Šećerna bolest je poremećaj u kojem je koncentracija šećera (glukoze) u krvi abnormalno visoka jer tijelo ne proizvodi dovoljno inzulina da bi zadovoljilo njegove potrebe.
-
Najčešći simptomi su učestalo mokrenje i žeđ te nenamjerni gubitak tjelesne mase.
-
Šećerna bolest oštećuje živce i uzrokuje probleme s osjetom.
-
Šećerna bolest oštećuje krvne žile i povećava rizik od srčanog i moždanog udara, kronične bolesti bubrega te gubitka vida.
-
Liječnici dijagnosticiraju šećernu bolest mjerenjem koncentracije šećera u krvi.
-
Osobe sa šećernom bolesti trebaju se pridržavati dijete sa smanjenim udjelom rafiniranih ugljikohidrata (uključujući šećer), zasićenih masti i prerađene hrane. Također, trebali bi se baviti tjelovježbom i obično uzimaju lijekove za snižavanje koncentracije šećera u krvi.
Šećerna bolest je poremećaj u kojem je povišena koncentracija šećera u krvi. Liječnici često koriste puno ime diabetes mellitus, umjesto samo dijabetes, kako bi razlikovali ovaj poremećaj od dijabetesa insipidusa. Dijabetes insipidus je relativno rijedak poremećaj koji ne utječe na koncentraciju šećera u krvi, ali, baš kao i šećerna bolest, uzrokuje učestalo mokrenje.
(Vidi također Šećerna bolest u djece i adolescenata.)
Šećer u krvi
Tri glavne hranjive tvari od kojih se sastoji većina hrane su ugljikohidrati, bjelančevine i masti. Šećeri su jedna od tri vrste ugljikohidrata, zajedno sa škrobom i vlaknima.
Postoje mnoge vrste šećera. Neki su šećeri jednostavni, a neki složeni. Stolni šećer (saharoza) sastoji se od dva jednostavnija šećera koji se nazivaju glukoza i fruktoza. Mliječni šećer (laktoza) sastoji se od glukoze i, jednostavnog šećera, galaktoze. Ugljikohidrati u škrobovima, poput kruha, tjestenine, riže i slične hrane, su dugi lanci različitih jednostavnih molekula šećera. Saharoza, laktoza, ugljikohidrati i drugi složeni šećeri moraju se razgraditi u jednostavne šećere pomoću enzima u probavnom traktu prije nego ih tijelo može upiti.
Kada tijelo upije jednostavne šećere, obično ih sve pretvara u glukozu, koja je važan izvor energije za tijelo. Glukoza je šećer koji se prenosi kroz krvotok i ulazi u stanice. Tijelo također može napraviti glukozu iz masti i bjelančevina. "Šećer" u krvi zapravo znači glukoza u krvi.
Inzulin
Inzulin, hormon koji se oslobađa iz gušterače (organ smješten iza želuca koji također proizvodi probavne enzime), kontrolira količinu glukoze u krvi. Glukoza u krvotoku potiče gušteraču da proizvodi inzulin. Inzulin pomaže glukozi da se pomakne iz krvi u stanice. Glukoza se u stanicama pretvara u energiju koja se može odmah iskoristiti. Ako se ne iskoristi, glukoza se pohranjuje kao mast ili glikogen sve dok ne bude potrebna.
Koncentracija glukoze u krvi varira tijekom dana. Tako, koncentracija raste nakon obroka, a vraća se na razinu prije obroka unutar dva sata nakon jela. Nakon što se koncentracija glukoze u krvi vrati na razinu prije obroka, proizvodnja inzulina se smanjuje. Varijacije u koncentraciji glukoze u krvi obično su u uskom rasponu, oko 70 do 110 miligrama po decilitru (mg/dL) ili 3,9 do 6,1 milimola po litri (mmol/L) krvi kod zdravih ljudi. Ako ljudi pojedu veću količinu ugljikohidrata, koncentracija glukoze u krvi se može više povećati. Osobe starije od 65 godina imaju nešto veću koncentraciju glukoze u krvi, osobito nakon jela.
Ako tijelo ne proizvodi dovoljno inzulina za premještanje glukoze u stanice ili ako stanice prestanu normalno reagirati na inzulin (naziva se inzulinska rezistencija), rezultirajuća visoka koncentracija glukoze u krvi i neadekvatna količina glukoze u stanicama zajedno stvaraju simptome i komplikacije šećerne bolesti.
Vrste šećerne bolesti
Predijabetes
Predijabetes je stanje u kojem je koncentracija glukoze u krvi previsoka da bi se to moglo smatrati normalnim, ali nedovoljno visoka za postavljanje dijagnoze šećerne bolesti. Predijabetesom se smatra koncentracija glukoze u krvi natašte između 5,6 (100 mg/dl) i 6,9 mmol/L (125 mg/dl) ili koncentracija glukoze u krvi 2 sata nakon testa oralne podnošljivosti glukoze između 7,8 (140 mg/dl) i 11,0 mmol/L (199 mg/dl). Predijabetes nosi veći rizik od oboljenja od šećerne bolesti kao i bolesti srca. Smanjenje tjelesne mase za 5 do 10% pridržavajući se dijete i redovitom tjelovježbom može značajno smanjiti rizik od razvoja šećerne bolesti u budućnosti.
