Možda će biti potrebni dijagnostički postupci kako bi se potvrdila dijagnoza na koju upućuju povijest bolesti i neurološki pregled.
Elektroencefalografija
Elektroencefalografija (EEG) je jednostavna, bezbolna metoda kojom se električna aktivnost mozga bilježi kao uzorak valova, tiskan na papiru i / ili zapisan u računalu. EEG može pomoći identificirati:
Na primjer, EEG može pomoći identificirati gdje dolazi do napadaja i pokazati promjene u električnoj aktivnosti povezane s poremećajem stanja svijesti, koje mogu nastati zbog poremećaja kao što je zatajenje jetre (jetrena encefalopatija) ili zbog uzimanja određenih lijekova.
Za potrebe snimanja, ispitivač postavlja male, okrugle adhezivne senzore (elektrode) na vlasište osobe. Elektrode su spojene žicama na uređaj, koji proizvodi zapis (trag) malih promjena napona koje detektira svaka elektroda. Ovi zapisi tvore elektroencefalogram (EEG).
Ako se sumnja na epilepsiju, ali početni EEG je normalan, drugi EEG se izvodi nakon provođenja postupaka koja čini aktivnost napadaja vjerojatnijom. Na primjer, osoba može biti lišena sna, biti zamoljena da duboko i brzo diše (hiperventilira), ili biti izložena treptajućem svjetlu (stroboskopu).
Ponekad (na primjer, kada je ponašanje koje podsjeća na napadaj teško razlikovati od psihičkog poremećaja), električna aktivnost mozga se bilježi 24 sata ili duže, dok se bolesnici prate u bolnici pomoću video kamere. Kamerom se snima ponašanje slično napadu, a pregledom EEG-a u tom trenutku liječnici mogu odrediti da li aktivnost mozga ukazuje na napadaj ili je normalna, što upućuje na psihički poremećaj.
Snimanje aktivnosti mozga
|
Elektroencefalogram (EEG) je zapis električne aktivnosti mozga. Postupak je jednostavan i bezbolan. Oko 20 malih adhezivnih elektroda je stavljeno na kožu glave, a aktivnost mozga je zabilježena pod normalnim uvjetima. Ponekad se bolesnik izlaže raznim podražajima, poput svijetlih ili treperavih svjetala, kako bi se pokušao izazvati napadaj.
|
|
| |
Elektromiografija i ispitivanje provodljivosti živca
Elektromiografija i ispitivanje provodljivosti živca pomažu liječnicima da odrede je li slabost mišića, gubitak osjeta ili oboje posljedica ozljede sljedećeg:
Elektromiografija
U elektromiografiji (EMG), mala igla se stavlja u mišić kako bi se zabilježila električna aktivnost mišića kada je mišić u mirovanju i kada se kontrahira. Normalno, mišić u mirovanju ne proizvodi električnu aktivnost. Lagana kontrakcija uzrokuje određenu električnu aktivnost, koja se povećava kako se kontrakcija povećava.
Zapis proizveden EMG-om naziva se elektromiogram. Nenormalno je ako slabost mišića nastane zbog problema s korijenom živca, perifernim živcima, mišićima ili neuromuskularnim spojem. Svaka vrsta poremećaja stvara karakterističan obrazac abnormalnosti, koji se može identificirati na temelju simptoma osobe i rezultata pregleda i elektromiografije.
Za razliku od CT-a ili EEG-a, koje rutinski snimaju tehničari, EMG zahtijeva stručnost neurologa, koji bira odgovarajuće živce i mišiće kako bi testirao i interpretirao rezultate.
Ispitivanje provodljivosti živaca
Ispitivanjem provodljivosti živaca mjere se brzine kojom motorički ili osjetni živci provode impulse. Struja niskog napona stimulira impuls duž testiranog živca. Struja se može isporučiti pomoću nekoliko elektroda smještenih na površini kože ili s nekoliko iglica umetnutih duž puta živca. Impuls se kreće duž živca, na kraju dolazi do mišića i uzrokuju njegovu kontrakciju. Mjerenjem vremena koje je potrebno da impuls dođe do mišića i udaljenosti od stimulativne elektrode ili igle do mišića, liječnici mogu izračunati brzinu provođenja živaca. Živac se može stimulirati jednom ili nekoliko puta (kako bi se utvrdilo kako dobro funkcionira neuromuskularni spoj).
