Poremećaji mentalnog zdravlja (psihijatrijski ili psihološki) uključuju poremećaje mišljenja, emocija i / ili ponašanja. Manji otkloni u ovim aspektima života su uobičajeni, ali kada takvi poremećaji uzrokuju značajan distres za osobu i / ili ometaju svakodnevni život, smatraju se mentalnom bolešću ili poremećajem mentalnog zdravlja. Posljedice mentalne bolesti mogu biti dugotrajne ili privremene.
Gotovo 50% odraslih osoba doživi mentalnu bolest u nekom trenutku svog života. Više od polovice tih osoba osjeća umjerene do teške simptome. Zapravo, 4 od 10 vodećih uzroka invaliditeta među osobama u dobi od 5 godina i starijima su poremećaji mentalnog zdravlja, pri čemu je depresija uzrok broj jedan među svim bolestima koje uzrokuju invaliditet. Usprkos toj visokoj prevalenciji mentalnih bolesti, samo oko 20% osoba koje imaju mentalnu bolest dobiva stručnu pomoć.
Iako je postignut ogroman napredak u razumijevanju i liječenju mentalnih bolesti, stigma koja ih okružuje i dalje je prisutna. Na primjer, osobe s mentalnim bolestima mogu biti okrivljene za svoju bolest ili se smatraju lijenima ili neodgovornima. Mentalna bolest može se smatrati manje stvarnom ili manje legitimnom od tjelesne bolesti, što dovodi do nevoljkosti kreatora politike i osiguravajućih društava da plaćaju liječenje. Međutim, sve veća spoznaja o tome koliko mentalna bolest utječe na troškove zdravstvene zaštite te na broj izgubljenih radnih dana mijenja taj trend.
Prepoznavanje mentalne bolesti
Mentalna bolest se ne može se uvijek jasno razlučiti od normalnog ponašanja. Na primjer, razlikovanje normalnog žalovanja od depresije može biti teško kod ljudi koji su imali značajan gubitak, kao što je smrt supružnika ili djeteta, jer oboje uključuje tugu i depresivno raspoloženje.
Isto tako, odluka o tome odnosi li se dijagnoza anksioznog poremećaja na ljude koji su zabrinuti i pod stresom zbog posla može biti izazovna, jer većina ljudi iskusi takve osjećaje u nekom trenutku.
Granica između određenih osobina ličnosti (kao što je savjesnost ili urednost) i poremećaja ličnosti (kao što je opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti) može biti nejasna.
Stoga je mentalno zdravlje i mentalnu bolest najbolje promatrati kao kontinuum. Svaka linija razgraničenja obično se temelji na sljedećem:
Koliko su ozbiljni simptomi
Koliko dugo traju simptomi
Koliko simptomi utječe na sposobnost funkcioniranja u svakodnevnom životu
Uzroci
Uzroci mentalnih bolesti
Trenutno se smatra da je mentalna bolest uzrokovana složenom interakcijom čimbenika, uključujući sljedeće:
Istraživanja su pokazala da za mnoge poremećaje mentalnog zdravlja genetika igra važnu ulogu. Često se poremećaj mentalnog zdravlja javlja kod osoba čiji ih genetski sklop čini ranjivima na takve poremećaje. Ova ranjivost, u kombinaciji sa životnim stresovima, kao što su poteškoće s obitelji ili na poslu, može dovesti do razvoja mentalnog poremećaja.
Također, mnogi stručnjaci smatraju da poremećena regulacija kemijskih glasnika u mozgu (neurotransmitera) može doprinijeti poremećajima mentalnog zdravlja. Tehnike snimanja mozga, poput magnetske rezonance (MRI) i pozitronske emisijske tomografije (PET), često pokazuju promjene u mozgu osoba s poremećajem mentalnog zdravlja. Stoga, čini se da mnogi poremećaji mentalnog zdravlja imaju biološku komponentu, slično kao i poremećaji koji se smatraju neurološkim (kao što je Alzheimerova bolest). Međutim, nije jasno jesu li promjene koje se vide na slikovnim pretragama uzrok ili posljedica poremećaja mentalnog zdravlja.
Deinstitucionalizacija
U posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do pokreta da se mentalno oboljeli ljudi izmjeste iz institucija (deinstitucionalizacija) i da im se pruži podrška kako bi mogli živjeti u zajednicama. Takav je pokret omogućen zahvaljujući razvoju učinkovitih lijekova, zajedno s nekim promjenama u stavu o mentalno bolesnima. Ovim pokretom veći je naglasak stavljen na promatranje mentalno oboljelih osoba kao članova obitelji i zajednica. Odluka Vrhovnog suda SAD-a iz 1999. godine je značajno pomogla toj promjeni. Ta odluka, nazvana Olmsteadova odluka, zahtijeva od država da pruže tretman mentalnog zdravlja u okruženju zajednice kad god je to medicinski prikladno.