Šećerna bolest tip 1
U šećernoj bolesti tip 1 (ranije nazivanoj inzulin ovisni dijabetes ili mladenački dijabetes) imunološki sustav napada stanice u gušterači koje proizvode inzulin i više od 90% njih je trajno uništeno. Stoga, gušterača proizvodi malo ili ništa inzulina. Samo oko 5 do 10% svih osoba sa šećernom bolesti imaju šećernu bolest tip 1. Većina ljudi koji imaju šećernu bolest tip 1 razviju bolest prije 30. godine, premda se može razviti i kasnije u životu.
Znanstvenici vjeruju da okolišni čimbenik, vjerojatno virusna infekcija ili prehrambeni čimbenik tijekom djetinjstva ili rane odrasle dobi, uzrokuje da imunološki sustav uništi stanice koje proizvode inzulin u gušterači. Genetska predispozicija čini neke ljude osjetljivijima na čimbenike okoliša.
Šećerna bolest tip 2
U šećernoj bolesti tip 2 (ranije nazivanoj inzulin neovisni dijabetes ili dijabetes odraslih) gušterača često nastavlja proizvoditi inzulin, ponekad čak i u većoj koncentraciji od normalne, osobito u ranoj fazi bolesti. Međutim, tijelo razvije otpornost na učinke inzulina pa tako zapravo bude nedovoljno inzulina za zadovoljenje tjelesnih potreba. Kako šećerna bolest tip 2 napreduje, sposobnost gušterače za proizvodnjom inzulina se smanjuje.
Nekada je šećerna bolest tip 2 bila rijetkost u djece i adolescenata, ali je u posljednje vrijeme sve češća. Međutim, obično se javlja u osoba starijih od 30 godina i s godinama postaje sve češća. Oko 26% osoba starijih od 65 godina ima šećernu bolest tip 2. Ljudi određene rase i etničkog podrijetla, poput crnaca, azijskih Amerikanaca, Indijanaca te ljudi španjolskog i latinoameričkog podrijetla koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama, imaju dvostruko do trostruko veći rizik od razvoja šećerne bolesti tip 2 u usporedbi s bijelcima. Smatra se da je šećerna bolest tip 2 nasljedna.
Pretilost je glavni čimbenik rizika za razvoj šećerne bolesti tip 2. Osamdeset do 90% osoba s ovim poremećajem ima prekomjernu tjelesnu masu ili je pretilo. S obzirom na to da pretilost uzrokuje inzulinsku rezistenciju, pretile osobe trebaju vrlo velike količine inzulina za održavanje normalne koncentracije glukoze u krvi.
Određeni poremećaji i lijekovi mogu utjecati na način na koji tijelo koristi inzulin i posljedično uzrokovati šećernu bolest tip 2.
Primjeri čestih stanja koji rezultiraju u poremećenoj iskoristivosti inzulina su
Šećerna bolest se također može razviti u osoba s povećanom proizvodnjom hormona rasta (akromegalija) i u osoba s određenim tumorima koji izlučuju hormone. Teška ili ponavljajuća upala gušterače i drugi poremećaji koji izravno oštećuju gušteraču mogu dovesti do razvoja šećerne bolesti.
Simptomi
Oba tipa šećerne bolesti mogu imati vrlo slične simptome ako je koncentracija glukoze u krvi značajno povišena.
Simptomi povišene koncentracije glukoze u krvi su
-
Pojačan osjećaj žeđi
-
Učestalo mokrenje
-
Pojačan osjećaj gladi
Kada koncentracija glukoze u krvi bude iznad 8,9 do 10,0 mmol/L (160-180 mg/dl) tada se glukoza luči u urinu. Kada se koncentracija glukoze u urinu još poveća, bubrezi izlučuju dodatnu vodu kako bi razrijedili veliku količinu glukoze. Budući da bubrezi proizvode prekomjernu količinu urina, osobe sa šećernom bolesti učestalo izmokravaju veliku količinu urina (poliurija). Prekomjerno mokrenje stvara abnormalan osjećaj žeđi (polidipsiju). Budući da se u urinu gubi prekomjerna količina kalorija, ljudi mogu smršavjeti. Kako bi to nadoknadili, često se osjećaju pretjerano gladnima.
Ostali simptomi šećerne bolesti su
Šećerna bolest tip 1
Kod osoba sa šećernom bolesti tip 1 simptomi često počinju naglo i dramatično. Može se brzo razviti ozbiljno stanje nazvano dijabetička ketoacidoza, komplikacija u kojoj tijelo proizvodi višak kiseline. Uz uobičajene simptome šećerne bolesti učestalog mokrenja i osjećaja prekomjerne žeđi, početni simptomi dijabetičke ketoacidoze također uključuju mučninu, povraćanje, umor i, osobito u djece, bol u trbuhu. Disanje postaje dublje i ubrzanije kako tijelo pokušava ispraviti kiselost krvi (vidi Acidoza), a zadah poprima miris sredstva za uklanjanje laka s noktiju (acetona). Bez liječenja, dijabetička ketoacidoza može, ponekad vrlo brzo, napredovati do kome i smrti.
Nakon postavljanja dijagnoze šećerne bolesti tip 1 neki ljudi imaju dugu, ali privremenu, fazu gotovo normalne koncentracije glukoze (faza medenog mjeseca) zbog djelomičnog oporavka lučenja inzulina.
