Abnormalni srčani ritmovi (aritmije) su epizode srčanih otkucaja koje su nepravilne, prebrze, prespore ili se provode abnormalnim električnim putem srca.
-
Bolesti srca su najčešći uzrok aritmija.
-
Ponekad su ljudi svjesni aritmija, ali često osjete i simptome, kao što su slabost ili nesvjestica.
-
Dijagnoza se temelji na elektrokardiografiji (EKG).
-
Liječenje uključuje vraćanje normalnog srčanog ritma i sprječavanje daljnjih epizoda.
Srce je mišićni organ s četiri komore dizajnirane da rade učinkovito, pouzdano i kontinuirano tijekom cijelog života. Mišićni zidovi svake komore kontrahiraju se reguliranim slijedom, pumpajući krv ovisno o potrebi organizma, trošeći što je moguće manje energije za vrijeme svakog srčanog otkucaja.
Kontrakcije mišićnih vlakana u srcu su posljedica slijeda električne aktivnosti koja protječe kroz srce u međusobno preciznom odnosu kroz unaprijed određene puteve i kontroliranom brzinom. Električna struja kojom započinje svaki otkucaj srca potječe iz srčanog elektrostimulatora (nazvanog sinusni čvor ili sinoatrijski čvor), koji leži stijenci desne pretklijetke. Brzina kojom on otpušta električne impulse određuje brzinu srčanih otkucaja. Na tu brzinu utječu živčani impulsi te razine određenih hormona u krvotoku.
Brzina srčanih otkucaja je automatski regulirana od strane autonomnog živčanog sustava, koji se sastoji od simpatičkog i parasimpatičkog dijela. Simpatički dio sustava ubrzava srčanu frekvenciju kroz mrežu živčanih vlakana koja se naziva simpatički pleksus, dok parasimpatički sustav usporava frekvenciju putem jednog živca koji se naziva vagus.
Na brzinu srčane frekvencije utječu i određeni hormoni koje luči simpatički sustav.
Adrenalin i noradrenalin ubrzavaju srčanu frekvenciju. Tiroidni hormon, kojeg luči štitna žlijezda, također ubrzava rad srca.
Kod odrasle osobe u mirovanju, normalan broj otkucaja je obično između 60 i 100 u minuti. Međutim, kod mlađih odraslih osoba normalan je i niži broj otkucaja, posebno kod onih koji su fizički aktivni. Brzina otkucaja srca normalno varira ovisno o fizičkoj atkivnosti i vanjskim podražajima kao što su bol i ljutnja. Srčani ritam se smatra abnormalnim samo kada je brzina otkucaja neprimjereno brza (tahikardija), spora (bradikardija), nepravilna ili kada električni impulsi prolaze neprirodnim (aberantnim) putevima.
Normalni električni put
Električni impuls iz sinoatrijskog čvora najprije prolazi kroz desnu a zatim i lijevu pretklijetku što uzrokuje kontrakciju mišića obje pretklijetke te posljedično pumpanje krvi iz pretklijetki u donje dijelove srca (klijetke). Eletrični impuls zatim dolazi do atrioventrikularnog čvora, koji se nalazi na desnoj strani interatrijskog septuma. Atrioventrikularni čvor jedini omogućuje električnu povezanost između pretklijetki i klijetki. U suprotnome, pretklijetke su potpuno izolirane od klijetki tkivom koje ne provodi električne impulse. Atrioventrikularni čvor usporava prolazak električnog impulsa tako da se pretklijetke stignu do kraja kontrahirati, a klijetke napuniti sa što je moguće više krvi prije nego što se depolariziraju i kontrahiraju.
