Urednik sekcije: prof. dr. sc. Srđan Novak, dr. med.
Prijevod: Tea Ahel Pavelić, dr. med.
Osteonekroza čeljusti poremećaj je usne šupljine pri kojem dolazi do izlaganja čeljusne kosti.
-
Osteonekroza čeljusti može nastati nakon vađenja zuba, ozljede, radioterapije ili bez očitog razloga.
-
Osteonekroza čeljusti pojavila se kod nekih osoba koje su intravenski primale visoke doze bisfosfonata, osobito ako imaju rak ili su podvrgnute oralnokirurškom zahvatu.
-
Kako bi se smanjio rizik od osteonekroze čeljusti, sve potrebne oralnokirurške zahvate treba, kad god je moguće, obaviti prije početka liječenja bisfosfonatima.
-
Liječenje treba provoditi iskusan oralni kirurg.
Osteonekroza čeljusti može nastati spontano ili nakon vađenja zuba ili ozljede. Radioterapija glave i vrata može uzrokovati sličan poremećaj koji se naziva osteoradionekroza. Ponekad se infekcija čeljusne kosti (osteomijelitis) pogrešno dijagnosticira kao osteonekroza čeljusti.
Osteonekroza čeljusti rijetko je zabilježena kod nekih osoba koje su intravenski primale visoke doze bisfosfonata, osobito ako imaju rak ili su tijekom liječenja bile podvrgnute oralnokirurškom zahvatu. Osteonekroza čeljusti nije povezana s uobičajenom primjenom oralnih bisfosfonata za liječenje osteoporoze. Stoga osobe trebaju nastaviti uzimati oralne bisfosfonate kako je propisano. Međutim, kad god je moguće, sve potrebne oralnokirurške zahvate treba obaviti prije početka liječenja bisfosfonatima. Tijekom uzimanja bisfosfonata treba održavati dobru oralnu higijenu.
Simptomi
Simptomi osteonekroze čeljusti
Osteonekroza čeljusti obično je bolna, a iz područja usne šupljine ili čeljusti može se cijediti gnoj. Međutim, neke osobe nemaju simptome.
Dijagnoza
Dijagnoza osteonekroze čeljusti
Osteonekroza čeljusti dijagnosticira se na temelju pregleda stomatologa, oralnog kirurga ili, ponekad, liječnika.
Liječenje
Liječenje osteonekroze čeljusti
Budući da je osteonekrozu čeljusti teško liječiti, potrebno je konzultirati oralnog kirurga s iskustvom u liječenju ovog poremećaja. Liječenje obično uključuje uklanjanje odumrlog i oštećenog koštanog tkiva, primjenu antibiotika na usta i ispiranje usne šupljine. Nakon liječenja potrebno je kontrolno praćenje kod oralnog kirurga radi procjene cijeljenja i održavanja zahvaćenog područja čistim uz odgovarajuću oralnu higijenu.
Kirurško uklanjanje cijelog zahvaćenog područja može pogoršati stanje i nije liječenje prvog izbora.