Šećerna bolest tip 2
Osobe sa šećernom bolesti tip 2 prije dijagnoze mogu ne imati nikakve simptome godinama ili desetljećima. Simptomi mogu biti suptilni. Učestalo mokrenje i pojačan osjećaj žeđi u početku su blagi i postupno se pogoršavaju tijekom tjedana ili mjeseci. Naposljetku, ljudi se osjećaju izuzetno umorno, velika je vjerojatnost da razviju zamagljen vid i mogu postati dehidrirani.
Ponekad, u ranim stadijima šećerne bolesti, koncentracija glukoze u krvi padne abnormalno nisko te se to stanje naziva hipoglikemija.
S obzirom na to da osobe sa šećernom bolesti tip 2 proizvode nešto inzulina, ketoacidoza se obično ne razvije čak i ako se šećerna bolest dugo ne liječi. Rijetko, koncentracija glukoze u krvi bude izrazito visoka (čak i iznad 55,5 mmol/L [1000 mg/dl]). To se često dogodi kao posljedica novonastalog stresa, poput infekcije ili uzimanja određenih lijekova. U takvim situacijama osobe mogu razviti tešku dehidraciju koja može dovesti do zbunjenosti, pospanosti i epileptičkih napadaja. To se stanje naziva hiperosmolarno hiperglikemijsko stanje. Trenutno se većini ljudi šećerna bolest tip 2 dijagnosticira rutinskim mjerenjem koncentracije glukoze u krvi kako bi se pravovremeno mogla liječiti i spriječio razvoj navedenog stanja.
Komplikacije šećerne bolesti
Šećerna bolest oštećuje krvne žile tako što uzrokuje njihovo sužavanje, time ograničavajući protok krvi. Budući da su zahvaćene krvne žile po cijelom tijelu, ljudi mogu imati mnogo komplikacija šećerne bolesti. Mnogi organi mogu biti zahvaćeni, osobito sljedeći:
-
Mozak, uzrokujući moždani udar
-
Oči (dijabetička retinopatija), uzrokujući sljepoću
-
Srce, uzrokujući srčani udar
-
Bubrezi (dijabetička nefropatija), uzrokujući kroničnu bolest bubrega
-
Živci (dijabetička neuropatija), uzrokujući smanjen osjet u stopalima
Visoka koncentracija glukoze u krvi također uzrokuje poremećaje u imunološkom sustavu pa su tako osobe sa šećernom bolesti podložnije bakterijskim i gljivičnim infekcijama.
Dijagnoza
Dijagnoza šećerne bolesti se postavlja kada ljudi imaju abnormalno visoku koncentraciju glukoze u krvi. Liječnici rade testove probira osobama koje imaju povećan rizik za razvojem šećerne bolesti, ali nemaju simptome.
Mjerenje
glukozeu krvi
Liječnici provjeravaju koncentraciju glukoze u krvi kod ljudi koji imaju simptome šećerne bolesti, kao što su pojačan osjećaj žeđi i gladi te učestalo mokrenje. Pored toga, liječnici mogu provjeriti koncentraciju glukoze u krvi kod ljudi s poremećajima koji mogu biti komplikacija šećerne bolesti poput učestalih bakterijskih i gljivičnih infekcija te ulkusa na stopalima.
Pri mjerenju koncentracije glukoze u krvi obično se uzima uzorak krvi kada je osoba natašte, tj. nakon cjelonoćnog posta. Međutim, moguće je uzeti uzorke krvi i nakon jela. Normalna je nešto povišenija koncentracija glukoze u krvi nakon jela, no čak i tada ne bi trebala biti vrlo visoka. Koncentracija glukoze u krvi natašte ne bi trebala biti viša od 6,9 mmol/L (125 mg/dL), a nakon jela ne bi trebala prelaziti 11,0 mmol/L (199 mg/dl).
Hemoglobin A1c
Liječnici također mogu izmjeriti razinu proteina, hemoglobina A1c (također nazvan glikirani hemoglobin), u krvi. Hemoglobin je tvar u crvenim krvnim stanicama koja prenosi kisik. Kada je krv izložena visokoj koncentraciji glukoze kroz određeno vrijeme, glukoza se veže na hemoglobin i formira glikirani hemoglobin. Hemoglobin A1c (prikazan kao postotak hemoglobina koji je A1c) odraz je dugoročnih trendova koncentracije glukoze u krvi, a ne brzih promjena.
Vrijednost hemoglobina A1c može se koristiti za dijagnosticiranje šećerne bolesti kada se testiranje provodi u ovlaštenom laboratoriju (ne može se izmjeriti s uređajima koji se koriste kod kuće ili u liječničkoj ordinaciji). Osobe s vrijednosti glikiranog hemoglobina 6,5% ili više imaju šećernu bolest. Ako je vrijednost glikiranog hemoglobina između 5,7 i 6,4%, to se naziva predijabetesom.
Test oralne podnošljivosti
glukoze(OGTT)
Druga vrsta krvne pretrage, test oralne podnošljivosti glukoze, može se učiniti u određenim situacijama, kao što su probir trudnica na gestacijski dijabetes ili testiranje starijih osoba koje imaju simptome šećerne bolesti, ali normalnu koncentraciju glukoze natašte. Međutim, on se ne koristi rutinski za probir na šećernu bolest jer može biti vrlo složen.