Praćenje električnog puta srcaIz sinoatrijskog (sinusnog) čvora (1) započinje električni impuls koji prolazi kroz desnu i lijevu pretklijetku (2) te dovodi do njihove kontrakcije. Kada električni impuls stigne do atrioventrikularnog čvora (3), lagano se usporava. Nakon toga prolazi niz His-ov snop (4), koji se dijeli na ogranak za desnu klijetku (5) i ogranak za lijevu klijetku (5). Impuls se zatim širi kroz klijetke što dovodi do njihove kontrakcije.  |
Nakon što prođe atrioventrikularni čvor, električni impuls putuje niz His-ov snop, skupinu vlakana koja se dijele na lijevu i desnu granu. Na kraju se električni impuls širi po površini klijetki, odozdo prema gore, što dovodi do kontrakcije klijetki i omogućava pumpanje krvi iz srca.
Uzroci
Najčešći uzrok aritmija su bolesti srca, osobito koronarna bolest, bolesti srčanih zalistaka i srčano zatajenje. Mnogi lijekovi, uključujući one koji se koriste za liječenje srčanih bolesti, mogu dovesti do aritmija. Neke aritmije su uzrokovane anatomskim abnormalnostima prisutnim pri rođenju (kongenitalne srčane mane). Neke aritmije su češće ovisno o određenim dobnim promjenama električnog provodnog sustava srca.
Ponekad se ne može utvrditi uzrok aritmije.
Brze aritmije
Brze aritmije (tahiaritmije) mogu biti potaknute fizičkom aktivnošću, emocionalnim stresom, prekomjernom konzumacijom alkohola, pušenjem ili uporabom lijekova koji sadrže stimulanse, kao što su lijekovi za prehladu i peludnu groznicu.
Preaktivna štitnjača (hipertireoza), proizvodeći visoke razine hormona štitnjače, može uzrokovati brze aritmije.
Spore aritmije
Spore aritmije (bradiaritmije) mogu izazvati bolni podražaj, glad, umor, probavni poremećaji (kao što su proljev i povraćanje) ili gutanje, zbog prekomjerne stimulacije vagusnog živca. Rijetko, prekomjerna stimulacija vagusa može uzrokovati da srce na trenutak stane. U većini navedenih okolnosti, aritmija se najčešće razriješi sama od sebe.
Slabo aktivna štitnjača (hipotireoza), proizvodeći niske razine hormona štitnjače, može uzrokovati spore aritmije.
Simptomi
Neki ljudi su svjesni aritmije. Međutim, svijest o otkucajima srca (palpitacije) varira među ljudima. Neki ljudi osjećaju vlastite normalne otkucaje srca, dok većina ljudi osjeća otkucaje kada leže na lijevom boku.
Aritmije mogu biti bezazlene, ali isto tako mogu biti i po život opasne. Ozbiljnost aritmije ne mora biti usko povezana s težinom simptoma koje uzrokuje. Neke životno ugrožavajuće aritmije ne uzrokuju nikakve simptome, a neke inače bezopasne aritmije mogu uzrokovati ozbiljne simptome. Priroda i ozbiljnost podležećeg srčanog poremećaja često je važnije od same aritmije.
U slučaju kada aritmije dovedu do toga da srce ne može adekvatno istiskivati krv u krvotok uzrokuju opću slabost, slabiju toleranciju fizičke aktivnosti, nedostatak daha, omamljenost, vrtoglavicu, gubitak svijesti (sinkopa) ili smrt. Gubitak svijesti nastaje kada srce istiskuje krv toliko neučinkovito da više ne može održavati adekvatan krvni tlak. Ako takva aritmija potraje, može dovesti do smrti. Aritmije također mogu pogoršati simptome podležeće srčane bolesti, uključujući bol u prsima i nedostatak daha. Aritmije koje uzrokuju simptome zahtijevaju hitno zbrinjavanje.
Dijagnoza
Često, simptomi koje osoba navodi pomažu liječnicima da utvrde preliminarnu dijagnozu i ozbiljnost aritmije. Najbitnije je jesu li palpitacije koje osoba navodi:
Brze ili spore
Pravilne ili nepravilne
Kratke ili dugačke
Jednako je važno uzeti u obzir uzrokuje li aritmija simptome.
Bitno je također javljaju li se palpitacije u mirovanju ili isključivo tijekom napora te je li počinju i prestaju iznenada ili postupno.