Rezultati nisu normalni ako je simptom posljedica poremećaja živca ili neuromuskularnog spoja. Na primjer,
-
Ako je provodljivost živca spora, uzrok može biti poremećaj koji pogađa jedan živac, kao što je sindrom karpalnog tunela (bolna kompresija živca u zglobu). Ili uzrok može biti poremećaj koji utječe na živce u cijelom tijelu (polineuropatija), kao kada šećerna bolest oštećuje živce po cijelom tijelu, počevši od onih u stopalima.
-
Ako je odgovor mišića progresivno slabiji nakon ponovljene stimulacije, uzrok može biti problem vezan uz neuromuskularni spoj (kao što je to u miasteniji gravis).
Međutim, rezultati mogu biti normalni ako su zahvaćeni živci mali i nemaju mijelinsku ovojnicu (vanjski sloj tkiva pomaže brže provođenje impulsa). Rezultati su također normalni ako poremećaj zahvaća samo mozak, kralježničnu moždinu, korijen spinalnog živca ili mišić. Takvi poremećaji ne utječu na brzinu provođenja živaca.
Evocirani potencijali
Za ovaj test, liječnici podražuju vid, sluh i dodir kako bi se aktivirala specifična područja mozga, tj. kako bi se izazvao odgovor. EEG se koristi kako bi se detektirao odgovor izazvan podražajima. Na temelju tih odgovora, liječnici mogu reći koliko dobro funkcioniraju ta područja mozga. Na primjer, treperavo svjetlo stimulira mrežnicu oka, optički živac i živčani put do stražnjeg dijela mozga gdje se percipira i interpretira vid.
Evocirani potencijali su posebno korisni u testiranju funkcioniranja osjetila u dojenčadi i djece. Na primjer, liječnici mogu ispitati sluh dojenčeta provjerom odgovora nakon što se zvuk klika isporuči na svako uho.
Evocirani potencijali također su korisni u prepoznavanju oštećenja koje uzrokuju multipla skleroza i drugi poremećaji na području optičkog živca, moždanog stabla i kralježnične moždine. Takvi učinci mogu ili ne moraju biti otkriveni pomoću MRI.
Evocirani potencijali također mogu pomoći u predviđanju prognoze kod osoba koje su u komi. Ako podražaji ne izazivaju tipičnu aktivnost mozga, prognoza je vjerojatno loša.
Slikovne dijagnostičke metode
Slikovne dijagnostičke metode koje se uobičajeno koriste za dijagnosticiranje poremećaja živčanog sustava (neuroloških poremećaja) uključuju sljedeće:
-
Kompjutorizirana tomografija (CT)
-
Magnetska rezonancija (MRI)
-
Angiografija
-
Pozitronska emisijska tomografija (PET)
-
Doppler ultrazvuk
Kako slikovne dijagnostičke metode pomažu u dijagnosticiranju poremećaja živčanog sustava
|
Metoda
|
Za što se koristi
|
|---|
|
Cerebralna angiografija (pomoću katetera)
|
Kako bismo dobili detaljan prikaz krvnih žila u mozgu, kao što su arterije koje prenose krv iz srca u mozak (karotidne i vertebralne arterije)
Najčešće se radi prije postupaka kao što su angioplastika, postavljanje stentova, ili operacija aneurizme (proširenje arterije)
|
|
Kompjutorizirana tomografija (CT), s ili bez kontrasta (koji se može vidjeti na rendgenu)
|
Identifikacija strukturalnih abnormalnosti (npr. apscesa, tumora, i hidrocefalusa) mozga
Utvrđivanje krvarenja u mozgu ili moždanog udara
Verifikacija rupture ili hernijacije intervertebralnog diska
Verifikacija spinalnih fraktura
Praćenje učinka radijacijske terapije na maligni tumor mozga ili antibiotika na apsces u mozgu