Za izvođenje tog testa osoba treba biti natašte kako bi joj se prvotno izmjerila koncentracija glukoze u krvi natašte, a zatim popije posebnu tekućinu koja sadrži standardnu količinu glukoze. Sljedeća 2 do 3 sata uzima se više uzoraka krvi kako bi se vidjelo hoće li koncentracija glukoze abnormalno porasti.
Probir na šećernu bolest
Koncentracija glukoze u krvi često se mjeri tijekom rutinskog fizikalnog pregleda. Godišnje mjerenje koncentracije glukoze u krvi posebno je važno u starijih osoba jer je razvoj šećerne bolesti čest u starijoj dobi. Osobe mogu imati šećernu bolest, posebno tip 2, a da to ni ne znaju.
Nažalost, ne postoje rutinski testovi za probir na šećernu bolest tip 1 čak ni visokorizičnih osoba (braća i sestre ili djeca osoba sa šećernom bolesti tip 1). Međutim, važno je napraviti probir kod osoba s rizikom od razvoja šećerne bolesti tip 2, uključujući one koji/e
-
su stariji od 45 godina
-
imaju predijabetes
-
imaju prekomjernu tjelesnu masu ili su pretili
-
žive sjedilačkim načinom života
-
imaju visok arterijski tlak i/ili poremećaj metabolizma masti, poput visoke koncentracije kolesterola u krvi
-
imaju bolest srca i krvnih žila
-
imaju pozitivnu obiteljsku anamnezu na šećernu bolest
-
su imale šećernu bolest u trudnoći ili rodile dijete teže od 4000 grama
-
imaju sindrom policističnih jajnika
-
su afro-, latino- ili azijskoameričkog te indijanskog podrijetla
Osobe s navedenim rizičnim čimbenicima bi trebali biti podvrgnuti probiru na šećernu bolest najmanje jednom u tri godine. Rizik od razvoja šećerne bolesti može se procijeniti koristeći kalkulatore rizika dostupne na internetu. Liječnici mogu izmjeriti koncentraciju glukoze u krvi natašte i glikirani hemoglobin ili učiniti test oralne podnošljivosti glukoze. Ako su rezultati navedenih granični, liječnici mogu raditi probir češće, no najmanje jednom godišnje.
Liječenje
-
Dijeta
-
Tjelovježba
-
Gubitak tjelesne mase
-
Edukacija
-
Šećernu bolesti tip 1 - primjenom inzulina
-
Šećernu bolest tip 2 - najčešće lijekovima na usta, a ponekad primjenom inzulina ili drugih lijekova injekcijom
Dijeta, tjelovježba i edukacija temelji su liječenja šećerne bolesti, a često su i prva preporuka za osobe s blagim oblikom šećernom bolesti. Gubitak na tjelesnoj masi važan je za pretile osobe. Osobe koje unatoč promjenama u životnim navikama i dalje imaju povišenu ili izrazito povišenu koncentraciju glukoze u krvi te osobe sa šećernom bolesti tip 1 (neovisno o koncentraciji glukoze u krvi) iziskuju terapiju.
Budući da su komplikacije manje vjerojatne ako osobe sa šećernom bolesti drže koncentraciju glukoze u krvi pod strogom kontrolom, cilj liječenja šećerne bolesti je upravo držanje koncentracije glukoze u krvi što bliže, ako ne i unutar, referentnih vrijednosti.
Liječenje povišenog arterijskog tlaka i povišene koncentracije kolesterola u krvi, koji mogu doprinijeti problemima s cirkulacijom, može također pomoći u prevenciji nekih od komplikacija šećerne bolesti. Preporučeno je svakodnevno uzimanje aspirina u manjim dozama osobama s povišenim rizikom za razvoj bolesti srca. Svim osobama sa šećernom bolesti u dobi od 40 do 75 godina daje se statin (lijek za snižavanje koncentracije kolesterola u krvi) neovisno o koncentraciji kolesterola u krvi. Osobe mlađe od 40 ili starije od 75 godina i s povišenim rizikom za razvoj bolesti srca bi također trebali uzimati statin.
Korisno je da osobe sa šećernom bolesti nose medicinsku identifikaciju (poput narukvice ili privjeska) kojom upozoravaju zdravstvene djelatnike o prisutnosti svoje bolesti. Ta informacija omogućuje zdravstvenim djelatnicima da pravovremeno počnu sa spasonosnom terapijom, poglavito u slučaju ozljede ili poremećaja svijesti.
Dijabetička ketoacidoza i hiperosmolarno hiperglikemijsko stanje su hitna stanja koja mogu dovesti do kome i smrti. Liječenje je slično za oba stanja i temelji se na intravenskoj primjeni tekućine i inzulina.
Ciljevi liječenja šećerne bolesti
Stručnjaci preporučuju da osobe sa šećernom bolesti održavaju koncentraciju glukoze u krvi
-
Između 4,4 i 7,2 mmol/L (80-130 mg/dL) natašte (prije obroka)
-
Ispod 10 mmol/L (< 180 mg/dl) 2 sata nakon obroka
Vrijednost hemoglobina A1c treba biti manja od 7%.
