim, te pretrage ne mogu sa sigurnošću potvrditi dijagnozu plućne embolije.
Dijagnostičke pretrage koje ukazuju na plućnu emboliju
Rendgenska snimka prsnog koša može otkriti neznatne (jedva primjetne) promjene koje se odnose na izgled krvnih žila, a koje nastaju nakon embolije, kao i znakove plućnog infarkta. Međutim, rendgenski nalazi često su normalni, a čak i kada su nenormalni (patološki), rijetko omogućuju liječnicima da sa sigurnošću postave dijagnozu.
Elektrokardiografija (EKG) može pokazati nenormalnosti (odstupanja). Te nenormalnosti (odstupanja) mogu ići u prilog ili ukazati na dijagnozu plućne embolije, ali je ne mogu potvrditi.
Koncentracija kisika u krvi mjeri se senzorom koji se pričvrsti na vršak prsta (oksimetrija). Budući da plućna embolija začepi plućne arterije, koncentracija kisika u krvi može biti snižena. Ponekad liječnici uzimaju i uzorak krvi te mjere koncentraciju kisika i drugih plinova.
Liječnici prvo procjenjuju kolika je vjerojatnost da se radi o plućnoj emboliji na temelju podataka kao što su rizik osobe za plućnu emboliju, težina simptoma te rezultati ranih pretraga (kao što su rendgenska snimka prsnog koša i koncentracija kisika u krvi). Važno je imati na umu da očiti čimbenici rizika mogu u potpunosti izostati.
Ako je plućna embolija malo vjerojatna, obično se radi krvna pretraga za određivanje razine tvari koja se naziva D‑dimer. Ova pretraga može biti jedina pretraga koja je potrebna u takvim slučajevima. Ako je razina D-dimera unutar granica normalnih vrijednosti, tada je vjerojatnost da se radi o plućnoj emboliji iznimno niska. Međutim, iako niska razina D-dimera kod takvih osoba znači da je plućna embolija malo vjerojatna, visoka razina ne znači nužno da je plućna embolija vjerojatna. Druge bolesti, kao što su infekcije ili ozljede, mogu biti uzrokom visoke razine D-dimera pa su za potvrdu dijagnoze potrebne dodatne pretrage.
Test za određivanje D-dimera
Ako je plućna embolija vjerojatna ili ako je razina D-dimera iznad gornje granice normalnih vrijednosti, provode se dodatne pretrage, obično jedna ili više od sljedećih:
Dijagnostičke pretrage za plućnu emboliju
CT angiografija (CTA) je posebna vrsta snimanja CT-a. CTA je brza, neinvazivna i prilično točna radiološka metoda, osobito za velike ugruške. Za ovu se dijagnostičku pretragu u venu ubrizgava jodno kontrastno sredstvo. Kontrastno sredstvo dospijeva u pluća, a CT uređaj stvara slike krvi u arterijama kako bi se utvrdilo blokira li plućni embolus protok krvi. CT angiografija je radiološka slikovna pretraga koja se najčešće koristi za dijagnosticiranje plućne embolije. Veličina srca također može ukazivati na to koliko je srce opterećeno (koliko se napreže).
Ventilacijsko-perfuzijska scintigrafija pluća neinvazivna je i prilično precizna pretraga, ali traje dulje od snimanja CT-om. Mala količina radioaktivnog sredstva ubrizgava se u venu te dospijeva u pluća, gdje prikazuje perfuziju pluća, odnosno opskrbu pluća krvlju. Potpuno uredni nalazi scintigrafije (scintigrami) obično upućuju na to da osoba nema značajno začepljenje krvnih žila. Nenormalni (patološki nalazi scintigrafije podržavaju mogućnost plućne embolije, ali mogu upućivati i na druge bolesti, poput emfizema, koji može dovesti do smanjenog protoka krvi u područjima gdje je plućno tkivo oštećeno.
