Respiratorni terapeuti koriste nekoliko različitih tehnika koje pomažu u liječenju plućnih bolesti, uključujući:
Izbor terapije ovisi o osnovnoj bolesti i cjelokupnom (općem) stanju bolesnika.
(Vidi također Pregled plućne rehabilitacije.)
Položajna drenaža
Kod položajne drenaže osoba se postavlja u položaj koji olakšava drenažu sekreta iz pluća (bolesnik se nagne ili osloni/podupre pod određenim kutom). Po bolesnikovom prsnom košu ili leđima također se može lagano udarati (pljeskati ili lupkati) stisnutom šakom kako bi se oslobodio sekret—tehnika koja se naziva perkusija prsnog koša. Alternativno, terapeut može upotrijebiti mehanički vibrator za prsni koš ili visokofrekventni oscilator za prsni koš (prsluk na napuhavanje koji vibrira velikom frekvencijom kako bi se oslobodio sekret). Terapeut može naučiti članove obitelji kako koristiti jedan od ovih uređaja.
Ove se tehnike primjenjuju u intervalima kod bolesnika koji imaju stanja koja dovode do stvaranja velike količine sputuma, npr. kod cistične fibroze, bronhiektazija (nepovratno proširenje bronha) ili ponekad kod KOPB-a (kronična opstruktivna plućna bolest). Tehnike se mogu koristiti i kada bolesnici ne mogu učinkovito iskašljati sekret, kao što se može dogoditi kod starijih osoba ili kod osoba koje imaju slabost mišića ili koje se oporavljaju od operacije, ozljede ili teške bolesti.
Položajna drenaža ne može se primjenjivati kod ljudi koji:
-
ne mogu zauzeti traženi položaj
-
nedavno su povraćali ili iskašljavali krv
-
nedavno su imali prijelom rebra ili kralješka
-
imaju tešku osteoporozu (smanjenu gustoću kostiju)
-
imaju visok rizik od krvarenja
Položajna drenaža također se ne smije vršiti kod bolesnika sa stanjima koja ne dovode do stvaranja prekomjerne količine sekreta.
Usisavanje (sukcija)
Respiratorni terapeuti, medicinske sestre i članovi obitelji koji su podučeni postupku mogu vršiti usisavanje kako bi uklonili sekret iz dišnih putova. Mala plastična cijev uvodi se kroz nos te se ulazi nekoliko centimetara dublje, u dušnik (traheju). Nježni usisivač usisava izlučevine koje se ne mogu iskašljati. Usisavanje služi i za uklanjanje sekreta kod bolesnika koji ima traheostomu (kirurški napravljen otvor na dušniku radi omogućavanja disanja) ili kome je cijev za disanje uvedena kroz nos ili usta u dušnik (endotrahealni tubus) dok je na respiratoru (strojnoj ventilaciji).
Vježbe disanja
Vježbe disanja potiču duboko disanje kako bi se ograničila ili otklonila atelektaza pluća (kolaps alveola ili sitnih zračnih vrećica), ali one izravno ne poboljšavaju plućnu funkciju. Ipak, vježbe disanja smanjuju vjerojatnost plućnih komplikacija nakon operacije kod teških pušača i drugih plućnih bolesnika. Takve su vježbe posebno korisne osobama koje se malo kreću jer imaju KOPB ili bolesnicima koji su netom skinuti s respiratora.
Ove vježbe često uključuju upotrebu instrumenta koji se naziva poticajni spirometar. Osoba udiše što dublje kroz cijev koja je pričvršćena na ručnu plastičnu komoru. U komori se nalazi loptica i svaki udah podiže lopticu. U idealnom slučaju, ovaj se manevar radi uzastopno 5 do 10 puta svaki sat dok je osoba budna. Ovaj se uređaj rutinski koristi u bolnicama prije i nakon operacije. Međutim, vježbe za duboko disanje koje se vrše pod nadzorom medicinske sestre i respiratornog terapeuta mogu biti učinkovitije od vježbi disanja koje samostalno izvodi bolesnik pomoću poticajnog spirometra.
Disanje kroz napućene usne (stisnute usne) je način disanja koji može biti od koristi kada se ljudima koji imaju kroničnu opstruktivnu plućnu bolest prekomjerno napušu pluća za vrijeme napada sa suženjem dišnih putova (bronhoopstrukcija), napada panike ili fizičkog napora. Također može imati ulogu dodatne vježbe disanja za bolesnike na plućnoj rehabilitaciji. Ljudi nauče—ili često sami otkriju—izdahnuti s djelomično zatvorenim (stisnutim) usnama, kao da se pripremaju zviždati. Na ovaj se način povećava tlak u dišnim putovima i sprječava njihov kolaps (zatvaranje i ostanak bez zraka). Vježba ne izaziva loše posljedice, a neki bolesnici naviku usvajaju bez poduke. Bolesnici također mogu imati koristi od naginjanja prema naprijed dok dišu sa stisnutim (napućenim) usnama. U tom položaju bolesnik stoji s ispruženim rukama, raširenih šaka i prstiju i tako oslonjen prenosi težinu svoga tijela na stol ili sličnu podlogu.