Budući da agresivno liječenje, s ciljem postizanja navedenih vrijednosti, povećava rizik za niskom koncentracijom glukoze u krvi (hipoglikemija), ciljne vrijednosti su prilagođene za osobe kod kojih je hipoglikemija izrazito nepoželjna, kao što su starije osobe.
Drugi ciljevi su održavanje arterijskog tlaka ispod 140/90 mmHg, dok je u osoba koji uz šećernu bolest imaju i pridruženu bolest srca ili povećani rizik za razvoj bolesti srca ciljna vrijednost arterijskog tlaka ispod 130/90 mmHg.
Opće liječenje šećerne bolesti
Vrlo je važno educirati osobe sa šećernom bolesti o samoj bolesti, kako pravilna prehrana i tjelovježba utječu na koncentraciju glukoze u krvi te kako izbjeći komplikacije. Medicinska sestra edukator može naučiti bolesnika o pravilnoj prehrani, tjelovježbi, praćenju koncentracije glukoze u krvi te primjeni inzulina i drugih lijekova.
Osobe sa šećernom bolesti trebale bi konzumirati alkohol u umjerenim količinama (do jedno piće dnevno za žene i dva za muškarce) te prestati pušiti.
Dijeta za osobe sa šećernom bolesti
Regulacija prehrane je vrlo važna u osoba s oba tipa šećerne bolesti. Liječnici preporučuju zdravu i uravnoteženu prehranu te održavanje normalne tjelesne mase. Preporučeno je da osobe sa šećernom bolesti u suradnji s dijetetičarom naprave optimalan plan ishrane koji uključuje izbjegavanje jednostavnih šećera i prerađene hrane, povećan unos vlakana te ograničene porcije hrane bogate ugljikohidratima i zasićenim mastima. Osobe na inzulinskoj terapiji bi trebale izbjegavati duge pauze između obroka kako bi se spriječila hipoglikemija. Iako bjelančevine i masti u hrani doprinose broju kalorija koje osoba unese, samo količina unesenih ugljikohidrata ima izravan učinak na koncentraciju glukoze u krvi. Na stranici Američke udruge za dijabetes može se naći mnogo korisnih savjeta o ishrani, uključujući i recepte (tips on diet). Čak i kada se osobe pridržavaju pravilne dijete, potrebno je uzimati lijekove za snižavanje koncentracije kolesterola u krvi kako bi se smanjio rizik od razvoja bolesti srca.
Osobe sa šećernom bolesti tip 1 i neke sa šećernom bolesti tip 2 mogu se služiti brojanjem ugljikohidrata ili sustavom izmjene ugljikohidrata kako bi prilagodili dozu inzulina prema unosu ugljikohidrata. "Brojanje" količine ugljikohidrata u obroku koristi se za izračunavanje doze inzulina kojeg osoba uzima prije jela. Međutim, omjer ugljikohidrata i inzulina (količina inzulina za svaki gram ugljikohidrata u obroku) varira za svaku osobu, stoga osobe sa šećernom bolesti trebaju usko surađivati s dijetetičarom kako bi savladali navedenu tehniku. Neki stručnjaci savjetuju korištenje glikemijskog indeksa (mjera za utjecaj hrane koja sadrži ugljikohidrate na koncentraciju glukoze u krvi) za razlikovanje brzo i sporo metabolizirajućih ugljikohidrata, međutim, za ovaj pristup ne postoji dovoljno dokaza.
Tjelovježba za osobe sa šećernom bolesti
Tjelovježba, u prikladnoj mjeri (najmanje 150 minuta tjedno raspoređeno u minimalno tri dana), također može pomoći ljudima u kontroli tjelesne mase i poboljšanju koncentracije glukoze u krvi. Budući da se koncentracija glukoze u krvi snižava tijekom vježbanja, ljudi moraju pripaziti na simptome hipoglikemije. Neki ljudi trebaju pojesti manji međuobrok tijekom dulje tjelovježbe, smanjiti dozu inzulina, ili oboje.
Gubitak tjelesne mase u osoba sa šećernom bolesti
Mnogi ljudi, osobito oni sa šećernom bolesti tip 2, imaju prekomjernu tjelesnu masu ili su pretili. Kod nekih osoba sa šećernom bolesti tip 2 moglo bi se izbjeći ili odgoditi uzimanje lijekova gubitkom na tjelesnoj masi ili održavanjem zdrave tjelesne mase. Trebalo bi se težiti gubitku na tjelesnoj masi i zbog činjenice da pretilost doprinosi komplikacijama šećerne bolesti. U slučajevima kada osobe sa šećernom bolesti ne uspijevaju smršaviti pridržavajući se pravilne prehrane i tjelovježbom, liječnici im mogu propisati lijekove za mršavljenje ili preporučiti barijatrijsku operaciju (operacija kojom se postiže gubitak tjelesne mase).
Prevencija komplikacija šećerne bolesti
Pravilna njega stopala i redoviti oftalmološki pregledi mogu spriječiti ili odgoditi nastanak komplikacija šećerne bolesti. Osobe sa šećernom bolesti bi trebale biti cijepljene protiv Streptococcus pneumoniae, a liječnici također preporučuju godišnje cijepljenje protiv gripe zbog povećanog rizika od zaraze.