Obično se perfuzijska scintigrafija vrši zajedno s ventilacijskom scintigrafijom pluća. Pretraga se provodi tako da osoba udahne bezopasni (neškodljivi) plin koji sadrži radioaktivnu tvar u tragovima, a koja se raspoređuje u malim zračnim mjehurićima pluća (alveolama). Tada se na scintigramu mogu vidjeti područja u kojima se oslobađa ugljikov dioksid, a preuzima (veže) kisik. Usporedbom ovog scintigrama s perfuzijskim scintigramom, koji prikazuje obrazac opskrbe pluća krvlju, liječnici obično mogu utvrditi je li osoba imala plućnu emboliju. Liječnici ponekad koriste perfuzijsku scintigrafiju pluća ako osoba ima problem s bubrezima koji sprječava primjenu CT angiografije, jer kontrastno sredstvo koje se koristi kod CT-a može dodatno oštetiti bubrege.
Ultrazvuk nogu neinvazivna je pretraga koja može otkriti krvne ugruške u nogama, koji su čest izvor plućne embolije. Ukoliko se ovom pretragom ne dokaže postojanje krvnog ugruška, to ne isključuje plućnu emboliju. Međutim, ako ultrazvuk otkrije krvne ugruške, a plućni simptomi su minimalni, osobe se katkad liječe kao da imaju plućnu emboliju bez ikakvih daljnjih dijagnostičkih pretraga, jer se često oba stanja liječe jednako.
Angiografija plućne arterije vrlo je rijetko potrebna za dijagnosticiranje plućne embolije.
Pretrage za teške ili ponavljajuće embolije
Ehokardiografija (ultrazvuk srca) može pokazati da se krvni ugrušak nalazi u desnoj pretkomori ili desnoj komori srca. Rezultati (nalazi) ove pretrage mogu pomoći liječnicima da procjene težinu embolije jer pokazuju da je desna strana srca opterećena pokušajem potiskivanja krvi kroz ugruške.
Bolesnicima koji nemaju očite čimbenike rizika za stvaranje krvnih ugrušaka ili ponavljajućih ugrušaka, liječnici mogu također mjeriti razinu određenih bjelančevina u krvi kako bi utvrdili je li uzrok poremećaj zgrušavanja krvi.
Prognoza
Vjerojatnost smrtnog ishoda od plućne embolije vrlo je niska, no opsežna (masivna) plućna embolija može uzrokovati iznenadnu smrt. Većina smrtnih slučajeva dogodi se prije nego se posumnja na dijagnozu, često u roku od nekoliko sati od nastanka embolije. Čimbenici koji imaju važan utjecaj na prognozu su:
veličina ugruška (embolusa)
veličina (promjer) začepljenih plućnih arterija
broj začepljenih plućnih arterija
učinak na sposobnost srca da pumpa krv
opće zdravstveno stanje osobe
Čimbenici koji pomažu u određivanju prognoze su pokazatelji načina na koji tijelo reagira, kao što su krvni tlak, broj otkucaja srca (srčana frekvencija ili puls), koncentracija kisika i jesu li potrebni lijekovi za povišenje krvnog tlaka.
Svaka osoba s ozbiljnim srčanim ili plućnim problemima izložena je većem riziku od smrti zbog plućne embolije. Osoba s normalnom funkcijom srca i pluća obično preživi, osim ako embolus ne začepi polovicu ili više plućnih arterija.
Prevencija
S obzirom na opasnost od plućne embolije i terapijska ograničenja, liječnici pokušavaju spriječiti stvaranje krvnih ugrušaka u venama osoba s povećanim rizikom. Općenito, osobe, osobito one sklone stvaranju ugrušaka, trebale bi nastojati biti aktivne i što se više kretati. Na primjer, za dugotrajnog putovanja zrakoplovom osobe bi trebale nastojati ustati i kretati se svaka 2 sata.
