Ventrikulska tahikardija je aritmija koja potječe iz klijetki (donjih komora srca) frekvencije od najmanje 120 otkucaja u minuti (normalna brzina otkucaja srca je obično između 60 i 100 otkucaja u minuti).
-
Gotovo uvijek je praćena palpitacijama i drugim simptomima srčanog zatajenja (na primjer, otežano disanje, nelagoda u prsima i / ili gubitak svijesti).
-
Za postavljanje dijagnoze koristi se elektrokardiografija.
-
Za liječenje se mogu koristiti lijekovi ili kateterska ablacija abnormalnog područja međutim najčešće je potrebna ugradnja automatskog implantabilnog kardioverter defibrilatora.
(Vidi također Pregled aritmija.)
Ventrikulska tahikardija se može opisati kao niz ventrikulskih ekstrasistola. Ponekad bude niz od samo nekoliko ekstrasistola, a zatim se nastavi normalan ritam. Ventrikulska tahikardija koja traje dulje od 30 sekundi naziva se održiva ventrikulska tahikardija.
Ona se obično javlja kod osoba sa strukturnom bolesti srca, kao što je srčani udar, zatajenje srca ili kardiomiopatija. Češća je među starijim osobama. Međutim, u rijetkim situacijama se ventrikulska tahikardija javlja u mlađih osoba bez strukturne bolesti srca. Ti mladi ljudi mogu imati sindrom dugog QT intervala, koji je nasljedan ili može biti uzrokovan određenim lijekovima. Također, uzrok ventriklske tahikardije mogu biti i neki rijetki nasljedni poremećaji kao što je sindrom Brugada (kanalopatija).
Simptomi
Osobe s ventrikulskom tahikardijom gotovo uvijek osjećaju palpitacije. Mogu osjećati i opću slabost, ošamućenost i / ili nelagodu u prsima.
Održiva ventrikulska tahikardija može biti opasna zbog neadekvatnog punjenja klijetki i nemogućnosti adekvatnog pumpanja krvi. Dovodi do pada krvnog tlaka i posljedičnog srčanog zastoja. Neodrživa ventrikulska tahikardija je također opasna jer se može pogoršati i može nastati ventrikulska fibrilacija- oblik srčanog zastoja. Ponekad ventrikulska tahikardija ne mora stvarati jake simptome, čak i pri brzinama oko 200 otkucaja u minuti, ali je bez obzira na to jednako opasna.
Dijagnoza
Elektrokardiografija (EKG) se koristi za dijagnosticiranje ventrikulske tahikardije te za odlučivanje o potrebi liječenja. .
Liječenje
Hitno liječenje
Ventrikulska tahikardija liječi se kada uzrokuje simptome ili kada epizode traju dulje od 30 sekundi neovisno uzrokuje li simptome.
Osobe sa simptomima, osobito ako je krvni tlak prenizak, zahtijevaju hitnu kardioverziju (isporuka elektrošoka) radi uspostave normalnog ritma.
Osobe bez simptoma, ali koje su imale ventrikulsku tahikardiju dulju od 30 sekundi, liječe se ili kardioverzijom ili primjenom lijekova intravenski.
Kardioverzija je bolna, stoga je potrebna sedacija, međutim gotovo uvijek je učinkovita i osim nelagode nema drugih težih nuspojava.
Lijekovi ne uzrokuju nelagodu, ali nisu jednako učinkoviti kao kardioverzija, a uz to često uzrokuju mnogo nuspojava. Lijekovi koji se najčešće koriste su amiodaron, lidokain i prokainamid (vidi tablicu Neki od lijekova koji se koriste u liječenju aritmija).
Dugoročno liječenje
Dugoročni cilj je spriječiti iznenadnu srčanu smrt više nego sam prekid aritmije. U osoba s ventrikulskom tahikardijom sa podležećom bolešću srca, često se ugrađuje implantabilni kardioverter-defibrilator (ICD, mali uređaj koji može registrirati aritmiju i isporučiti elektrošok). Ovaj je postupak sličan ugradnji umjetnog elektrostimulatora.
Određeni postupci koriste se za uništavanje malih abnormalnih dijelova u klijetkama, koje se mogu lokalizirati EKG-om a odgovorne su za nastanak održivih ventrikulskih tahikardija. Oni uključuju katetersku ablaciju (isporuka radiofrekventne energije ili krioablacija niskim temperaturama) te operaciju na otvorenom srcu.