Djeca stječu mnoge vještine za vrijeme odrastanja. Neke vještine, poput kontroliranja mokrenja i defekacije, ovise uglavnom o razini zrelosti djetetovog mozga i živčanog sustava. Druge, kao što je primjereno ponašanje kod kuće i u školi, rezultat su komplicirane interakcije između djetetova fizičkog i intelektualnog (kognitivnog) razvoja, zdravlja, temperamenta i odnosa s roditeljima, učiteljima i njegovateljima (vidi također Razvoj u djetinjstvu). Neki obrasci ponašanja, kao što je sisanje palca, razvijaju se kada se djeca pokušavaju sama nositi sa stresom. Nadalje, neka se ponašanja razvijaju kao odgovor na stil roditeljstva.
Problemi u ponašanju mogu postati zabrinjavajući i ugrožavati normalne odnose između djeteta i drugih ili ometati emocionalni, socijalni i intelektualni razvoj. Problemi u ponašanju su:
Većina ovih problema proizlazi iz razvojno normalnih navika koje djeca lako stječu.
Neki problemi u ponašanju, kao što je mokrenje u krevetu( vidi: Inkontinencija mokraće u djece), mogu biti blagi te se brzo i spontano riješiti kao dio normalnog razvoja. Drugi problemi, kao što su oni koji se javljaju kod djece s poremećajem pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD), mogu zahtijevati trajno liječenje.
Ponašanja povezana sa stresom u djece
Svako se dijete drugačije nosi sa stresom. Ponašanja koja pomažu djeci u nošenju sa stresom uključuju: sisanje palca, grickanje noktiju, a ponekad i lupanje glavom.
Sisanje palca
Sisanje palca (ili sisanje dude) je normalan dio ranog djetinjstva i većina djece prestaje s tim do svoje 1. ili 2. godine, iako neki nastavljaju do školske dobi. Povremeno sisanje palca je normalno u stresnim situacijama, ali ono koje je prešlo u naviku djetetu u dobi od oko 5 godina može promijeniti oblik nepca, izgled zagriza te dovesti do zadirkivanja druge djece. Ponekad, učestalo sisanje palca može biti znak prikrivenog emocionalnog poremećaja.
Sva djeca naposljetku prestanu sisati palac. Roditelji bi trebali intervenirati samo ako im je to savjetovao stomatolog njihovog djeteta ili ako osjećaju da je postalo društveno neprihvatljivo. Roditelji bi trebali nježno objasniti djetetu zašto bi bilo dobro prestati s takvim ponašanjem. Kada dijete bude spremno prestati, nježni verbalni podsjetnici dobar su početak. Mogu biti popraćeni simboličnim nagradama koje se stavljaju izravno na palac kao što je obojeni zavoj, lak za nokte ili zvijezda nacrtana netoksičnim obojenim markerom. Mogu se upotrijebiti dodatne mjere poput plastičnog štitnika za palac, pričvršćivanja laktova udlagom preko noći kako ga dijete ne bi moglo saviti ili mazanje nokta tekućinom gorkog okusa. Međutim, nijedna od tih mjera ne bi se trebala koristiti protiv djetetove volje.
Grickanje noktiju
Grickanje noktiju čest je problem među malom djecom. Navika obično nestaje kako dijete odrasta i često je povezana sa stresom i anksioznošću. Djeca koja su motivirana za odvikavanje mogu se naučiti zamijeniti tu naviku drugom (na primjer, okretanje olovke). Sustav nagrađivanja u kojem dijete zadržava nagradu za izbjegavanje ponašanja pojačava poželjno ponašanje. Primjerice, djetetu se daje 10 kuna ujutro, a navečer mora vratiti po jednu kunu za svaki nokat koji je ugrizao tijekom dana.
Udaranje glavom i ritmičko ljuljanje
Udaranje glave i ritmičko ljuljanje su česti kod zdravih mališana. Iako se roditeljima čine zabrinjavajuća, djeci takva ponašanja najčešće stvaraju ugodu.
Djeca obično prerastu ljuljanje, valjanje i lupanje glavom između 18 mjeseci i 2 godine, ali se takve stvari ponekad mogu uočiti i kod starije djece i adolescenata.
Djeca s autizmom i nekim drugim razvojnim problemima također mogu lupati glavom ili činiti neke druge ponavljajuće radnje. Međutim, ova djeca imaju dodatne simptome koji njihovu dijagnozu čine očiglednom.
