Poremećaji učenja uključuju nemogućnost stjecanja, zadržavanja ili široke upotrebe određenih vještina ili informacija kao posljedica nedostataka pažnje, pamćenja ili rasuđivanja, a koji utječu na akademski uspjeh.
-
Pogođena djeca mogu sporo učiti nazive boja, slova, brojanje, čitanje ili pisanje.
-
Djeca ispunjavaju niz akademskih testova i testova inteligencije koje im daju stručnjaci za učenje, a liječnici mogu primijeniti utvrđene kriterije za postavljanje dijagnoze.
-
Liječenje uključuje plan učenja prilagođen vještinama djeteta.
Poremećaji učenja su neurorazvojni poremećaji.
Poremećaji učenja su prilično različiti od intelektualnih teškoća (ranije nazvanih mentalna retardacija) i javljaju se kod djece s normalnom ili čak visokom intelektualnom funkcijom. Poremećaji učenja utječu samo na određene funkcije, dok se kod djece s intelektualnim teškoćama poteškoće pojavljuju na raznim kognitivnim funkcijama.
Tri uobičajene vrste poremećaja učenja su:
Dakle, djeca s poremećajima u učenju mogu imati značajne poteškoće u razumijevanju i učenju matematike, ali ne i poteškoće s čitanjem, pisanjem i učenjem drugih predmeta. Disleksija je najpoznatiji od poremećaja učenja. Poremećaji učenja ne uključuju probleme s učenjem koji su posljedica problema s vidom, sluhom, koordinacijom ili emocionalnih poremećaja, iako se ti problemi mogu pojaviti i kod djece s poremećajima u učenju.
Djeca se mogu roditi s poremećajem učenja ili ga razviti za vrijeme odrastanja. Iako uzroci poremećaja učenja nisu u potpunosti razjašnjeni, oni uključuju abnormalnosti u osnovnim procesima koji su uključeni u razumijevanje ili korištenje govornog ili pisanog jezika ili numeričkog i prostornog rasuđivanja. Mogući uzroci uključuju bolest majke, korištenje toksičnih lijekova tijekom trudnoće, komplikacije tijekom trudnoće ili porođaja (npr. preeklampsija ili dugi porođaj), probleme s novorođenčetom za vrijeme porođaja (npr. nedonošenost (prematurus), nisku porođajnu težinu, tešku žuticu ili prenesenost (postamturus). Nakon rođenja mogući uzročnici su: izloženosti toksinima iz okoliša poput olova, infekcije središnjeg živčanog sustava, karcinomi i kemoterapija, pothranjivanje,teška socijalna izolacija, emocionalno zanemarivanje ili zlostavljanje.
Iako je broj djece s poremećajima u učenju nepoznat, oko 5% populacije školske dobi u Sjedinjenim Državama prima posebne obrazovne usluge za poremećaje učenja. Omjer broja dječaka i djevojčica s poremećajima u učenju je 5 naspram 1 u korist dječaka, iako djevojčice često nisu prepoznate ili dijagnosticirane kao osobe s poremećajima u učenju.
Mnoga djeca, osobito ona s problemima u ponašanju, postižu u školi lošije rezultate te ih obrazovni psiholozi testiraju na poremećaje u učenju. Unatoč tome, neka djeca s određenim vrstama poremećaja učenja dobro kriju svoje nedostatke, izbjegavajući dijagnozu, a time i liječenje dugo vremena.
Simptomi
Mlađa djeca mogu sporo pamtiti nazive boja ili slova, dodjeljivati riječi poznatim objektima, računati i napredovati u drugim vještinama ranog učenja. Učenje čitanja i pisanja može biti odgođeno. Drugi simptomi mogu biti: kratak raspon pozornosti, lako ometanje (oponašanje poremećaja nedostatka pozornosti s hiperaktivnošću [ADHD]), problemi govora / jezika, poteškoće u razumijevanju govornih informacija i kratak raspon memorije. Oboljela djeca mogu imati poteškoća s aktivnostima koje zahtijevaju finu motoričku koordinaciju kao što su tiskanje i kopiranje.
Djeca s poremećajima u učenju mogu imati poteškoće u komunikaciji. Neka djeca u početku budu frustrirana i kasnije razvijaju probleme u ponašanju kao što su lako ometanje, hiperaktivnost, povlačenje, stidljivost ili agresivnost. Poremećaji učenja i poremećaj pozornosti uzrokovan hiperaktivnošću često se javljaju zajedno.
Dijagnoza
Potrebno je procijeniti djecu koja ne čitaju ili ne uče na razini koja se očekuje za njihovu dob. Potrebno je napraviti testiranje sluha i vida jer problemi s ovim osjetilima također mogu ometati vještine čitanja i pisanja. Poremećaji sluha i vida ne smiju biti zamijenjeni poremećajem učenja.
Liječnici trebaju pregledati djecu zbog isključivanja fizičkih poremećaja. Djeca ispunjavaju niz testova verbalne i neverbalne inteligencije te akademske testove čitanja, pisanja i aritmetičkih vještina. Djeca takve testove mogu obaviti u školi na zahtjev roditelja. U Sjedinjenim Američkim Državama i drugim državama, škole su po zakonu obvezne osigurati testiranje i odgovarajući smještaj.
Evaluacija za poremećaj učenja obično uzima u obzir sljedeće:
-
Čitanje
-
Razumijevanje pročitanog materijala
-
Pravopis
-
Pisanje (uz korištenje pravilne gramatike i interpunkcija, jasno izražavanje ideja)
-
Razumijevanje značenja brojeva i njihov međusobni odnos (kod starije djece, radeći jednostavne izračune)
-
Matematičko zaključivanje (korištenje matematičkih koncepata za rješavanje problema)
Djeca koja su značajno ispod razine očekivane za njihovu dob u barem jednom od tih područja tijekom 6 mjeseci ili duže, unatoč liječenju, mogu imati poremećaj učenja.
Liječenje
Najkorisniji tretman za poremećaj učenja je obrazovanje koje je pažljivo prilagođeno pojedinom djetetu.
The federal Individuals with Disabilities Education Act (IDEA) zahtijeva od javnih škola pružanje besplatnog i odgovarajućeg obrazovanja za djecu i adolescente s poremećajima u učenju. Obrazovanje se mora pružiti u najmanje restriktivnom, najinkluzivnijem okruženju u kojem djeca imaju priliku komunicirati s vršnjacima bez invaliditeta i imaju jednak pristup resursima zajednice.
Mjere poput uklanjanja aditiva u hrani, uzimanja velikih doza vitamina i analiza minerala u tragovima kod djeteta često se poduzimaju, ali nisu potvrđeno korisne. Nijedan lijek nema mnogo utjecaja na akademsko postignuće, inteligenciju i opću sposobnost učenja.
Budući da neka djeca s poremećajem učenja također imaju poremećaj pozornosti uzrokovan hiperaktivnošću, određeni lijekovi, kao što je metilfenidat, mogu poboljšati pozornost i koncentraciju povećavajući time njihovu sposobnost učenja.
Više informacija