Liječenje šećerne bolesti
Postoje mnogi lijekovi za liječenje šećerne bolesti. Osobama sa šećernom bolesti tip 1 potrebno je liječenje inzulinom za snižavanje koncentracije glukoze u krvi. Većini ljudi sa šećernom bolesti tip 2 dovoljni su lijekovi na usta, no nekima je također potreban inzulin ili drugi lijekovi koji se ubrizgavaju.
Praćenje liječenja šećerne bolesti
Praćenje koncentracije glukoze u krv je neizostavni dio regulacije šećerne bolesti. Pomoću te informacije, liječnik može prilagoditi terapiju te režime dijete i tjelovježbe. Čekanje da simptomi niske ili visoke koncentracije glukoze u krvi nastupe je "recept" za katastrofu.
Mnogo toga uzrokuje promjene koncentracije glukoze u krvi:
-
Dijeta
-
Tjelovježba
-
Stres
-
Bolest
-
Lijekovi
-
Doba dana
Koncentracija glukoze u krvi se može naglo povisiti nakon što osobe pojedu hranu za koju nisu niti svjesni da je bogata ugljikohidratima. Emocionalni stres, infekcija i mnogi lijekovi imaju tendenciju povisiti koncentraciju glukoze u krvi. Koncentracija glukoze u krvi u mnogih ljudi je povišena u ranim jutarnjim satima zbog normalnog oslobađanja hormona (hormon rasta i kortizol), a ta reakcija se naziva fenomen zore. Koncentracija glukoze u krvi može se naglo povisiti kada tijelo otpušta određene hormone kao odgovor na sniženu koncentraciju glukoze u krvi (Somogyi efekt). Vježbanje može uzrokovati pad koncentracije glukoze u krvi.
Praćenje koncentracije
glukozeu krvi
Koncentracija glukoze u krvi može se lako izmjeriti kod kuće ili bilo gdje drugdje.
Mjerenje koncentracije glukoze iz prsta najčešće je korištena metoda za praćenje koncentracije glukoze u krvi. Većina uređaja za praćenje koncentracije glukoze u krvi (glukometri) koriste kap krvi uzete ubodom jagodice prsta pomoću male lancete. Lanceta sadrži malu iglu kojom se direktno probode jagodica prsta ili je postavljena u napravu s oprugom koja jednostavno i brzo probija kožu. Većina ljudi smatra da navedeni način uboda stvara minimalnu nelagodu. Kap krvi se potom stavi na traku s reagensom. Traka sadrži kemikalije koje su podložne promjenama ovisno o koncentraciji glukoze u krvi. Te promjene očita glukometar i rezultat se prikaže na njegovom digitalnom zaslonu. Neki uređaji omogućuju uzimanje uzorka krvi s drugih mjesta, poput dlana, podlaktice, nadlaktice, bedra, ili lista. Kućni glukometri su manji od špila karata.
Uređaji za kontinuirano praćenje glukoze (CGM, prema engl. Continuous Glucose Monitoring) koriste mali senzor, postavljen pod kožom, koji mjeri koncentraciju glukoze u međustaničnoj tekućini svakih nekoliko minuta. Postoje dvije vrste CGM-ova s različitim namjenama:
Profesionalni CGM-ovi kontinuirano prikupljaju podatke o koncentraciji glukoze tijekom određenog vremenskog perioda (od 72 sata do 14 dana). Pružatelji zdravstvene skrbi koriste te podatke u svrhu preporuke odgovarajuće terapije. Podaci u profesionalnom CGM-u nisu vidljivi korisniku sa šećernom bolesti.
Osobne CGM-ove koristi osoba sa šećernom bolesti. Oni pružaju uvid u podatke o koncentraciji glukoze u stvarnom vremenskom okviru na malom prijenosnom monitoru ili pametnom telefonu. Na CGM uređaju mogu se podesiti alarmi koji se oglašavaju kada koncentracija glukoze bude preniska ili previsoka kako bi pomogli korisnicima brzo prepoznati zabrinjavajuće promjene u koncentraciji glukoze.
Ranije su CGM-ovi zahtijevali čestu kalibraciju s mjerenjem koncentracije glukoze u krvi iz prsta. Također, njihovi rezultati nisu bili dovoljno točni pa su ljudi uvijek morali provjeriti koncentraciju glukoze u krvi iz prsta kako bi potvrdili očitanje na svom CGM-u prije izračunavanja potrebne doze inzulina (npr. prije obroka ili ispravljanja visoke koncentracije glukoze u krvi). Međutim, nedavni tehnološki napredak poboljšao je CGM-ove. Sada se mogu nositi najviše 14 dana, često ne zahtijevaju kalibraciju i mogu se koristiti za doziranje inzulina bez potvrde vađenjem krvi iz prsta. Konačno, sada postoje sustavi u kojima su CGM uređaji povezani s inzulinskim pumpama koji mogu zaustaviti isporuku inzulina pri niskoj koncentraciji glukoze u krvi (prag obustave) ili davati dnevne doze inzulina (hibridni sustav zatvorene petlje).
CGM uređaji su osobito korisni u određenim okolnostima, kao što je kod osoba sa šećernom bolesti tip 1 koji imaju česte i brze promjene u koncentraciji glukoze u krvi (poglavito kada koncentracije budu izrazito niske) koje je teško identificirati glukometrom.