Iako se djeca gotovo nikada ne ozlijede od takvog ponašanja, ta se mogućnost (i buka) može smanjiti odvlačenjem krevetića od zida, skidanjem kotača ili stavljanjem zaštitnog tepiha ispod njih te stavljanjem obloge na rešetke kolijevke.
Problemi u ponašanju i način odgoja
Pohvale i nagrade mogu potaknuti dobro ponašanje. Ako su roditelji jako zauzeti, često svojoj djeci posvećuju pažnju samo kada se loše ponašaju što može uzrokovati ponavljanje istog jer je to jedina pažnja koju djeca dobivaju. Većina djece više voli pažnju koju dobiju zbog lošeg ponašanja, nego nikakvu pažnju. Kako bi izbjegli neprimjereno ponašanje, roditelji bi trebali svaki dan imati vremena za ugodne interakcije s djecom.
Jedan dio, obično manjih problema u ponašanju, je posljedica načina odgoja.
Problemi u odnosu između djece i roditelja mogu započeti već u prvim mjesecima djetetova života. Odnos može biti zategnut zbog:
Teške trudnoće ili poroda
Postporođajne depresije
Neadekvatne podrške majci od strane drugog roditelja, partnera, rodbine ili prijatelja
Nezainteresiranih roditelja
Bebin nepredvidiv raspored hranjenja i spavanja može biti otežavajući faktor za izgrađivanje čvrstog odnosa. Većina beba ne prospava noć do dobi od 3 do 4 mjeseca. Loši odnosi mogu usporiti razvoj mentalnih i socijalnih vještina i uzrokovati loše napredovanje.
Liječnik ili medicinska sestra mogu s roditeljima razgovarati o temperamentu njihovog djeteta i dati informacije o razvoju beba i korisne savjete za nošenje s problemom. Roditelji tada mogu razviti realističnija očekivanja, prihvatiti svoje osjećaje krivnje i sukobe kao normalne i pokušati obnoviti zdrav odnos. Ako se veza ne popravi, dijete kasnije može imati probleme.
Nerealna očekivanja doprinose percepciji problema u ponašanju. Primjerice, roditelji koji očekuju da dvogodišnje dijete pokupi igračke bez pomoći, mogu pogrešno smatrati da postoji problem u ponašanju. Roditelji mogu pogrešno protumačiti druga normalna ponašanja dvogodišnjeg djeteta, kao što je nepoštivanje zahtjeva i pravila odrasle osobe.
Samo-ponavljajući ciklus je ciklus negativnog (neprikladnog) ponašanja djeteta koji uzrokuje negativan (ljutiti) odgovor roditelja ili skrbnika, nakon čega slijedi daljnje negativno ponašanje djeteta, što dovodi do daljnjeg negativnog odgovora roditelja. Samo-ponavljajući ciklusi obično počinju kada je dijete agresivno i u otporu. Roditelji ili skrbnici reagiraju ukoravanjem, vikanjem i udaranjem. Samo-ponavljajući ciklusi mogu također nastati kada roditelji previše zaštitnički reagiraju na uplašeno, previše privrženo ili manipulativno dijete.
Samo-ponavljajući ciklus se slama kada roditelj odluči ignorirati neprikladno ponašanje koje ne utječe negativno na druge kako što je napadaj bijesa ili odbijanje hrane. Preusmjeravanje djetetove pozornosti na zanimljive aktivnosti omogućuje nagrađivanje dobrog ponašanja zbog čega se i dijete i roditelji osjećaju uspješno. Ako se ponašanje ne može ignorirati, može se pokušati s ometanjem ili time-out tehnikom.
Disciplinski problemi su neprikladna ponašanja koja se razvijaju kada je struktura nedjelotvorna. Disciplina je više od kazne. Ona pruža djeci jasna, strukturirana očekivanja koja odgovaraju dobi i zbog koje znaju što se od njih očekuje. I roditeljima i djeci je mnogo lakše i ugodnije nagraditi poželjno ponašanje, nego kazniti neprikladno ponašanje.
Kod starije djece i adolescenata, problemi u ponašanju mogu nastati kada se djeca žele osloboditi roditeljskih pravila i nadzora (vidi Problemi u ponašanju adolescenata). Roditelji bi trebali naučiti kako razlikovati takve probleme od povremenih pogrešaka u prosuđivanju.
Liječenje
Cilj liječenja je promijeniti djetetove nepoželjne navike tako da i ono samo poželi promijeniti svoje ponašanje. Taj cilj često zahtijeva stalne promjene u postupcima roditelja, što za posljedicu ima poboljšano ponašanje djece.
