Kod somatskih simptoma i srodnih poremećaja (ranije nazvanih somatoformni poremećaji), djeca mogu imati iznimno intenzivan odgovor na svoje fizičke simptome, pretjerano razmišljati i brinuti o njima, prekomjerno koristiti medicinsku skrb, a briga o zdravlju postaje fokus života.
-
Postoji nekoliko vrsta somatskih simptoma i srodnih poremećaja.
-
Simptomi mogu nalikovati na neurološki poremećaj (poput paralize ili gubitka vida) ili neodređeni (poput glavobolje i mučnine), a djeca mogu biti opsjednuta zamišljenim nedostatcima ili biti uvjerena da imaju ozbiljnu bolest.
-
Nakon što se dijagnostičkom obradom isključe somatski poremećaji koji bi mogli uzrokovati simptome, liječnici postavljaju dijagnozu.
-
Individualna i obiteljska psihoterapija, često koristeći kognitivno-bihevioralne tehnike, može pomoći.
Simptomi i liječenje somatskih simptoma i srodnih poremećaja vrlo su slični onima anksioznih poremećaja.
Somatski simptomi i srodni poremećaji uključuju sljedeće:
-
Konverzivni poremećaj: Simptomi nalik onima poremećaja živčanog sustava. Djeca mogu imati paraliziranu ruku ili nogu, postati gluha ili slijepa ili se tresti kao da imaju napadaj. Simptomi su obično potaknuti mentalnim čimbenicima kao što su sukobi ili drugi stresovi.
-
Umišljeni poremećaj nametnut drugom : Njegovatelj (obično roditelj) namjerno lažira ili izaziva somatske simptome kod djeteta. Primjerice dodaje krv ili druge tvari u uzorke urina kako bi simulirao infekciju urina.
-
Umišljeni poremećaj: Dijete se može pretvarati da ima fizičke simptome ili učiniti sebi nešto kako bi proizvelo fizičke simptome.
-
Anksiozni poremećaj zbog bolesti: Djeca su izrazito zabrinuta da su bolesna ili da će se razboljeti. Ne moraju nužno imati fizičke simptome ili stvarni medicinski poremećaj. Ako imaju simptome ili poremećaj, njihove brige nisu u skladu s ozbiljnošću situacije. Također, mogu se osjećati tjeskobno i depresivno.
-
Poremećaj sa somatskim simptomima: Djeca mogu razviti mnoge simptome ili samo jedan ozbiljan simptom, obično bol. Simptomi mogu biti specifični (kao što je bol u trbuhu) ili nejasni (kao što je umor). Bilo koji dio tijela može biti u fokusu brige. Djeca se pretjerano brinu o tim simptomima i njihovim mogućim posljedicama.
Somatski simptomi i srodni poremećaji jednako su česti među mladim dječacima i djevojčicama, ali su u adolescenciji češći kod djevojaka.
(Vidi također Pregled somatskih simptoma i srodnih poremećaja u odraslih.)
Simptomi
Djeca s ovim poremećajima mogu imati brojne simptome uključujući bol, otežano disanje i slabost. Djeca mogu ili ne moraju imati drugi poremećaj.
Često imaju fizičke simptome kada je član obitelji ozbiljno bolestan. Ponekad su simptomi normalni tjelesni osjećaji ili nelagoda koja se pogrešno tumači. Smatra se da se ti fizički simptomi nesvjesno razvijaju kao odgovor na psihološki stres ili problem ( vidi: Um i tijelo). Simptomi nisu svjesno izmišljeni, a djeca stvarno doživljavaju simptome koje opisuju.
Djeca su usredotočena na svoje zdravlje i / ili simptome. Brinu se o ozbiljnosti svojih simptoma i / ili troše prekomjernu količinu energije i vremena na aktivnosti vezane uz njihovo zdravlje ili simptome.
Dijagnoza
Liječnici pitaju djecu o njihovim simptomima i obavljaju fizički pregled, a ponekad rade i dijagnostičku obradu kako bi se uvjerili da djeca nemaju fizički poremećaj koji bi mogao objasniti simptome. Međutim, opsežni laboratorijski testovi se izbjegavaju jer mogu dodatno uvjeriti dijete da postoji fizički problem, a nepotrebni dijagnostički testovi mogu dodatno traumatizirati djecu.
Da bi se dijagnosticirao jedan od ovih poremećaja, simptomi moraju biti uznemirujući ili ometati svakodnevno funkcioniranje, a djeca moraju biti pretjerano zabrinuta za svoje zdravlje i / ili simptome.
Ako se ne može identificirati nikakav fizički problem, liječnici mogu koristiti standardizirane psihotestove kako bi utvrdili jesu li simptomi uzrokovani somatskim stanjem ili povezanim poremećajem. Liječnici također razgovaraju s djecom i članovima obitelji kako bi mogli identificirati temeljne psihološke probleme ili problematične obiteljske odnose.
Liječenje
Djeca mogu odbiti odlazak psihoterapeutu smatrajući da su njihovi problemi samo fizičke naravi. Međutim, individualna i obiteljska psihoterapija, često koristeći kognitivno-bihevioralne tehnike, može pomoći djeci i članovima obitelji prepoznati obrasce razmišljanja i ponašanja koji pojačavaju simptome. Terapeuti mogu koristiti hipnozu, biofeedback i relaksacijsku terapiju.
Psihoterapija se obično kombinira s rehabilitacijskim programom kojem je cilj pomoći djeci povratak u normalnu rutinu. On može uključivati i fizikalnu terapiju koja ima sljedeće prednosti:
-
Može liječiti stvarne fizičke probleme, kao što je smanjena pokretljivost ili gubitak mišića uzrokovan somatskim simptomom ili povezanim poremećajem.
-
Djeca imaju osjećaj ad se nešto konkretno poduzima za njihovo zdravlje.
-
Omogućuje djeci aktivno sudjelovanje u liječenju.
Također je važno imati liječnika primarne zdravstvene zaštite koji ih podržava, redovito kontrolira i koordinira njihovo liječenje.
Antidepresivi poput selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI) mogu se koristiti za ublažavanje boli, anksioznosti ili depresije koja može pratiti te poremećaje.