Istraživanja su pokazala da određene interakcije između osobe s teškom mentalnom bolešću i članova obitelji mogu poboljšati ili pogoršati mentalnu bolest. Stoga su razvijene tehnike obiteljske terapije koje sprječavaju potrebu za reinstitucionalizacijom osoba oboljelih od kroničnih mentalnih bolesti. Danas je obitelj mentalno oboljele osobe više nego ikad uključena kao saveznik u liječenju. Liječnik primarne zdravstvene zaštite također ima važnu ulogu u rehabilitaciji i reintegraciji mentalno oboljele osobe u zajednicu.
Osim toga, budući da se učinkovitost terapije lijekovima poboljšala, manje je vjerojatno nego u prošlosti da će mentalno oboljele osobe koje ipak trebaju biti hospitalizirane morati biti stavljene u izolaciju ili fizički sputane. Također, često se otpuštaju u roku od nekoliko dana te nastavljaju liječenje u sklopu dnevnog tretmana. Dnevni centri za liječenje su jeftiniji od bolničkog liječenja jer je potrebno manje osoblja, naglasak je na grupnoj terapiji umjesto na individualnoj terapiji, a ljudi spavaju kod kuće ili ustanovi za oporavak umjesto u bolnici.
Međutim, deinstitucionalizacija je imala i svoje probleme. Neophodno liječenje i zaštita od povrede koja je pružana u ustanovama nije adekvatno zamijenjena uslugama mentalnog zdravlja u zajednici zbog nedovoljnog financiranja. Stoga mnogi ljudi nisu mogli dobiti potrebnu skrb o mentalnom zdravlju. Nadalje, zakonima se danas zabranjuje da se mentalno oboljele osobe koje nisu opasne za sebe ili društvo institucionaliziraju ili liječe lijekovima protiv njihove volje, što je poseban problem budući da pojedine teške mentalne poremećaje karakterizira nedostatak uvida da osoba ima psihički problem (anozognozija). Tako mnogi ljudi koji ponovnu postanu bolesni izvan bolnice postanu beskućnici ili završe u zatvoru. Mnogi umiru mladi zbog izloženosti, infekcije ili neadekvatno liječenih zdravstvenih problema. Iako ti zakoni štite građanska prava ljudi, oni otežavaju pružanje potrebnog liječenja mnogim mentalno oboljelim osobama, od kojih neki mogu biti iznimno iracionalni kada se ne liječe.
Zbog problema vezanih uz deinstitucionalizaciju razvijeni su novi pristupi liječenju, kao što je asertivni tretman u zajednici (ACT). Oni pomažu u osiguravanju sigurnosne mreže za osobe s kroničnim teškim mentalnim bolestima. ACT koristi tim socijalnih radnika, stručnjaka za rehabilitaciju, savjetnika, medicinskih sestara i psihijatara (multidisciplinarni tim). Tim pruža individualne usluge osobama koje imaju tešku mentalnu bolest i koje ne mogu ili ne žele ići u ordinaciju ili kliniku po pomoć. Usluge se pružaju u vlastitom domu ili susjedstvu osobe, primjerice u obližnjim restoranima, parkovima ili trgovinama.
Socijalna podrška
Svaka osoba treba društvenu mrežu kako bi zadovoljila ljudsku potrebu za brigom, prihvaćanjem i emocionalnom podrškom, osobito u vrijeme stresa. Istraživanja su pokazala da snažna socijalna podrška može značajno poboljšati oporavak od tjelesnh i mentalnih bolesti. Promjene u društvu umanjile su tradicionalnu podršku koju su nekoć pružali susjedi i obitelji. Kao alternativa, grupe za samopomoć i grupe za uzajamnu pomoć pojavile su se širom države.
Neke grupe za samopomoć, kao što su Anonimni alkoholičari i Anonimni narkomani, usredotočuju se na ovisničko ponašanje. Druge djeluju kao zagovornici određenih dijelova stanovništva, kao što su osobe s invaliditetom i stariji ljudi. Ostali, kao što je Nacionalna udruga za mentalno oboljele osobe, pružaju podršku članovima obitelji osoba koje imaju tešku mentalnu bolest.
Više informacija
Slijedi izvor na engleskom jeziku koji bi mogao biti koristan. Imajte na umu da THE MANUAL nije odgovoran za sadržaj ovog izvora.