Obično su potrebni određeni dijagnostički postupci kako bi se odredila točna priroda aritmije i njen uzrok.
Elektrokardiografija (EKG) je glavni dijagnostički postupak za otkrivanje aritmija i određivanje njihovog uzroka. Ovaj postupak omogućuje grafički prikaz prolaska električnog impulsa kroz srce pri svakom otkucaju. EKG obično bilježi srčani ritam u vrlo kratkom vremenskom periodu.
Budući da se aritmije često javljaju povremeno, prijenosni EKG monitor (naziva se Holter monitor ili monitor događaja) može se koristiti za kontinuirano snimanje srčanog ritma ili ga aktivira sam nositelj u trenutku kad osjeti aritmiju. Ovaj monitor, koji se obično nosi kroz 24 ili 48 sati, može zabilježiti sporadične aritmije za vrijeme normalnih dnevnih aktivnosti. Tijekom snimanja, osoba također vodi dnevnik simptoma i aktivnosti koje su povezane s aritmijama.
Kako bi se otkrile vrlo rijetke po život opasne aritmije, ponekad se ugrađuje uređaj za snimanje srčanog ritma ispod kože u područje ispod lijeve ključne kosti (klavikula). Taj uređaj može ostati tamo dulje vrijeme. On kroz kožu elektroničkim putem odašilje pohranjene snimke aritmija.
Osobe kod kojih se sumnja na po život opasne aritmije obično se primaju u bolnicu, njihov srčani ritam kontinuirano se prati i prikazuje na televizijskom monitoru uz krevet ili u stanici za liječničko osoblje. Na taj način, svaki problem se može brzo prepoznati.
Ostali dijagnostički postupci uključuju
Tijekom elektrofiziološkog testiranja, kateteri sa sićušnim elektrodama na svome vrhu se umeću kroz venu i provode sve do srca. Elektrode se koriste za stimulaciju srčanog tkiva, a zatim se prati srčani odgovor, tako da se može odrediti tip aritmije i utvrditi odgovarajući način liječenja.
EKG: Tumačenje valova Elektrokardiogram (EKG) predstavlja kretanje električne struje kroz srce za vrijeme srčanog ciklusa. Podijeljeno je na dijelove koji su označeni abecednim oznakama. Svaki otkucaj srca započinje impulsom iz srčanog elektrostimulatora (sinusni ili sinoatrijski čvor). Ovaj impuls aktivira gornje komore srca (pretklijetke). P val predstavlja aktivaciju pretklijetki. Zatim električna struja prolazi u donje komore srca (klijetke). QRS kompleks predstavlja aktivaciju klijetki. U klijetkama zatim mora doći do promjene električnog potencijala kako bi se pripremile za sljedeći otkucaj srca. Ta se električna aktivnost naziva valom oporavka, kojeg predstavlja T-val. Mnoge vrste abnormalnosti često se mogu vidjeti na EKG-u. One uključuju preboljeli srčani udar (infarkt miokarda), abnormalni srčani ritam (aritmija), neadekvatnu opskrbu srca krvlju i kisikom (ishemija) i prekomjerno zadebljanje (hipertrofija) mišićnih zidova srca. Određene abnormalnosti koje se vide na EKG-u također mogu ukazivati na iproširenja (aneurizme) koje se razvijaju u oslabljenim dijelovima srčanog zida. Aneurizme mogu biti posljedica srčanog udara. Kod pojave aritmije (prebrz, prespor ili nepravilan ritam), EKG također može ukazati na područje gdje ona započinje. Takve informacije pomažu liječnicima da utvrde osnovni uzrok. |
Prognoza
Većina aritmija ne uzrokuje simptome niti ometa sposobnost srca da istiskuje krv u krvotok. Dakle, one obično predstavljaju mali ili nikakav rizik, međutim mogu izazvati značajnu anksioznost kod osoba koje ih svjesno osjećaju. Međutim, neke naizgled bezopasne aritmije, mogu prijeći u mnogo ozbiljnije aritmije. Svaka aritmija koja narušava sposobnost srca da adekvatno pumpa krv se smatra opasnom. Ozbiljnost aritmije ovisi djelomično o tome potječe li iz sinoatrijskog čvora, pretklijetki ili iz klijetki. Poredamo li ih po razini ozbiljnosti, najopasnije su aritmije koje potječu iz klijetki, zatim one iz pretklijetki te na kraju aritmije koje potječu iz sinoatrijskog čvora. Međutim, postoje mnoge iznimke.