Većina osoba sa šećernom bolesti treba voditi evidenciju o zabilježenim koncentracijama glukoze u krvi te se obratiti svome liječniku ili medicinskoj sestri za savjet o prilagođavanju doze inzulina ili oralnog antihiperglikemika. Mnogi ljudi mogu naučiti sami prilagoditi dozu inzulina prema potrebi. Ljudi koji imaju šećernu bolest tip 2 koja je dobro kontrolirana s jednim ili dva oralna antihiperglikemika mogu rjeđe kontrolirati koncentraciju glukoze u krvi.
Iako se i u mokraći može vidjeti prisutnost glukoze, takav način nije dobar za praćenje ili prilagodbu terapije. Testiranje iz mokraće može biti zavaravajuće jer koncentracija glukoze u urinu ne mora biti jednaka trenutnoj koncentraciji glukoze u krvi. Koncentracija glukoze u krvi može biti izrazito niska ili visoka bez promjene u koncentraciji glukoze u mokraći.
Hemoglobin A1c
Liječnici mogu pratiti učinak terapije koristeći parametar u krvi, hemoglobin A1c. Kada je koncentracija glukoze u krvi visoka, događaju se promjene u hemoglobinu, proteinu koji prenosi kisik u krvi. Ove promjene su izravno proporcionalne koncentracijama glukoze u krvi tijekom dužeg perioda. Što je veća vrijednost hemoglobina A1c, to su bile veće koncentracije glukoze u krvi. Prema tome, vrijednost hemoglobina A1c predstavlja uvid u kontrolu koncentracije glukoze u krvi tijekom prethodnih nekoliko mjeseci.
Ciljna vrijednost hemoglobina A1c u osoba sa šećernom bolesti je manja od 7%. Postizanje ciljne vrijednosti je teško, no što je niži hemoglobin A1c, to su manje šanse za razvojem komplikacija. Ovisno o zdravstvenom statusu pojedinca, liječnici mogu preporučiti nešto višu ili nižu ciljnu vrijednosti. Međutim, vrijednosti iznad 9% pokazuju lošu, a iznad 12% izrazito lošu, regulaciju šećerne bolesti. Većina dijabetologa preporučuje mjerenje hemoglobina A1c svakih 3 do 6 mjeseci.
Fruktozamin
je aminokiselina koja je povezana s glukozom te je također koristan pokazatelj regulacije šećerne bolesti u periodu od nekoliko tjedana. Općenito se koristi kada vrijednost hemoglobina A1c nije pouzdana, kao u osoba koje imaju abnormalne oblike hemoglobina.
Transplantacija gušterače
Osobe sa šećernom bolesti tip 1 ponekad podlegnu transplantaciji cijele gušterače ili samo stanica koje proizvode inzulin iz donorske gušterače. Ovaj postupak može omogućiti osobama sa šećernom bolesti tip 1 da održavaju normalnu koncentraciju glukoze u krvi. Međutim, za zaštitu tijela od odbacivanja transplantiranih stanica, potrebno je uzimanje imunosupresivnih lijekova. Stoga, transplantacija gušterače obično se radi kod osoba koje imaju ozbiljne komplikacije šećerne bolesti ili kod primatelja drugih organa (poput bubrega) kojima će ionako biti potrebno uzimanje imunosupresivnih lijekova.
Osobe s poteškoćama u održavanju normalne koncentracije glukoze u krvi
Pojam krhke šećerne bolesti koristi se kod osoba koje imaju ponavljajuće oscilacije u koncentraciji glukoze u krvi, često iz nepoznatog razloga. Međutim, ovaj pojam se više ne koristi. S obzirom da osobe sa šećernom bolesti tip 1 ne proizvode inzulin, navedene oscilacije su kod njih učestalije. Infekcija, usporeno pražnjenje crijeva, te drugi hormonalni poremećaji mogu doprinijeti oscilacijama koncentracije glukoze u krvi. U svih osoba koje imaju poteškoće u regulaciji glukoze u krvi, liječnici pokušavaju otkriti druge poremećaje koji mogu uzrokovati navedeni problem te dodatno ih educiraju o kontroli šećerne bolesti i uzimanju lijekova.
Starije osobe sa šećernom bolesti
Stariji ljudi trebaju slijediti ista opća načela liječenja šećerne bolesti (edukacija, pravilna prehrana, tjelovježba i lijekovi) kao i mlađe osobe. Međutim, riskirati hipoglikemiju (niska razina glukoze u krvi) pokušavajući strogo regulirati koncentraciju glukoze u krvi može zapravo nauditi osobama s mnogo dijagnoza.
Regulacija šećerne bolesti je mnogo teža u starijih osoba. Lošiji vid može im otežati očitavanje vrijednosti s glukometra i doziranje inzulina. Također, imaju problem i s korištenjem inzulinske injekcije zbog artritisa, Parkinsonove bolesti ili ako su preboljeli moždani udar.
Edukacija
Uz edukaciju o samoj šećernoj bolesti, stariji ljudi bi trebali naučiti kako uklopiti regulaciju šećerne bolesti s regulacijom ostalih bolesti koje su ih snašle. Izrazito je važna edukacija kako izbjeći komplikacije, poput dehidracije, oštećenja kože i problema s cirkulacijom te upravljati čimbenicima koji mogu doprinijeti komplikacijama šećerne bolesti, poput visokog arterijskog tlaka i visoke koncentracije kolesterola u krvi. Navedene komplikacije postaju češće kako ljudi stare, imali oni šećernu bolest ili ne.
