Poremećaji duševnog zdravlja (psihijatrijski ili psihološki) uključuju poremećaje mišljenja, emocija i / ili ponašanja. Mali poremećaji u ovim aspektima života su uobičajeni, ali kada takvi poremećaji uzrokuju značajnu uznemirenost za osobu i / ili ometaju svakodnevni život, oni se smatraju duševnom bolešću ili duševnim poremećajem. Učinci duševne bolesti mogu biti dugotrajni ili privremeni.
Gotovo 50% odraslih osoba doživi duševnu bolest u nekom trenutku svog života. Više od polovice tih osoba osjeća umjerene do teške simptome. Zapravo, 4 od 10 vodećih uzroka invaliditeta među osobama u dobi od 5 godina i starijim su poremećaji duševnog zdravlja, s tim da je depresija na prvom mjestu od svih bolesti koje uzrokuju invaliditet. Usprkos toj visokoj prevalenciji duševnih bolesti, samo oko 20% osoba s duševnom bolešću dobiva stručnu pomoć.
Iako je postignut ogroman napredak u razumijevanju i liječenju duševnih bolesti, stigma koja ih okružuje i dalje postoji. Na primjer, osobe s duševnim bolestima mogu biti okrivljene za svoju bolest ili se smatraju lijenima ili neodgovornima. Duševna bolest može se smatrati manje stvarnom ili manje legitimnom od fizičke bolesti, što dovodi do neodlučnosti kreatora politike i osiguravajućih društava da plaćaju liječenje. Međutim, sve veća spoznaja o tome koliko duševna bolest utječe na troškove zdravstvene zaštite te na broj izgubljenih radnih dana mijenja taj trend.
Prepoznavanje duševne bolesti
Duševna bolest se ne može se uvijek jasno razlučiti od normalnog ponašanja. Na primjer, razlikovanje normalnog žalovanja od depresije može biti teško kod ljudi koji su imali značajan gubitak, kao što je smrt supružnika ili djeteta, jer oboje uključuje tugu i depresivno raspoloženje. Isto tako, odluka o tome odnosi li se dijagnoza anksioznog poremećaja na ljude koji su zabrinuti i pod stresom zbog posla može biti izazovna, jer većina ljudi doživljava te osjećaje u nekom trenutku. Granica između određenih osobina ličnosti (kao što je savjesnost ili urednost) i poremećaja osobnosti (kao što je opsesivno-kompulzivni poremećaj osobnosti) može biti mutna. Stoga je duševnu bolest i duševno zdravlje najbolje promatrati kao kontinuum. Svaka linija razgraničenja obično se temelji na sljedećem:
Uzroci
Trenutno se smatra da je duševna bolest uzrokovana složenom interakcijom čimbenika, uključujući sljedeće:
Istraživanja su pokazala da za mnoge poremećaje duševnog zdravlja, genetika igra ulogu. Često se poremećaj duševnog zdravlja javlja kod osoba čiji ih genetski sastav čini ranjivim na takve poremećaje. Ta ranjivost, u kombinaciji sa životnim stresovima, kao što su poteškoće s obitelji ili na poslu, može dovesti do razvoja duševnog poremećaja.
Također, mnogi stručnjaci smatraju da poremećena regulacija kemijskih glasnika u mozgu (neurotransmiteri) može doprinijeti poremećajima duševnog zdravlja. Tehnike snimanja mozga, poput magnetske rezonance (MRI) i pozitronske emisijske tomografije (PET), često pokazuju promjene u mozgu osoba s poremećajem duševnog zdravlja. Stoga, čini se da mnogi poremećaji duševnog zdravlja imaju biološku komponentu, slično kao i poremećaji koji se smatraju neurološkim (kao što je Alzheimerova bolest). Međutim, nije jasno jesu li promjene koje se vide na slikovnim pretragama uzrok ili posljedica poremećaja duševnog zdravlja.
Deinstitucionalizacija
U posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do pokreta da se duševno oboljeli ljudi izmjeste iz institucija (deinstitucionalizacija) i da im se pruži podrška kako bi mogli živjeti u zajednicama. Takav je pokret omogućen zahvaljujući razvoju učinkovitih lijekova, zajedno s nekim promjenama u stavu o duševno bolesnima. Ovim pokretom veći je naglasak stavljen na promatranje duševno oboljelih osoba kao članova obitelji i zajednica. Odluka Vrhovnog suda SAD-a iz 1999. godine je značajno pomogla toj promjeni. Ta odluka, nazvana Olmsteadova odluka, zahtijeva od država da pruže tretman duševnog zdravlja u okruženju zajednice kad god je to medicinski prikladno.
