Mijelofibroza je poremećaj u kojem fibrozno tkivo zamjenjuje krvotvorne stanice u koštanoj srži što rezultira abnormalno oblikovanim crvenim krvnim stanicama, anemijom i povećanom slezenom.
-
Mijelofibroza se može pojaviti sama zbog određenih mutacija gena, ili se može pojaviti kao rezultat drugih poremećaja krvi.
-
Ljudi se mogu osjećati umorno i slabo, imati infekcije i lako krvariti.
-
Pretrage krvi i biopsija koštane srži koriste se za postavljanje dijagnoze.
-
Lijekovi i drugi načini liječenja smanjuju težinu anemije, povećavaju proizvodnju crvenih krvnih stanica i bore se protiv infekcija.
-
Ponekad se koristi transplantacija matičnih stanica.
(Vidi također Pregled mijeloproliferativnih poremećaja.)
U normalnoj koštanoj srži stanice koje se nazivaju fibroblasti proizvode vlaknasto (vezivno) tkivo koje podržava krvotvorne stanice. U mijelofibrozi fibroblasti proizvode previše vlaknastog tkiva koje istiskuje krvotvorne stanice. Kad se to dogodi neke krvotvorne stanice prelaze iz koštane srži u slezenu i jetru. Sveukupno, proizvodnja crvenih krvnih stanica se smanjuje i dolazi do razvoja anemije koja postepeno postaje sve teža.
Osim toga, mnoge od tih crvenih krvnih stanica su nezrele ili deformirane. Različiti broj nezrelih bijelih krvnih stanica i trombocita može biti prisutan u krvi. Kako mijelofibroza napreduje broj bijelih krvnih stanica se može povećati ili smanjiti, dok se broj trombocita tipično smanjuje (trombocitopenija).
Mijelofibroza je rijetka. Može
-
Nastati samostalno (naziva se primarna ili idiopatska, mijelofibroza)
-
Pratiti druge krvne poremećaje (tzv. sekundarna mijelofibroza)
Primarna mijelofibroza je mijelofibroza koja se razvija samostalno zbog određenih genetskih mutacija. Najčešće se javlja kod osoba između 50 i 70 godina, uglavnom muškaraca. Oko polovice ljudi koji imaju primarnu mijelofibrozu imaju mutaciju u genu za Janus kinazu 2 (JAK2). Ovaj gen kontrolira određene enzime koji su uključeni u rast stanica i imunološki odgovor. Drugi ljudi imaju mutaciju u genu za kalretikulin (CALR), koji je uključen u proizvodnju proteina potrebnih za pravilno funkcioniranje stanica ili u genu za receptor trombopoetina (MPL), koji je uključen u rast stanica.
Sekundarna mijelofibroza nastaje kao rezultat drugih poremećaja, osobito drugih poremećaja krvi kao što su kronična mijeloična leukemija, policitemija vera, trombocitemije, multipli mijelom i limfom. Može se također pojaviti kod osoba koje boluju od tuberkuloze, plućne hipertenzije, sistemskog eritematoznog lupusa (lupus), sistemske skleroze, HIV infekcije te u ljudi kod kojih se rak proširio u koštanu srž.
Simptomi
Mijelofibroza često godinama ne uzrokuje simptome. Međutim, kod nekih ljudi brzo dovodi do anemije, niske razine trombocita u krvi (trombocitopenije) ili leukemije. Na kraju, anemija postaje dovoljno teška da uzrokuje slabost, umor, gubitak težine i opći osjećaj bolesti (slabosti). Može doći do groznice, noćnog znojenja i gubitka težine. Ako je broj bijelih krvnih stanica smanjen tijelo je izloženo riziku od infekcija pa ljudi mogu imati učestale infekcije. Sa smanjenim brojem trombocita, tijelo je izloženo riziku krvarenja. Osobe sa sekundarnom mijelofibrozom također imaju simptome bilo kojeg poremećaja koji je uzrokovao mijelofibrozu.
Jetra i slezena se povećavaju dok pokušavaju preuzeti dio posla proizvodnje krvnih stanica, ali u tim organima je proizvodnja krvnih stanica neučinkovita i umjesto toga samo doprinosi povećanju slezene. Povećanje jetre i slezene može uzrokovati bol u trbuhu i dovesti do abnormalno visokog krvnog tlaka u određenim venama (portalna hipertenzija) i krvarenje iz proširenih vena u jednjaku (varikoziteti jednjaka).
Maligna mijelofibroza (ponekad zvana akutnom mijelofibrozom) rijetka je vrsta mijelofibroze pri kojoj su u krvi snižene razine crvenih krvnih stanica, bijelih krvnih stanica i trombocita . Povećavan je broj određenih nezrelih bijelih krvnih stanica (stanica blasta) u koštanoj srži. Maligna mijelofibroza smatra se vrstom akutne leukemije.