Dijeta
Mnogi stariji ljudi imaju poteškoće u pridržavanju zdrave, uravnotežene dijete koja pomaže u regulaciji šećerne bolesti i tjelesne mase. Izrazito je teško promijeniti životne navike koje je osoba slijedila dugi niz godina. Neke starije osobe imaju druge bolesti na koje se može utjecati dijetom i ne mogu shvatiti kako integrirati prehrambene preporuke za sva njihova bolesna stanja.
Neke starije osobe ne mogu kontrolirati što će jesti jer netko drugi kuha za njih, kod kuće, u domu za starije ili nekoj drugoj instituciji. Kada osobe sa šećernom bolesti ne kuhaju sami, osobe koje im kupuju hranu i kuhaju moraju također razumjeti načela njihove dijete. Stariji ljudi i njihovi skrbnici općenito imaju koristi od sastanka s dijetetičarom kako bi zajedno stvorili zdrav i izvediv plan prehrane.
Tjelovježba
Starije osobe imaju poteškoće u uklapanju tjelovježbe u svoju dnevnu rutinu, poglavito ako nisu bili fizički aktivni ili imaju poremećaj koji im ograničava kretanje, poput artritisa. Međutim, skoro svi mogu dodati neku vrstu tjelovježbe u svoju rutinu. Na primjer, može se hodati umjesto voziti automobilom ili popeti stubama umjesto dizalom. Također, mnoge društvene organizacije nude programe vježbanja osmišljene i prilagođene za starije osobe.
Lijekovi
Uzimanje lijekova za liječenje šećerne bolesti, osobito inzulina, može biti teško za neke starije osobe. Osobama s vidnim ili drugim poteškoćama, kojima doziranje i primjena inzulina predstavlja problem, skrbnik može prijevremeno pripremiti injekcije i pohraniti ih u hladnjak. Osobe koje su na stabilnoj dozi inzulina mogu kupiti unaprijed napunjene injekcije. Prethodno napunjene brizgalice inzulina (nalik kemijskoj olovci) mogu biti jednostavnija opcija osobama koji imaju fizička ograničenja. Neki od tih uređaja imaju velike brojeve i brojčane tipke koje se lako okreću.
Praćenje koncentracije
glukozeu krvi
Lošiji vid, ograničena manualna spretnost zbog artritisa, tremora ili preboljenog moždanog udara i druga fizička ograničenja mogu otežati praćenje koncentracije glukoze u krvi. Međutim, dostupni su posebni uređaji. Neki od njih imaju velike numeričke zaslone s kojih se lakše očitavaju vrijednosti, neki zvučne upute i očitavanje vrijednosti, dok neki uređaji mogu očitati koncentraciju glukoze u krvi kroz kožu i ne zahtijevaju uzorkovanje krvi. Ljudi se mogu posavjetovati s dijabetičkim edukatorom kako bi odredili koji im je uređaj najprikladniji.
Hipoglikemija
Najčešća komplikacija u liječenju šećerne bolesti je niska koncentracija glukoze u krvi (hipoglikemija). Rizik je najveći u starijih ljudi koji su krhki, dovoljno bolesni da zahtijevaju učestale hospitalizacije i uzimaju mnogo lijekova. Od svih dostupnih lijekova za liječenje šećerne bolesti dugodjelujući derivati sulfonilureje će najvjerojatnije uzrokovati hipoglikemiju u starijih ljudi. Pri uzimanju navedenih lijekova, skloniji su i drugim ozbiljnim simptomima poput nesvjestice i padova, otežanom razmišljanju ili korištenju dijelova tijela zbog niske koncentracije glukoze u krvi.
Hipoglikemija u starijih osoba može biti manje očita nego kod mlađih ljudi. Zbunjenost uzrokovana hipoglikemijom može se zamijeniti s demencijom ili učinkom lijekova za smirenje. Isto tako, osobe koje imaju poteškoće u komunikaciji (nakon moždanog udara ili kao posljedica demencije) ne mogu dati nekome do znanja da imaju ikakve simptome.
Prevencija
Šećerna bolest tip 1
Nema liječenja koje može spriječiti nastanak šećerne bolesti tip 1. Neki lijekovi mogu izazvati remisiju rane šećerne bolesti tip 1 u pojedinaca, vjerojatno jer sprečavaju imunološki sustav u uništenju stanica gušterače. Međutim, ovi lijekovi uzrokuju nuspojave koje ograničavaju njihovu uporabu.
Šećerna bolest tip 2
Šećerna bolest tip 2 može se spriječiti promjenama životnih navika. Kada bi osobe s prekomjernom tjelesnom masom izgubile samo 7% od ukupne tjelesne mase i pojačali tjelesnu aktivnost (npr. hodanje 30 minuta dnevno), smanjile bi si rizik za razvojem šećerne bolesti za više od 50%. Metformin, lijek koji se koristi u liječenju šećerne bolesti, može smanjiti rizik od šećerne bolesti u osoba s oštećenom regulacijom glukoze.
Više informacija