|
|
CT angiografija (CTA) s kontrastnim sredstvom
|
Detaljan prikaz krvnih žila mozga i identifikacija ugrušaka u arterijama kod osoba koje su imale moždani udar (CTA je u velikoj mjeri zamijenila cerebralnu angiografiju)
|
|
Doppler ultrazvuk karotidnih arterija i arterija baze mozga (transkranijalni)
|
Verifikacija i procjena suženja ili začepljenja arterija vrata i glave te procjena rizika od moždanog udara
Najčešće se koristi za procjenu kod ljudi koji su imali tranzitornu ishemijsku ataku neposredno nakon atake i za praćenje tijekom vremena
|
|
Magnetska rezonancija (MRI)
|
Detekcija strukturalnih abnormalnosti (kao što su apscesi, tumori i hidrocefalus) mozga (slike moždanog tkiva su jasnije i detaljnije od onih koje daje CT, ali MRI nije tako lako dostupan)
Detekcija abnormalnosti, kao što su apscesi, tumori, i sirinks (šupljina ispunjena tekućinom) u kralježničnoj moždini
|
|
MR angiografija (MRA) sa ili bez kontrastnog sredstva
|
Procjena arterija u osoba koje su imale moždani udar ili tranzitornu ishemijsku ataku ili kod osoba kod kojih se sumnja na aneurizmu ili arteriovensku malformaciju (nenormalna veza između arterija i vena)
|
|
MR venografija (MRV)
|
Detekcija krvnog ugrušak u venama mozga (cerebralna venska tromboza) i praćenje učinka liječenja
|
|
Funkcionalna magnetska rezonancija (fMRI)
|
Kako bi se utvrdilo koja su područja mozga aktivno prilikom obavljanja određenog zadatka (kao što je čitanje, pisanje, zapamćivanje, računanje ili pomicanje udova)
|
|
Perfuzijsko ponderirano snimanje (PWI) MRI
|
Procjena protoka krvi kroz određeno područje mozga
|
|
Difuzijsko ponderirano snimanje (DWI) MRI
|
Verifikacija moždanog udara u ranoj fazi i pomoć u dijagnosticiranju Creutzfeld-Jacobove bolesti
|
|
MR spektroskopija
|
Pomaže u razlikovanju apscesa, tumora i moždanog udara
|
|
Pozitronska emisijska tomografija (PET)
|
Procjena protoka krvi i metaboličke aktivnosti u mozgu
Kako bi se dobile informacije vezane uz epilepsiju
Pomaže u identifikaciji Alzheimerove bolesti, Parkinsonove bolesti, tranzitorne ishemijske atake i moždanog udara
Najčešće se koristi u istraživačkim studijama
|
Mijelografija
Mijelografija je pretraga tijekom koje se rendgenske snimke kralježnične moždine snimaju nakon ubrizgavanja kontrastnog sredstva u subarahnoidalni prostor. Mijelografija je u velikoj mjeri zamijenjena MR-om, kojim se dobiju detaljnije slike, a postupak je jednostavniji i sigurniji.
Mijelografija s kompjutoriziranom tomografijom (CT) koristi se kada je liječnicima potreban detaljniji prikaz kralježnične moždine i okolnih kostiju nego što ga može pružiti MR. Mijelografija s CT-om također se koristi kada MR nije dostupan ili kada se snimanje ne može provesti zbog sigurnosnih razloga (na primjer, kada osoba ima ugrađen elektorstimulator srca).
Lumbalna punkcija
Cerebrospinalna tekućina teče kroz kanal (subarahnoidni prostor) koji se nalazi između slojeva tkiva (meninge) koji pokrivaju mozak i leđnu moždinu. Ta tekućina, koja okružuje mozak i kralježničnu moždinu, štiti ih od i ublažuje manje ozljede i iznenadne trzajeve.
Tijekom izvođenja lumbalne punkcije pomoću igle uzima se uzorak cerebrospinalne tekućine i šalje u laboratorij na pretrage.