Liječenje
Antiaritmici, obično za liječenje ubrzanog rada srca.
Elektrostimulacija (pejsing), obično kod sporog rada srca.
Isporuka elektrošoka, obično kod ubrzanog rada srca.
Za ljude sa bezopasnim, ali opterećujućim aritmijama ponekad sam razgovor i uvjeravanje da je aritmija bezopasna može biti dovoljno liječenje. Ponekad, kod promjene doza i vrsta lijekova, aritmije postanu rjeđe ili čak potpuno nestanu. Izbjegavanje alkohola, kofeina (u pićima i hrani) i prestanak pušenja također može pomoći. Izbjegavanje naporne tjelovježbe pomaže ukoliko se aritmija javlja isključivo u naporu. Ponekad ljudi moraju prestati voziti sve dok se ne dokaže učinkovitost liječenja.
Lijekovi
Antiaritmici su korisni za suzbijanje brzih aritmija koje uzrokuju nepodnošljive simptome ili predstavljaju rizik. Niti jedan jedini lijek ne može suzbiti sve oblike aritmija. Ponekad je potrebno isprobati više vrsta različitih lijekova dok se ne postigne zadovoljavajući odgovor. Antiaritmici ponekad mogu pogoršati ili čak uzrokovati aritmije. Taj se učinak naziva proaritmijskim. Antiaritmici mogu također uzrokovati i druge nuspojave.
Neki od lijekova koji se koriste u liječenju aritmijaPrimjeri | Neke nuspojave | Komentari |
|---|
Beta-blokatori |
|---|
Acebutolol Atenolol Betaksolol Bisoprolol Karvedilol Esmolol Metoprolol Nadolol Propranolol Timolol | Nenormalno spor broj otkucaja srca (bradikardija) Umor Depresija Moguće maskiranje niske razine šećera u krvi Poremećaj cirkulacije u trupu, rukama i nogama Nesanica Raynaudov sindrom Seksualna disfunkcija Kratkoća daha Spazam dišnih putova (bronhospazam) Kod nekih beta-blokatora, porast razine triglicerida (masti) Kod osoba s glaukomom, porast očnog tlaka | Ovi lijekovi se koriste za liječenje preuranjenih ventrikulskih otkucaja, ventrikulske tahikardije, ventrikulske fibrilacije, i paroksizmalne supraventrikularne tahikardije. Koriste se i za usporavanje ventrikularne frekvencije (brzina kojom donje komore srca - klijetke - kucaju) kod osoba s fibrilacijom atrija ili undulacijom atrija. Osobe koje boluju od astme trebaju se savjetovati sa svojim liječnikom prije početka uzimanja tih lijekova. Timolol nije dostupan u SAD-u. |
Blokatori kalcijevih kanala |
|---|
Diltiazem Verapamil | Konstipacija (zatvor) Proljev Nizak krvni tlak Otekla stopala | Korisni su samo određeni blokatori kalcijevih kanala, kao što su diltiazem i verapamil. Upotrebljavaju se za usporavanje ventrikulske frekvencije kod ljudi sa fibrilacijom ili undulacijom atrija i za liječenje paroksizmalne supraventrikularne tahikardije. Diltiazem i verapamil usporavaju provođenje električnih impulsa kroz atrioventrikularni čvor. Osobe s Wolff-Parkinson-White sindromom ne smiju uzimati verapamil ili diltiazem. |
Digoksin |
|---|
Digoksin | Mučnina Povraćanje Ozbiljne aritmije Ako je doza previsoka može uzrokovati poremećaj raspoznavanja boja zbog čega se stvari u okolini doimaju zelenkastožućkaste boje | Digoksin usporava provođenje električnih impulsa kroz atrioventrikularni čvor. Digoksin se koristi za usporavanje ventrikulske frekvencije u osoba sa fibrilacijom i undulacijom atrija te za liječenje paroksizmalne supraventrikulske tahikardije. |
