Oružje za masovne žrtve je oružje koje može proizvesti incident velikog tj. masovnog broja žrtava. Takvi incidenti preplavljuju dostupne medicinske resurse jer uključuju mnogo ozlijeđenih osoba (žrtava). Pod oružjem za masovne žrtve podrazumijevaju se:
Oružja za masovne žrtve naziva se i oružjem za masovno uništenje (eng. WMD). Međutim, pojam "oružja za masovno uništenje" je manje točan jer podrazumijeva značajno fizičko uništenje infrastrukture, koje se uglavnom događa eksplozivom. Izraz "oružje" podrazumijeva namjernu uporabu. Međutim, mnoga oružja za masovne žrtve uključuju tvari koje također mogu nenamjerno uzrokovati masovni incident. Na primjer, kemikalije ili radioaktivne tvari mogu procuriti iz tvornice ili elektrane, ili iz kamiona ili željezničkog vozila tijekom prijevoza. Liječnici i javne vlasti koriste ista načela za upravljanje namjernim i nenamjernim incidentima.
Izloženost zajednice takvom oružju može biti očigledna, kao što je slučaj s eksplozijom ili vidljivim curenjem ili izlijevanjem, a može ga čak i unaprijed najaviti počinitelj. Međutim, izloženost zajednice radioaktivnom, biološkom ili kemijskom oružju može biti i manje jasna. Takve se supstance mogu tajno širiti tako da je prvi znak jednostavno da se mnogi ljudi razbole na istom mjestu u isto vrijeme. Liječnicima može biti teško identificirati ili razlikovati izloženost od izbijanja prirodne bolesti. Na primjer, povraćanje i proljev uzrokovani tajnim izlaganjem zračenju mogu se najprije krivo zamijeniti za masovno trovanje hranom.
Jednom u okolini, oružje za masovne žrtve može postojati kao kombinacija krutine, tekućine, plina ili pare (plinovitog oblika tvari koja je tekuća na sobnoj temperaturi). Čestice sitne prašine ili male kapljice tekućine mogu biti zadržane u zraku kao aerosoli (dimovi, magle, sumaglice ili isparenja). Kada je radijacija u pitanju, ljudi mogu imati izravan kontakt s radioaktivnom prašinom i ostacima ili mogu biti izloženi zračenju bez fizičkog kontakta s izvorom zračenja (vidi Ozljede zračenjem).
Oblik oružja utječe na to koliko dugo ostaje u okolišu i na potencijalne putove izlaganja. Krute tvari i nisko hlapljive tekućine nastoje ostati u okolini više od jednog dana u uobičajenim uvjetima, a neke mogu ostati tjednima. U nekim slučajevima, kao što su radioaktivni materijali, oružje može ostati prisutno godinama. Plinovi i tekućine visoke hlapljivosti rasprše se za manje od 24 sata.
Put izlaganja je glavni čimbenik u tome kako na ljude utječe oružje za masovne žrtve. Plinovi, pare i male čestice mogu se udahnuti. Uadhnute tvari obično djeluju vrlo brzo. Krute tvari i tekućine mogu kontaminirati kožu, iz koje se mogu apsorbirati ili prenijeti u usta i progutati. Izlaganje kože obično traje duže prije pojave simptoma. Kontaminirani predmeti (na primjer, ostaci od eksplozije) mogu prodrijeti kroz kožu i uvesti tvar izravno u tijelo.
Početni pristup
Liječnici i osoblje za hitne slučajeve obično pristupaju incidentu koji uključuje oružje za masovne žrtve sljedećim koracima:
-
Spremnost
-
Prepoznavanje
-
Procjena i trijaža
-
Liječenje
Ovi se koraci često preklapaju. Prepoznavanje, procjena i liječenje mogu se obaviti u isto vrijeme kada ima mnogo žrtava.
Spremnost
Napori za spremnost su presudni. Planovi u slučaju katastrofa potrebni su u bolnicama i zajednici, uz odgovarajuće zalihe i opremu, kako bi se odgovorilo na incident. Spremnost na katastrofe obično uključuje planove za dovođenje dodatnog osoblja i preraspodjelu resursa (kao što su kreveti, operacijske dvorane i krv) iz rutinske skrbi za žrtve katastrofe. Zalihe i oprema obično uključuju određena područja za dekontaminaciju s odvodom, podnim oblogama i zaštitnom opremom kako bi se smanjilo širenje kontaminacije te zaliha protuotrova ili formalnih dogovora za njihovo dobivanje iz drugih izvora. Mnoge bolnice redovito održavaju vježbe kako bi upoznale osoblje s planovima za katastrofe, uključujući lokaciju pisanih postupaka, zaliha i opreme (osobito onih za dekontaminaciju).
Prepoznavanje
Iako su incidenti koji uključuju eksplozive, vatreno oružje i prometne nesreće lako prepoznatljive liječnicima i hitnim službama, incidenti koji uključuju biološko ili kemijsko oružje se mnogo teže identificiraju.
