Egzibicionizam uključuje javno izlaganje genitalija kako bi se postiglo seksualno uzbuđenje ili snažnu želju da budu promatrani tijekom seksualne aktivnosti. Egzibicionistički poremećaj uključuje djelovanje u skladu s egzibicionističkim nagonima ili egzibicionističke fantazije ili distres ili nesposobnost funkcioniranja zbog tih poriva i fantazija.
-
Većina egzibicionista nema egzibicionistički poremećaj.
-
Liječnici postavljaju dijagnozu egzibicionističkog poremećaja kada osobe izrazito uznemiruje njihovo ponašanje i/ili fantazije ili postaju manje funkcionalni zbog svog ponašanja, ili su podlegli svojim nagonima s osobom koja nije dala pristanak.
-
Liječenje, koje obično započinje nakon uhićenja egzibicionista, uključuje psihoterapiju, suportivne grupe i određene antidepresive.
(Vidi također Pregled parafilija i parafilnih poremećaja.)
Egzibicionizam je oblik parafilije.
Egzibicionisti (obično muškarci) izlažu svoje genitalije, obično nepoznatim strancima, i postaju seksualno uzbuđeni kada to čine. Oni mogu biti svjesni svoje potrebe da iznenade, šokiraju ili impresioniraju promatrača. Žrtva je gotovo uvijek žena ili dijete bilo kojeg spola. Stvarni seksualni kontakt se gotovo nikada ne traži, tako da egzibicionisti rijetko počine silovanje.
Egzibicionizam obično počinje tijekom adolescencije. Većina egzibicionista je u braku, ali brak je često neskladan.
Oko 30% muških počinitelja seksualnih kaznenih djela koji su uhićeni su egzibicionisti. Imaju tendenciju ustrajati u svom ponašanju te ih je 20 do 50% ponovno uhićeno.
Izlaganje genitalija strancima s ciljem seksualnog uzbuđenja rijetko je među ženama. Žene imaju druge načine izlaganja: provokativno odijevanje (što je sve više prihvaćeno kao normalno) i pojavljivanje na raznim društvenim mrežama i sličnim mjestima. Sudjelovanje u takvim aktivnostima ne predstavlja psihičku bolest kao takvu.
Kod nekih pojedinaca egzibicionizam se manifestira kao snažna želja da drugi ljudi promatraju njihove seksualne aktivnosti. Žele biti viđeni od strane suglasne publike, bez da iznenade ljude. Osobe s ovakvim oblikom egzibicionizma često snimaju pornografske filmove ili postanu zabavljači za odrasle. Rijetko ih uznemiruju njihovi porivi i nagoni te stoga uglavnom ne ispunjavaju kriterije za psihičku bolest.
Većina osoba s egzibicionističkim tendencijama nema egzibicionistički poremećaj.
Egzibicionisti često imaju prateći poremećaj ličnosti (najčešće antisocijalni) ili poremećaj ponašanja.
Dijagnoza
Dijagnoza egzibicionističkog poremećaja postavlja se kada:
-
Osobu opetovano i intenzivno seksualno uzbuđuje izlaganje vlastitih genitalija ili kad bivaju promatrani od strane drugih tijekom seksualne aktivnosti, a uzbuđenje je izraženo u fantazijama, intenzivnim nagonima ili ponašanjima.
-
Kao rezultat toga, osjećaju se jako anksiozno ili su smanjene svakodnevne funkcionalnosti (na poslu, u svojoj obitelji ili u interakciji s prijateljima), ili su podlegli vlastitim nagonima s osobom koja nije dala pristanak.
-
Opisano stanje traje 6 mjeseci ili više.
Liječenje
-
Psihoterapija, suportivne grupe i određeni antidepresivi
-
Drugi lijekovi, ako postoji potreba
Liječenje egzibicionističkog poremećaja obično počinje nakon uhićenja egzibicionista. To uključuje psihoterapiju, suportivne grupe i antidepresive, poglavito iz skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI).
Ako su SSRI nedjelotvorni, mogu se koristiti lijekovi koji mijenjaju seksualni nagon i smanjuju razinu testosterona kao što su leuprolid i medroksiprogesteron acetat. Potrebno je tražiti informirani pristanak za uporabu tih lijekova, a povremeno se provode krvne pretrage kako bi se pratili učinci lijeka na funkciju jetre, kao i drugi testovi, uključujući testove gustoće kostiju i krvne testove za mjerenje razine testosterona.