Problemi u ponašanju trebaju se riješiti u što ranijoj dobi jer ga je teže mijenjati što dulje postoji. Ponekad je samo potrebno uvjeriti roditelje da je neko ponašanje normalno ili čuti nekoliko jednostavnih prijedloga. Jedan jednostavan prijedlog je da roditelji provedu najmanje 15 do 20 minuta dnevno u ugodnoj aktivnosti s djetetom ili da skrenu pozornost na poželjna ponašanja („hvatanje djeteta kao dobrog“). Roditelje se također potiče da redovito provode vrijeme bez djeteta.
Dodatne strategije za izmjenu ponašanja uključuju sljedeće:
Identificiranje okidača za djetetovo ponašanje i faktora (kao što je dodatna pozornost) koji ga mogu nehotice pojačati.
Jasno definiranje djetetu koje je ponašanje poželjno, a koje nije.
Utvrđivanje konzistentnih pravila i ograničenja
Praćenje poštivanja pravila i ograničenja
Pružanje odgovarajućih nagrada za uspjeh i adekvatnih posljedica za neprikladno ponašanje
Minimiziranje bijesa kada se dijete uči pravilima i povećavanje pozitivne interakcije s djetetom
Kontroliranje djetetova ponašanja kroz prigovaranje ili fizičke kazne, kao što je udaranje, mogu funkcionirati kraće vrijeme, ali samo ako ih se rijetko koristi. Međutim, ovi pristupi općenito ne mijenjaju neodgovarajuće ponašanje dovoljno, a mogu smanjiti djetetov osjećaj sigurnosti i samopoštovanje. Nadalje, udaranje može biti pretjerano jako kada je roditelj ljut i može poslati poruku djetetu da je fizička agresija prihvatljiv način rješavanja nepoželjnih situacija. Time-out postupak može biti od pomoći. Međutim, kazne postaju neučinkovite kada se prekomjerno koriste ili ako se koriste nedosljedno. Prijetnje da će roditelji ga napustiti ili poslati dijete negdje mogu biti psihički štetne.
Ako se problem u ponašanju ne riješi za 3 do 4 mjeseca, liječnici mogu preporučiti procjenu mentalnog zdravlja.
Tehnika time-out
Ova disciplinska tehnika je najučinkovitija kada su djeca svjesna da je njihovo ponašanje loše ili neprihvatljivo i kada uskraćivanje pažnje doživljavaju kao kaznu. Djeca do druge godine života ne shvaćaju da je uskraćivanje pažnje kazna povezana s neprimjerenim ponašanjem. Potrebno je pripaziti da se ova tehnika ne koristi u grupama djece poput onih u dječjim vrtićima jer može imati negativne posljedice.
Tehnika se može primijeniti kada se dijete neprimjereno ponaša i kada zna da će takvo ponašanje dovesti do time-outa. Dijete bi trebalo usmeno opomenuti prije nego se koristi time-out tehnika.
Djetetu je potrebno objasniti zašto je takvo ponašanje neprihvatljivo te mu kazati da sjedne na sjedalicu za time-out ili ga tamo odvesti.
Dijete treba sjediti u sjedalici 1 minutu za svaku godinu starosti (najviše 5 minuta). Treba izbjegavati fizičko obuzdavanje djeteta.
Dijete koje ustane sa sjedalice prije nego što predviđeno vrijeme istekne treba ponovno vratiti na sjedalicu i ponovno pokrenuti time-out vrijeme. Izbjegavati razgovor i kontakt očima s djetetom.
Kada istekne vrijeme time-outa roditelj treba bez ljutnje i prigovaranja upitati dijete koji je bio razlog "kažnjavanja". Djetetu koje ne zna ispravan razlog treba isti objasniti. Dijete ne mora izraziti kajanje za neprikladno ponašanje sve dok jasno da dijete razumije razlog za time-out.
Nakon što završi time-out, roditelj bi se trebao potruditi što prije identificirati dobro ponašanje kod djeteta te ga pohvaliti. Dobro ponašanje je lakše postići ako je dijete preusmjereno na novu aktivnost daleko od mjesta neprimjerenog ponašanja.
Ponekad se neprikladno ponašanje djeteta pojača dok je u time-outu. U takvim slučajevima, dobro je preusmjeriti dijete na drugu aktivnost prije nego istekne puno vrijeme. Preusmjeravanje se radi samo ako dijete razumije zašto je u time-outu.