Analizom cerebrospinalne tekućine traže se znakovi infekcije, tumora i krvarenja u mozgu i kralježničnoj moždini. Ovi poremećaji mogu promijeniti sadržaj i izgled cerebrospinalne tekućine, koja normalno sadrži malo crvenih i bijelih krvnih stanica, te je bistra i bezbojna. Na primjer, sljedeći nalazi upućuju na određene poremećaje:
-
Povećanje broja bijelih krvnih stanica u cerebrospinalnoj tekućini upućuje na infekciju ili upalu mozga i leđne moždine.
-
Zamućena cerebrospinalna tekućina, zbog prisutnosti mnogih bijelih krvnih stanica, upućuje na meningitis (infekcija i upala tkiva koje prekriva mozak i kralježničnu moždinu) ili ponekad encefalitis (infekcija i upala mozga).
-
Visoke razine proteina u tekućini mogu biti posljedica ozljede mozga, kralježnične moždine ili korijena živca (dio spinalnog živca pored kralježnične moždine).
-
Abnormalna antitijela u tekućini sugeriraju da se radi o multiploj sklerozi ili infekciji.
-
Niska razina šećera (glukoze) ukazuje na meningitis ili tumor.
-
Krv u tekućini može ukazivati na a krvarenje u mozgu- na primjer, kada izbočina u oslabljenoj arteriji mozga (aneurizma) puca (pukne).
-
Povećanje tlaka tekućine može biti posljedica mnogih bolesti, uključujući i tumore mozga i meningitis.
Liječnici ne izvode lumbalnu punkciju kada je tlak unutar lubanje povećan, primjerice kada postoji masa (kao što je tumor ili apsces) u mozgu. U takvim slučajevima, može se naglo smanjiti tlak pritisak ispod mozga. Kao posljedica toga, mozak se može pomaknuti i pritisnuti kroz jedan od malih otvora u relativno krutim tkivima koji razdvajaju mozak u odjeljke (naziva se hernijacija). Tijekom hernijacije pritišće se mozak te ona može biti smrtonosna. Povijest bolesti i neurološki pregled pomažu liječnicima da utvrde rizik od hernijacije. Na primjer, oftalmoskopom se ispituje vidni živac, koji se ispupčuje kada se poveća tlak unutar lubanje. Kao još jedna mjera opreza prije izvođenja lumbalne punkcije, može se učiniti CT ili MRI glave kako bi se identificirale eventualne tvorbe.
Kako se izvodi lumbalna punkcija
|
Cerebrospinalna tekućina teče kroz kanal (nazvan subarahnoidni prostor) između srednjeg i unutarnjeg sloja tkiva (meninge) koje prekriva mozak i kralježničnu moždinu. Da bi se uzeo uzorak te tekućine, mala, šuplja igla se stavlja između dvije kosti (kralježaka) koji se nalaze u donjem dijelu kralježnice, obično između 3. i 4. ili 4. i 5. lumbalnog kralješka, ispod točke na kojoj završava kralježnična moždina, i zatim u subarahnoidalni prostor - prostor između slojeva tkiva (meninge) koje prekriva kralježničnu moždinu (i mozak). Pacijent najčešće leži na boku s koljenima savijenima uz prsa. Ovaj položaj proširuje prostor između kralješaka, tako da liječnik može izbjeći udaranje u kost tijekom umetanja igle.
Cerebrospinalna tekućina se skuplja u epruvete, a uzorci se šalju u laboratorij na analizu.
|
Tijekom izvođenja lumbalne punkcije, pacijent najčešće leži na boku s koljenima savijenima uz prsa. Primjenjuje se lokalni anestetik kako bi se umrtvilo područje uboda iglom. Zatim se umetne igla između dvaju kralješaka smještenih u donjem dijelu kralježnice, ispod završetka kralježnične moždine.
Tijekom izvođenja lumbalne punkcije može se izmjeriti tlak unutar lubanje. Tlak može biti viši od normalnog kod ljudi s idiopatskom intrakranijskom hipertenzijom i nekim drugim poremećajima mozga i okolnih struktura. Tlak se mjeri spajanjem manometra na iglu kojom se izvodi punkcija te se bilježi visina cerebrospinalne tekućine u manometru.