Istraživanja su pokazala da određene interakcije između osobe s teškom duševnom bolešću i članova obitelji mogu poboljšati ili pogoršati duševne bolesti. Stoga su razvijene tehnike obiteljske terapije koje sprječavaju potrebu za reinstitucionalizacijom osoba oboljele od kroničnih duševnih bolesti. Danas je obitelj duševno oboljele osobe više nego ikad uključena kao saveznik u liječenju. Liječnik primarne zdravstvene zaštite također ima važnu ulogu u rehabilitaciji duševno oboljele osobe u zajednici.
Osim toga, budući da se učinkovitost terapije lijekovima poboljšala, manje je vjerojatno nego prije da će duševno bolesne osobe koje ipak trebaju biti hospitalizirane morati biti izdvojene ili obuzdane. Također, često se otpuštaju u roku od nekoliko dana te nastavljaju liječenje u sklopu dnevnog tretmana. Dnevni centri za liječenje su jeftiniji od bolničkog liječenja jer je potrebno manje osoblja, naglasak je na grupnoj terapiji, a ne na individualnoj terapiji, a ljudi spavaju kod kuće ili ustanovi za oporavak umjesto u bolnici.
Međutim, deinstitucionalizacija je imala i svoje probleme. Neophodno liječenje i zaštita od povrede koja je pružana u ustanovama nije adekvatno zamijenjena uslugama duševnog zdravlja u zajednici zbog nedovoljnog financiranja. Stoga mnogi ljudi nisu mogli dobiti skrb o duševnom zdravlju koja im je potrebna. Nadalje, zakoni sada sprječavaju da se duševno oboljele osobe koje nisu opasne za sebe ili društvo institucionaliziraju ili liječe lijekovima protiv njihove volje. Tako mnogi ljudi koji se ponovno razbole izvan bolnice postanu beskućnici ili završe u zatvoru. Mnogi umiru mladi zbog izloženosti, infekcije ili neadekvatno liječenih zdravstvenih problema. Iako ti zakoni štite građanska prava ljudi, oni otežavaju pružanje potrebnog liječenja mnogim duševno bolesnim osobama, od kojih neki mogu biti iznimno iracionalni kada se ne liječe.
Zbog problema vezanih uz deinstitucionalizaciju razvijeni su novi pristupi liječenju, kao što je asertivni tretman u zajednici (ACT). Oni pomažu u osiguravanju sigurnosne mreže za osobe s kroničnim teškim duševnim bolestima. ACT koristi tim socijalnih radnika, stručnjaka za rehabilitaciju, savjetnika, medicinskih sestara i psihijatara (multidisciplinarni tim). Tim pruža individualne usluge osobama koje imaju tešku duševnu bolest i koje ne mogu ili ne žele ići u ordinaciju ili kliniku po pomoć. Usluge se pružaju u vlastitom domu ili susjedstvu osobe, primjerice u obližnjim restoranima, parkovima ili trgovinama.
Socijalna podrška
Svatko zahtijeva društvenu mrežu kako bi zadovoljio ljudsku potrebu za brigom, prihvaćanjem i emocionalnom podrškom, osobito u vrijeme stresa. Istraživanja su pokazala da snažna socijalna podrška može značajno poboljšati oporavak od fizičkih i duševnih bolesti. Promjene u društvu umanjile su tradicionalnu podršku koju su nekoć nudili susjedi i obitelji. Kao alternativa, grupe za samopomoć i grupe za uzajamnu pomoć pojavile su se širom zemlje.
Neke grupe za samopomoć, kao što su Anonimni alkoholičari i Anonimni narkomani, usredotočuju se na ovisničko ponašanje. Druge djeluju kao zagovornici određenih dijelova stanovništva, kao što su osobe s invaliditetom i stariji ljudi. Drugi, kao što je Nacionalna udruga za duševno bolesne osobe, pružaju podršku članovima obitelji osoba koje imaju tešku duševnu bolest.
Više informacija