Liječnici propisuju antikoagulanse, mjere fizičke prevencije ili njihovu kombinaciju, ovisno o razlogu zbog kojeg osobi prijeti plućna embolija i o njezinu zdravstvenom stanju.
Antikoagulantna terapija za plućnu emboliju
Nekim osobama daje se antikoagulantni lijek (koji se naziva i razrjeđivač krvi), najčešće heparin.
Heparin dolazi u dva oblika:
Čini se da su tradicionalni i niskomolekularni heparini jednako učinkoviti. Heparin je lijek koji se najčešće koristi za smanjenje vjerojatnosti nastanka ugrušaka u potkoljeničnim venama nakon bilo koje vrste većih operacija, posebno operacija na nogama. Male doze ubrizgavaju se potkožno, obično u roku od 6 do 12 sati nakon operacije, a idealno bi bilo davati dodatne doze sve dok osoba ne ustane i ponovno ne počne hodati.
Hospitalizirani bolesnici s visokim rizikom od razvoja plućne embolije (kao što su oni sa zatajenjem srca, nepokretni ili pretili, ili oni koji su u prošlosti imali ugruške) imaju korist od primjene malih doza heparina čak i ako nisu podvrgnuti kirurškom zahvatu. Niske doze heparina ne povećavaju učestalost teških krvarenja, ali heparin može povećati blago curenje krvi iz rana.
Varfarin, antikoagulans koji se daje na usta (peroralno), danas se koristi znatno rjeđe jer zahtijeva redovite krvne pretrage radi praćenja njegova učinka, stupa u interakcije s brojnim lijekovima koje osobe mogu uzimati, a noviji su lijekovi sigurniji i učinkovitiji. Niskomolekularni heparin predvidljiviji je od standardnog oblika heparina i obično se koristi za prevenciju nastanka ugrušaka kod osoba koje se podvrgavaju operacijama s visokim rizikom od stvaranja ugrušaka, kao što su ugradnja umjetnog kuka ili koljena.
U novije direktne oralne antikoagulanse ubrajaju se lijekovi kao što su fondaparinuks, rivaroksaban, apiksaban, edoksaban i dabigatran, koji sprječavaju nastanak tvari koje potiču stvaranje krvnih ugrušaka u organizmu. Ovi su lijekovi učinkoviti u prevenciji i općenito su sigurniji od varfarina. Unatoč tome, varfarin se i dalje smatra najboljim izborom za neke osobe, primjerice za one s mehaničkim srčanim zaliscima.
Fizičke mjere
Osobama koje su bile podvrgnute kirurškom zahvatu—osobito starijim osobama—rizik od stvaranja krvnih ugrušaka može smanjiti:
Uređaji za povremenu (intermitentnu) zračnu kompresiju su uređaji koji se postavljaju na potkoljenice te se naizmjenično napuhuju i ispuhuju kako bi vanjskim pritiskom održavali protok krvi u nogama. Međutim, ovi uređaji sami po sebi nisu dovoljni za sprečavanje stvaranja krvnih ugrušaka kod osoba koje su podvrgnute određenim visokorizičnim operacijama, kao što su ugradnja umjetnog kuka ili koljena.
Elastične čarape osiguravaju stalan pritisak na krvne žile nogu kako bi se očuvao protok krvi. Vjerojatno su manje učinkovite od uređaja za povremenu zračnu kompresiju, ali ipak mogu biti korisne za smanjenje rizika od nastanka krvnih ugrušaka u nogama.
Bolesnicima s visokim rizikom od razvoja plućne embolije koji ne mogu uzimati antikoagulanse zbog visokog rizika od krvarenja može se ugraditi filtar (tzv. filtar donje šuplje vene, „kišobran”) u donju šuplju venu, veliku venu koja vraća krv iz donjeg dijela tijela u srce. Filtar može zadržati emboluse (ugruške) i spriječiti njihov dolazak u pluća.
