Urednik sekcije: Ivan Bekavac, dr. med.
Prijevod: Domagoj Butigan, dr. med.
Priprema za smrt često znači dovršavanje životnog djela, ispravljanje stvari s obitelji i prijateljima te pomirba s neizbježnim. Duhovna i vjerska pitanja važna su za mnoge umiruće ljude i njihove obitelji. Članovi svećenstva su dio tima za njegu u nekim hospicijima i bolnicama, a profesionalni pružatelji skrbi mogu pomoći ljudima i njihovim obiteljima da pronađu prikladnu duhovnu pomoć ako ju već nemaju.
-
Umirući ljudi i članovi njihovih obitelji često mogu postat mirni i spokojni uz pomoć obitelji, prijatelja i svećenstva.
-
Proces tugovanja prolazi kroz pet emocionalnih faza: poricanje, ljutnja, cjenkanje, depresija i prihvaćanje.
Mogućnost umiranja postavlja pitanja o prirodi i značenju života i razlozima patnje i umiranja. Ne postoje jednostavni odgovori na ova temeljna pitanja. U potrazi za odgovorima ozbiljno bolesni ljudi i njihove obitelji mogu koristiti vlastite izvore ili se okreću religiji, savjetnicima, prijateljima i istraživanju. Mogu razgovarati, sudjelovati u vjerskim ili obiteljskim obredima ili se uključiti aktivnosti koje ih ispunjavaju. Najučinkovitiji lijek za očajavanje je osjećaj brige od strane druge osobe. Bujice medicinskih dijagnoza i tretmana ne bi smjeli izbaciti "veliku sliku iz prvog plana", a to su smislena iskustva i važnost međuljudskih odnosa.
Žalovanje je normalan proces koji počne prije pretpostavljenog trenutka smrti. Prema Elisabeth Kübler-Ross, pionirki studija o smrti i umiranju, umirući ljudi često doživljavaju pet emocionalnih faza:
-
Poricanje
-
Bijes
-
Pogađanje
-
Depresija
-
Prihvaćanje
Ove faze se tipično proživjavaju opisanim redosljedom. Međutim te se faze mogu dogoditi bilo kojim redoslijedom. Ljudi u poricanju mogu djelovati, govoriti ili misliti kao da ne umiru. Poricanje je obično privremeni odgovor na ogromne strahove koje umirući ljudi imaju o gubitku kontrole, odvajanju od voljenih, neizvjesnoj budućnosti i patnji. Razgovor s liječnikom ili njegovateljem može pomoći umirućim ljudima da shvate da mogu "držati konce u svojim rukama" i da mogu računati na udobnost i utjehu. Ljutnja se može izraziti kao osjećaj nepravde: "Zašto ja?", dok je cjenkanje znak razmišljanja o smrti, naime, traži se više vremena. Kada umirući ljudi shvate da pregovaranje i druge strategije ne rade može se razviti depresija. Prihvaćanje koje se ponekad opisuje kao suočavanje s neizbježnim, može doći nakon razgovora s obitelji, prijateljima i pružateljima skrbi.
Priprema za smrt je težak posao, a prati ju mnogo emocionalnih uspona i padova. Međutim za većinu ljudi to je vrijeme novog razumijevanja i rasta. Baveći se tegobama iz prošlosti, popravljanjem odnosa i osiguravajući voljene umirući ljudi i članovi njihovih obitelji često pronalaze osjećaj spokoja.