Blokatori kalijevih kanala |
|---|
Amiodaron Azimilid Bretilij Dofetilid Dronedaron Ibutilid Sotalol Vernakalant | Za sve blokatore kalijevih kanala: aritmije i nizak krvni tlak Za amiodaron: stvaranje veziva u plućima (plućna fibroza) i poremećaj štitnjače, jetre i očiju. Za sotalol (također beta-blokator): iste nuspojave kao i beta-blokatori | Ovi se lijekovi koriste za liječenje preuranjenih ventrikulskih otkucaja, ventrikulske tahikardije, ventrikulske fibrilacije, fibrilacije i undulacije atrija. S obzirom da amiodaron može biti toksičan, koristi se za dugotrajno liječenje samo kod osoba sa vrlo ozbiljnim i simptomatskim aritmijama. Bretilij se koristi samo za kratkoročno liječenje po život opasnih ventrikulskih tahikardija. Azimilid i bretilij nisu dostupni u SAD-u. |
Purinski nukleozidi |
|---|
Adenozin | Spazam dišnih putova Crvenilo lica (na kratko vrijeme) | Adenozin usporava provođenje električnih impulsa kroz atrioventrikularni čvor. Adenozin se koristi za prekidanje epizoda paroksizmalne supraventrikulske tahikardije. Ljudima koji boluju od astme ne daje se ovaj lijek. |
Blokatori natrijevih kanala |
|---|
Dizopiramid Flekainid Lidokain Meksiletin Prokainamid Propafenon Kinidin | Aritmije (koje mogu biti smrtonosne, osobito kod osoba koje imaju srčani poremećaj) Za neke od lijekova: Probavne tegobe Vrtoglavica Suhoća usta Ošamućenost Retencija mokraće Tremor U osoba s glaukomom, povišen očni tlak | Ovi lijekovi usporavaju provođenje električnih impulsa kroz srce. Ovi se lijekovi koriste za liječenje preuranjenih ventrikulskih otkucaja, ventrikulske tahikardije i ventrikulske fibrilacije te za konverziju fibrilacije ili undulacije atrija u normalan sinus ritam (kardioverzija). Izuzev lidokaina i meksiletina, ovi se lijekovi također mogu koristiti za sprječavanje epizoda fibrilacije ili undulacije atrija te rjeđe paroksizmalne supraventrikularne tahikardije. |
Umjetni elektrostimulatori
Umjetni elektrostimulatori su elektronički uređaji koji djeluju umjesto vlastitog srčanog stimulatora srca, sinoatrijskog čvora. Ovi se uređaji kirurški umeću pod kožu, obično ispod lijeve ili desne ključne kosti. Povezani su sa srcem žicama koje prolaze unutar vene. Današnji nisko-energetski sklopovi te dizajn generatora omogućuju da ovakvi uređaji traju između 10 i 15 godina.
Neki ljudi mogu biti kandidati za bežične elektrostimulatore. Kod ove vrste elektrostimulatora nije potrebna nikakva žica za povezivanje uređaja sa srcem. Napravi se mali rez u preponi te se pomoću katetera elektrostimulator umetne izravno u desnu klijetku.
Nove vrste sklopova gotovo su u potpunosti otklonile opasnost od mogućih smetnji od strane mobitela, sustava paljenja automobila, radara, mikrovalova i sigurnosnih detektora u zračnim lukama. Međutim, neki uređaji mogu ometati rad elektrostimulatora. Primjer su elektrokauterski uređaji koji se koriste za zaustavljanje krvarenja tijekom operacije, dijatermija (fizikalna terapija koja koristi radiovalove za primjenu topline na mišiće), a ponekad i magnetska rezonancija (MR). MR može biti sigurna za određene vrste elektrostimulatora, ovisno o tome kako su izgrađeni.