Filtri donje šuplje vene: jedan od načina prevencije plućne embolije Kako bi spriječili plućnu emboliju, liječnici obično primjenjuju lijekove koji usporavaju zgrušavanje krvi (produljuju vrijeme zgrušavanja). Međutim, nekim osobama liječnici mogu preporučiti privremeno ili trajno postavljanje filtra (tzv. kišobrana) u donju šuplju venu. Ovaj se filtar (tzv. kišobran) obično preporučuje kada se antikoagulansi ne mogu primijeniti, primjerice kod bolesnika koji istodobno krvare. Filtar može zaustaviti emboluse (ugruške) prije nego što dospiju do srca, a istodobno omogućuje slobodan protok krvi. Zarobljeni ugrušci ponekad se sami razgrade (otope). |
Liječenje
Liječenje plućne embolije započinje liječenjem simptoma. Kisik se daje ako je koncentracija kisika u krvi niska. Za ublažavanje boli mogu biti potrebni analgetici. Ako je krvni tlak nizak, primjenjuju se intravenske tekućine, a ponekad i lijekovi koji povisuju krvni tlak. Ako dođe do zatajenja disanja (respiratorna insuficijencija), može biti potrebna mehanička ventilacija (cijev za disanje).
Antikoagulantna terapija
Antikoagulantni lijekovi primjenjuju se radi razrjeđivanja krvi, čime se omogućuje njezin slobodniji protok te se sprječava povećanje postojećih krvnih ugrušaka i nastanak novih. Mogući izbor lijekova uključuje heparin, fondaparinuks, novije oralne antikoagulanse, kao što su apiksaban, rivaroksaban, edoksaban i dabigatran, te katkad varfarin.
Heparin se primjenjuje intravenski te stoga djeluje brzo i njegov se učinak može brzo poništiti. Međutim, heparin zahtijeva česte pretrage krvi radi praćenja učinka i nastavak bolničkog liječenja. Niskomolekularni heparin i fondaparinuks primjenjuju se supkutano jednom ili dvaput dnevno. Ta prednost također omogućuje primjenu ovih lijekova nakon otpusta bolesnika iz bolnice.
Kada se primjenjuju edoksaban ili dabigatran, liječnici moraju prvih 5 do 10 dana liječenja provoditi terapiju heparinom (intravenski ili potkožnom injekcijom) prije nego što se može započeti s primjenom edoksabana ili dabigatrana, što katkad znači da bolesnik mora ostati u bolnici. Nasuprot tomu, kada se primjenjuju rivaroksaban ili apiksaban, terapija heparinom katkad je nepotrebna ako su plućni embolusi mali. Kada se odabere liječenje varfarinom, prvih 5 do 10 dana terapije primjenjuju se i heparin i varfarin, a potom se liječenje nastavlja samo varfarinom.
Liječenje varfarinom zahtijeva periodične kontrolne pretrage krvi kako bi se osiguralo da je krv dovoljno razrijeđena za sprječavanje stvaranja ugrušaka, ali ne toliko razrijeđena da uzrokuje sklonost krvarenju (tzv. prekomjernu antikoagulaciju). Doza varfarina često se prilagođava na temelju rezultata krvnih pretraga. Osim toga, varfarin stupa u interakcije s brojnim vrstama hrane i drugim lijekovima, što može dovesti do prerijetke ili preguste krvi. Ako dođe do prekomjerne antikoagulacije, može se razviti teško krvarenje u više tjelesnih organa.
Budući da brojni lijekovi mogu stupiti u interakciju s varfarinom, osobe koje ga uzimaju trebaju se obavezno posavjetovati s liječnikom prije uzimanja bilo kojih drugih lijekova, uključujući lijekove koji se mogu nabaviti bez recepta (bezreceptne lijekove, odnosno lijekove u slobodnoj prodaji), kao što su paracetamol ili acetilsalicilna kiselina (aspirin), biljne pripravke i dodatke prehrani. Namirnice bogate vitaminom K (koji utječe na zgrušavanje krvi), kao što su brokula, špinat, kelj i drugo lisnato zeleno povrće, jetrica, grejp i sok od grejpa te zeleni čaj, možda će se morati konzumirati u vrlo preciznim količinama ili izbjegavati.