Prepoznavanje incidenta može doći putem obavještajnih podataka ili obavijesti počinitelja, okolišnih tragova (kao što su mrtve ili umiruće životinje ili neobičnih mirisa) ili ekoloških promatranja (kemijskih, bioloških ili zračenja), koji možda nisu široko dostupni. U nekim slučajevima, jedini znak mogućeg incidenta može biti veliki broj ljudi zahvaćenih neuobičajenim simptomima ili sličnim simptomima. Dok procjenjuju žrtve, liječnici mogu prepoznati karakteristične simptome i znakove koji su tipični za izlaganje određenoj tvari ili zaraznom organizmu. U konačnici, liječnici će možda morati poslati kliničke ili ekološke uzorke u laboratorij. Međutim, dijagnoza i početno liječenje često su hitni, osobito za ozljede koje uključuju određeno kemijsko oružje koje djeluje vrlo brzo.
Procjena i trijaža
Trijaža je proces dodjeljivanja stupnja hitnosti ozljedama. Neki ljudi trebaju liječenje vrlo brzo, dok drugi mogu sigurno čekati neko vrijeme. Veliki broj žrtava u incidentu koji uključuje oružje za masovne žrtve zahtijeva da liječnici i hitne službe zadrže početne susrete sa zahvaćenim ljudima kratkima kako bi svi mogli biti brzo procijenjeni. Trijaža može biti posebno zahtjevna jer ljudi u incidentima s masovnim žrtvama koji ne uključuju eksplozije ili vatru možda neće imati vidljive ozljede Osim toga, mnogi ljudi na mjestu ili blizu incidenta koji nisu bili izloženi oružju mogu imati napadaj stresa (kao što je hiperventilacija, trešnja, mučnina i slabost). Napadaji stresa mogu biti teški za razlikovati medicinskom osoblju od toksičnih, infektivnih ili radioloških učinaka.
Medicinsko osoblje obučeno za oružje s masovnim žrtvama postavljaju tri zone kako bi osigurali vlastitu sigurnost: vruća zona, topla zona i hladna zona.
The vruća zona je područje koje neposredno okružuje mjesto zahvaćeno oružjem za masovne žrtve. Rizik za medicinsko osoblje je najveći u vrućoj zoni, i normalno, u ovu zonu dopuštene su samo ovlaštene hitne službe s odgovarajućom osobnom zaštitnom opremom.
The topla zona (dekontaminacijski koridor) graniči s vrućom zonom. U ovoj zoni se vrši temeljita dekontaminacija cijelog tijela. Medicinsko osoblje možda će morati nositi zaštitnu opremu za primarnu procjenu, trijažu i početno liječenje žrtava, osobito osoba koje su bile izložene kemikalijama.
The hladna zona (čista zona) uključuje bolničke hitne službe. Budući da je dekontaminacija trebala biti u toploj zoni, medicinsko osoblje u hladnoj zoni normalno je sigurno sa standardnim mjerama opreza. Međutim, bolnicama je još uvijek potrebna sposobnost dekontaminacije, jer neki ljudi mogu sami napustiti mjesto zaraze i doći u bolnicu bez dekontaminacije.
Liječenje
Za incidente koji uključuju oružje za masovne žrtve, liječnici i drugi odgovorni imaju za cilj:
-
Zaštititi sebe
-
Stabilizirati stanje osobe
-
Zaustaviti izlaganje agensu (ukloniti ljude iz kontaminiranog područja, ukloniti kontaminaciju od ljudi)
Liječnici obično prvo stabiliziraju dišne putove osobe. Međutim, ljudima koji su bili izloženi određenim kemikalijama može biti potrebna hitna dekontaminacija. Također, za neke kemikalije (poput nervnih agensa) može odmah biti dostupan i protuotrov.
Kakvu vrstu dekontaminacije osoba treba ovisi o vrsti oružja. Koža, odjeća ili oboje tipično su kontaminirani osobama koje su bile izložene aerosolima bioloških ili radioloških agensa. Budući da većina takvih agensa ne može brzo prodrijeti u netaknutu kožu, svlačenje i tuširanje obično su dovoljni za dekontaminaciju. Određeni kemijski agensi (na primjer, iperit i tekući živčani agensi) počinju prodirati kožu nakon kontakta i mogu odmah početi oštećivati tkivo. Osobama koje su bile izložene takvim agensima potrebna je hitna dekontaminacija kako bi se zaustavilo daljnje upijanje i spriječilo širenje kontaminacije. Posebno formuliran komercijalni topikalni proizvod za dekontaminaciju kože (pod nazivom Reactive Skin Decontamination Lotion ili RSDL®) deaktivira živčane tvari i iperit na koži (još nije odobren za uporabu u očima ili ranama). Međutim, sapun i voda su također djelotvorni. Voda sama je manje učinkovita za uljaste kemikalije, ali se koristi kada sapun nije dostupan. 0,5% -tna otopina natrijevog hipoklorita (dobivena razrjeđivanjem standardnog 5% kućnog izbjeljivača u omjeru 1:9 u izbjeljivaču s vodom) također je učinkovita, ali se ne koristi u očima ili ranama. U hitnim slučajevima, svaki raspoloživi proizvod koji može upiti kemijski agens (kao što su papirnati ručnici, tkivo, talk, zemlja bogata glinom ili kruh) može se nanijeti na zahvaćeno područje, jako utrljavati do 2 minute, a zatim ukloniti obilnim ispiranjem.
Medicinsko osoblje pregledava rane i uklanja sve ostatke. Rane se zatim ispiru s običnom ili slanom vodom.
Stavovi izneseni u ovom članku su stavovi autora i ne odražavaju službenu politiku Ministarstva vojske, Ministarstva obrane ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.