Održavanje rada srca: Umjetni elektrostimulatori.Umjetni srčani elektrostimulatori su elektronički uređaji koji rade umjesto prirodnog srčanog elektrostimulatora srca (sinusni ili sinoatrijski čvor). Oni stvaraju električne impulse koji pokreću svaki otkucaj srca. Umjetni elektrostimulator se sastoji od generatora impulsa (koji uključuje bateriju) i žica koje ga povezuju sa srcem. Ugrađuje se kirurškim putem. Nakon što se primjeni lokalni anestetik na odgovarajuće mjesto, žice (vodovi) koje povezuju elektrostimulator obično se umetnu u venu ispod ključne kosti te se provuku do srca. Kroz mali rez, generator elektrostimulatora, veličine otprilike kovanice dolara, umetne se ispod kože u blizini ključne kosti te se pripoji na žice. Rez se zatim zašije. Postupak obično traje oko 30 do 60 minuta. Osoba ubrzo nakon ugradnje ide kući. Baterija elektrostimulatora obično traje 10 do 15 godina. Međutim, bateriju treba redovito provjeravati. Zamjena baterije uključuje brzi postupak zamjene samo generatora. Postoje različite vrste elektrostimulatora. Većina je sposobna osjetiti električnu aktivnost srca. Oni dopuštaju srcu da kuca normalno i ne uključuju se, osim kad preskoči otkucaj ili počne kucati abnormalnom brzinom. Prije same ugradnje, liječnici programiraju uređaj. Programiranjem se određuje koji događaji te koja brzina srčane frekvencije aktivira elektrostimulator. Isto tako, elektrostimulator se može reprogamirati nakon implantacije pomoću uređaja koji se stavlja na kožu. Neki uređaji mogu prilagoditi brzinu otkucaja ovisno o fizičkoj aktivnosti osobe, ubrzavajući broj otkucaja srca tijekom vježbanja i usporavajući ga tijekom odmora.  |
Najčešća uporaba elektrostimulatora je za liječenje sporih aritmija. Kada srčana frekvencija padne ispod određenog praga, umjetni elektrostimulator stvara električne impulse. Rijeđe se koriste za liječenje brzih aritmija isporukom niza impulsa kojima se ili usporava srčana frekvencija ili brza aritmija prevodi u normalni ritam.
Srčana resinkronizacijska terapija (CRT) je dodatna mogućnost upotrebe elektrostimulatora. Kod nekih osoba sa srčanim poremećajima, srčane komore se ne kontrahiraju normalnim sinkroniziranim slijedom. Posebni uređaji s tri elektrode mogu stimulirati normalan sinkronizirani slijed kontrakcija i poboljšati ishod kod nekih ljudi sa zatajenjem srca.
Vraćanje normalnog ritma
Ponekad isporuka elektrošoka može zaustaviti brzu aritmiju i vratiti normalan ritam. Korištenje elektrošoka u tu svrhu naziva se kardioverzija, defibrilacija ili elektrokonverzija, ovisno o vrsti aritmije za koju se koristi.
Kardioverzija se može koristiti za aritmije koje počinju u pretklijetkama (kao što je fibrilacija atrija) ili klijetkama (kao što je ventrikulska fibrilacija). Međutim, elektrošok ne može ponovno pokrenuti normalan rad srca ukoliko nema električne aktivnosti (asistolija). Uređaj koji isporučuje elektrošok (defibrilator) koriste tim liječnika i medicinskih sestara, bolničari ili vatrogasci.
Može se ugraditi i Implantabilni kardioverter-defibrilator (ICD), koji je otprilike veličine polovice špila karata. Većina uređaja ugrađuje se kroz krvne žile jednako kao i elektrostimulator, čime se eliminira potreba za otvorenom operacijom na srcu. Druga vrsta ICD-a (subkutani) ugrađuje se ispod kože, a ne kroz krvne žile.