Lumbalna punkcija izvodi se i iz drugih razloga:
-
Kako bi se smanjio tlak unutar lubanje (intrakranijski tlak) kod ljudi koji boluju od idiopatske intrakranijske hipertenzije
-
Za primjenu kontrastnog sredstva prije mijelografije
-
Za primjenu lijekova kada je potrebno njihovo brzo djelovanje ili ciljano liječenje određenog područja mozga, kralježnične moždine ili moždane ovojnice - na primjer, za liječenje infekcija ili raka koji utječu na navedene strukture.
Lumbalna punkcija obično ne traje više od 15 minuta.
Otprilike 1 od 10 osoba razvija glavobolju kad se uspravi nakon lumbalne punkcije (naziva se glavobolja niskog tlaka). Glavobolja obično traje nekoliko dana do par tjedana. Međutim, ako je glavobolja nakon nekoliko dana i dalje intenzivna, može se ubrizgati mala količina krvi u područje oko mjesta lumbalne punkcije. Ovaj postupak, nazvan 'blood patch', usporava curenje cerebrospinalne tekućine i može smanjiti glavobolju. Ostali problemi su vrlo rijetki.
Ostali dijagnostički postupci pomoću kojih se dijagnosticiraju poremećaji mozga, kralježnične moždine i živaca
Biopsija
Mišići i živci
Ponekad liječnici ne mogu utvrditi uzrok oštećenja živaca ili slabosti mišića na temelju rezultata krvnih testova, radioloških pretraga, EMG-a ili ispitivanja provodljivosti živca. U takvim slučajevima, liječnici obično upućuju osobu specijalistu, koji može uzeti mali uzorak mišićnog tkiva, a ponekad i živac kako bi se analizirali pod mikroskopom (biopsija). Uzorak se uzima iz područja tijela na kojem se pojavljuju simptomi. Uzorak se boja kako bi liječnici mogli odrediti obrazac oštećenja mišića ili živaca te utvrditi jesu li u uzorku prisutne bijele krvne stanice (koje upućuju na upalu).
Koža
Često, ispitivanja živaca i EMG ne otkrivaju oštećenje živaca koji su zaduženi za osjet boli ili koji automatski reguliraju tjelesne procese (zovu se autonomni živci). Liječnici mogu posumnjati na takva oštećenja ako su bolesnici manje osjetljivi na bol, imaju žareće bolove u stopalima, osjećaju vrtoglavicu ili nestabilnost kad ustanu ili se previše ili premalo znoje. Kako bi se utvrdila ova oštećenja, liječnici mogu uzeti uzorak kože kružnim instrumentom ('punch' biopsija kože) i poslati ga u laboratorij kako bi se uzorak pregledao pod mikroskopom.
Ako su živčani završetci u uzorku kože uništeni, uzrok može biti poremećaj (kao što je vaskulitis) koji utječe na mala živčana vlakna, uključujući vlakna zadužena za bol i vlakna autonomnih živaca.
Ehoencefalografija
Ehoencefalografija je pretraga u kojoj se koriste ultrazvučni valovi kako bi se dobio prikaz mozga. Ovaj jednostavan, bezbolan i relativno jeftin postupak može se koristiti u djece mlađe od 2 godine jer je njihova lubanja dovoljno tanka te ultrazvučni valovi mogu proći kroz nju. Postupa se može brzo izvesti uz bolesnikov krevet kako bi se otkrio hidrocefalus (ranije se nazivao ) ili krvarenje.
CT i MRI u velikoj su mjeri zamijenili ehoencefalografiju kod starije djece i odraslih, jer se u tim dobnim skupinama njima mogu dobiti mnogo bolji prikazi.
Genetsko testiranje
Genetske abnormalnosti uzrokuju mnoge neurološke poremećaje - osobito poremećaje kretanja, uključujući one koje uzrokuju tremor ili poteškoće u hodu. Genetski testovi ponekad mogu pomoći liječnicima u dijagnosticiranju određenih poremećaja živaca i mišića.
Kada je indicirano genetsko testiranje, pacijenti se obično upućuju genetskom savjetniku. Ako ih se ne uputi, pacijenti svejedno mogu zatražiti sastanak s genetskim savjetnikom.