Dijagnoza
-
Krvne pretrage
-
Biopsija koštane srži
-
Genetsko testiranje
Anemija i deformirane, nezrele crvene krvne stanice koje se vide u uzorcima krvi pod mikroskopom, ukazuju na mijelofibrozu. Međutim, biopsija koštane srži potrebna je za potvrdu dijagnoze. Rade se testovi za JAK2, CALR, ili MPL mutacije. Ponekad su potrebne i druge pretrage kako bi se razlučilo postoje li i drugi poremećaji krvi kao što su kronična mijeloična leukemija (KML) ili mastocitoza.
Prognoza
Oko polovice ljudi koji imaju primarnu mielofibrozu preživljavaju više od 5 godina, ali duljina preživljavanja uvelike varira od jedne do druge osobe. Liječnici koriste sustav koji dodjeljuje vrijednosti različitim karakteristikama poremećaja kako bi odredili prognozu i usmjerili odluke o liječenju.
Budući da mielofibroza općenito sporo napreduje, ljudi koji je imaju mogu živjeti 10 godina ili duže, ali ishode određuje koliko dobro funkcionira koštana srž. Povremeno se poremećaj brzo pogoršava. Liječenje ima za cilj odgoditi napredovanje poremećaja i ublažiti komplikacije. Međutim, samo transplantacija matičnih stanica može izliječiti poremećaj.
Prognoza sekundarne mijelofibroze u velikoj mjeri ovisi o temeljnom uzroku. Mijelofibroza koja nastaje nakon policitemije vere ili esencijalne trombocitemije obično ima lošu prognozu. Razvijeni su prognostički sustavi bodovanja koji mogu pomoći u određivanju prognoze kod primarne mijelofibroze i mijelofibroze kojoj prethodi policitemija ili esencijalna trombocitemija.
liječenje
Transplantacija matičnih stanica (transplantacija koštane srži) ponekad se koristi kod osoba s visokim rizikom primarne mijelofibroze (na temelju njihovih simptoma, krvne slike i genetske mutacije). Transplantacija je jedini raspoloživi tretman koji može izliječiti mielofibrozu, ali također ima značajne rizike. Transplantacija se često preporučuje mlađim osobama koje nemaju druge ozbiljnije zdravstvene probleme i imaju odgovarajućeg davatelja.
Ruksolitinib, lijek koji je razvijen za inhibiciju JAK2 mutacija je često je prva terapija. Također je učinkovit u ljudi koji imaju CALR ili MPL mutacije jer također aktiviraju JAK2. Učinkovit je u smanjenju veličine slezene i kontroliranju simptoma te može povećati ukupno preživljavanje, ali u većini slučajeva ne smanjuje fibrozu i može dovesti do anemije i niskog broja trombocita. Liječnici također ponekad daju talidomid zajedno s prednizonom, koji može pomoći u održavanju broja trombocita i smanjiti veličinu slezene.
Smanjenje veličine slezene ima tendenciju ublažavanja simptoma. Osim ruksolitiniba, veličinu jetre ili slezene može smanjiti kemoterapeutik hidroksiureja, ali može pogoršati anemiju i nizak broj trombocita. Radioterapijom se može smanjiti veličina slezene, ali to ima samo privremeni učinak i može uzrokovati vrlo nizak broj bijelih krvnih stanica i infekciju.
U rijetkim slučajevima slezena postaje ekstremno velika i bolna i mora se izvaditi, ali vađenje slezene se preporučuje tek nakon što se isprobaju sve druge mjere. To se ne radi često kod osoba s primarnom mijelofibrozom zbog mogućih komplikacija kao što su zgrušavanje krvi, infekcija i prebacivanje proizvodnje krvnih stanica u druge vitalne organe poput jetre.
Kombinacija androgena (lijeka s učincima muških spolnih hormona) kao što je danazol i prednizona privremeno smanjuje težinu anemije u otprilike jedne trećine osoba s mijelofibrozom, ali se ta terapija rijetko koristi. Eritropoetin, hormon koji potiče proizvodnju crvenih krvnih stanica, može poboljšati anemiju, ali i izazvati povećanje slezine. Ponekad se eritropoetin koristi zajedno s ruksolitinibom kako bi se spriječilo povećanje slezene. Nekim ljudima s teškom anemijom potrebna je transfuzija crvenih krvnih stanica.
Za liječenje mijelofibroze razvijaju se i drugi lijekovi, pa bolesnici mogu zatražiti lijekove koji su u fazi kliničkih ispitivanja.