Ponekad se upotrebljava defibrilator u obliku prsluka u slučaju kad osoba ne treba ICD trajno.
ICD uređaji kontinuirano prate brzinu i ritam srca, automatski detektiraju brze aritmije i djeluju stimulacijom (pejsing) ili isporukom elektrošoka za prekidanje aritmije te vraćanje u normalan ritam. Najčešće se ovi uređaji koriste kod ljudi koji bi inače mogli umrijeti od aritmije. ICD se također može ponašati kao elektrostimulator stimulirajući rad srca aktivacijom električnih impulsa kod sporih aritmija. Kad ICD isporuči elektrošok, osoba može osjetiti blagi udarac u prsima. Kod isporuke jačeg šoka, osobe se mogu osjećati kao da ih je netko udario.
Ljudi koji imaju ICD mogu bez straha biti u blizini većine kućanskih elektroničkih uređaja, uključujući mikrovalne pećnice i sigurnosne detektore na aerodromima. Međutim, određena oprema s jakim magnetskim ili električnim poljem može ometati rad ICD-a. Primjer su elektrokauteri koji se koriste za zaustavljanje krvarenja tijekom operacije, dijatermija (tretmani fizikalne terapije koji koriste radiovalove za primjenu topline na mišiće), a ponekad i MR (magnetska rezonanca).
Budući da ICD uređaji ne sprječavaju nastanak aritmije, često se moraju uzimati i lijekovi. Ovi uređaji traju oko 5 do 7 godina. Osobe s ICD-om koje dožive isporuku jednog šoka a koje se inače osjećaju dobro, trebale bi se obratiti svojoj klinici za ICD ili specijalistu u roku od tjedan dana. Uređaj bilježi srčani ritam osobe, što liječniku omogućuje da vidi zašto je došlo do isporuke šoka. Osobe sa simptomima kao što su nedostatak daha, nelagoda u prsima ili palpitacijama neposredno prije ili nakon isporuke šoka te koje su imale višestruke šokove, mogu imati ozbiljniji problem. Takve osobe bi se trebale odmah javiti u hitnu službu.
Automatski vanjski defibrilator (AVD) zahtjeva minimalnu obuku prije njegove uporabe. Primjerice, AVD mogu koristiti osobe koje su prošle edukaciju za davanje prve pomoći. AED-ovi mogu otkriti aritmiju, odrediti je li elektrošok preporučljiv i automatski ga isporučiti. Nalaze se na mnogim javnim mjestima, kao što su zračne luke, sportske arene, hoteli i trgovački centri.
Uništavanje abnormalnog tkiva (ablacija)
Određene vrste aritmija mogu se riješiti kirurškim i drugim invazivnim postupcima. Aritmija nastala iz lokaliziranog abnormalnog područja u električnom sustavu srca može se riješiti uništavanjem ili uklanjanjem tog područja (ablacija).
Najčešće se to područje uništava radiofrekventnom ablacijom (isporuka energije određene frekvencije kroz kateter s malom elektrodom na vrhu koja je umetnuta u srce). Uspjeh postupka varira za različite vrste aritmija i kreće se od 60 do 80% za teže aritmije (fibrilacija atrija, atrijska tahikardija, i ventrikulska tahikardija) te oko 90 do 95% za responzivnije aritmije (supraventrikularne tahikardije). Postupak traje nekoliko sati i zahtijeva samo 1 do 2 dana boravka u bolnici.
Ablacija se također može učiniti zamrzavanjem tkiva (zvanom krioablacijom).
Prije ablacije, liječnici provode elektrofiziološko ispitivanje kako bi pronašli područja koja treba uništiti ili ukloniti.
Puno rijeđe se to područje uništava ili uklanja kirurški za vrijeme otvorene operacije na srcu. Ponekad je međutim potrebna operacija kad ablacija kateterom nije bila učinkovita. S druge strane, kirurški način se koristi kod ljudi koji iz drugih razloga moraju biti podvrgnuti operaciji, na primjer radi zamjene srčanog zalistka.