Noviji antikoagulansi, kao što su apiksaban, rivaroksaban, edoksaban i dabigatran, imaju nekoliko prednosti u odnosu na heparin ili varfarin. Kao i varfarin, ovi se lijekovi mogu uzimati na usta (oralno), ali prilagodba doze i testovi za praćenje razine antikoagulacije nisu potrebni. Nadalje, ovi lijekovi rijetko stupaju u interakcije s hranom ili drugim lijekovima te je manja vjerojatnost da će, u usporedbi s varfarinom, uzrokovati teške oblike krvarenja. Rivaroksaban uvijek treba uzimati s hranom. Nije jasno smiju li ove lijekove uzimati osobe čija je tjelesna masa veća od 120 kg.
Koliko dugo se primjenjuju antikoagulansi ovisi o kliničkoj situaciji bolesnika. Ako je plućna embolija posljedica privremenog čimbenika rizika, primjerice kirurškog zahvata, liječenje traje 3 mjeseca. Ako je uzrok neki dugotrajniji problem, kao što je dugotrajni boravak u krevetu, liječenje obično traje 6 do 12 mjeseci, ali se ponekad mora provoditi doživotno. Na primjer, osobe koje imaju ponavljajuću plućnu emboliju, često zbog nasljednog poremećaja zgrušavanja krvi ili zloćudne bolesti, obično uzimaju antikoagulanse doživotno. Novija su istraživanja pokazala da se kod mnogih bolesnika koji nastavljaju uzimati rivaroksaban ili apiksaban nakon 6 mjeseci smanjenjem doze smanjuje rizik od krvarenja, a pritom se i dalje sprječava većina ponavljajućih ugrušaka.
Trombolitička terapija
Trombolitički lijekovi („lijekovi za razbijanje ugrušaka”), kao što je alteplaza (tPA), razgrađuju i otapaju krvne ugruške. Budući da ovi lijekovi mogu izazvati opasna ili smrtonosna krvarenja, obično se primjenjuju samo kod bolesnika kojima prijeti smrt zbog plućne embolije. Osim u najtežim, po život opasnim stanjima, ovi se lijekovi obično ne daju bolesnicima koji su bili podvrgnuti kirurškom zahvatu u prethodna 2 tjedna, trudnicama, onima koji su nedavno imali moždani udar ili onima koji su skloni prekomjernom krvarenju.
Fizičke mjere
U nekim centrima, ako se procijeni da bolesniku prijeti smrt zbog (opsežne) masivne plućne embolije, liječnici mogu pokušati razbiti ugrušak pomoću katetera uvedenog u plućnu arteriju.
U nekim slučajevima teške embolije može biti potrebna kirurška intervencija. Uklanjanje ugruška iz plućne arterije može spasiti život. Kirurškim zahvatom uklanjaju se i dugotrajni ugrušci u plućnoj arteriji koji uzrokuju trajnu zaduhu i dovode do povišenog tlaka u plućnoj arteriji (plućna hipertenzija).
Filter (tzv. kišobran) može se kirurškim putem postaviti u glavnu trbušnu venu koja odvodi krv iz nogu i zdjelice u desnu stranu srca. Takav se filter može primijeniti ako se embolije ponavljaju unatoč antikoagulantnoj terapiji ili ako se antikoagulansi ne mogu primijeniti ili uzrokuju značajno krvarenje. Budući da ugrušci uglavnom potječu iz nogu ili zdjelice, ovaj filter obično sprječava njihov prolazak u plućnu arteriju. Noviji se filtri mogu ukloniti. Uklanjanje pomaže u sprječavanju nekih komplikacija koje se mogu javiti ako filtri trajno ostanu na istom mjestu.