Kronična bol je bol koja traje ili se ponavlja mjesecima ili godinama.
Obično se bol smatra kroničnom ako:
-
Traje više od 3 mjeseca
-
Traje više od 1 mjeseca nakon ozljede ili poremećaja koji je izvorno uzrokovao bol
-
Ponovo se pojavljuje mjesecima ili godinama
-
Povezana je s kroničnim bolestima (kao što je karcinom, artritis, dijabetes, ili fibromialgija) ili ozljedom koja ne cijeli
Kronična bol može učiniti živčani sustav osjetljivijim na bol. Na primjer, kronična bol opetovano stimulira živčana vlakna i stanice koje detektiraju, šalju i primaju signale boli. Ponovljena stimulacija može promijeniti strukturu živčanih vlakana i stanica (naziva se remodeliranje) ili ih učiniti aktivnijima. Kao rezultat toga, bol može biti posljedica stimulacije koja obično nije bolna, ili se bolni podražaji mogu doimati jači. Taj se učinak naziva senzitizacija.
Također, područja mišića ili vezivnog tkiva mogu postati vrlo osjetljiva na dodir. Ta se područja nazivaju 'trigger' točkama, jer dodirivanje tih područja često izaziva neobjašnjivu bol koja se širi do drugih dijelova tijela.
Kronične bolesti (poput karcinoma, artritisa ili dijabetesa) mogu uzrokovati kroničnu bol. Kronična bol također može biti posljedica ozljede, čak i lakše ozljede ako su živčana vlakna i stanice postale senzitizirane.
Anksioznost i drugi psihološki čimbenici mogu objasniti zašto neki ljudi jače osjećaju bol i zašto ih bol više ograničava u njihovim aktivnostima nego druge ljude. Na primjer, osobe s kroničnom boli znaju da će se ponovno pojaviti i mogu postati uplašene i tjeskobne jer očekuju bol. Strah i tjeskoba mogu smanjiti proizvodnju tvari koja smanjuje osjetljivost živčanih stanica na bol. Ove promjene u osjetljivosti na bol djelomice objašnjavaju bol koja traje nakon što njezin uzrok nestane i bol koju bolesnici osjećaju jačom nego što je očekivano.
Drugi čimbenici također mogu utjecati na percepciju boli. Ako ljudi moraju stalno dokazivati da su bolesni kako bi dobili medicinsku skrb ili naknadu osiguranja ili kako bi opravdali odsustvo s posla, može se dogoditi da počnu nesvjesno preuveličavati svoju percepciju boli. Navedeno se razlikuje od simuliranja, što je svjesno pretjerivanje simptoma kako bi se ostvarila korist. Članovi obitelji i prijatelji mogu nesvjesno pojačati percepciju boli konstantnim ispitivanjem osobe kako se osjeća ili radeći stvari umjesto te osobe.
Ponekad je izvorni uzrok boli očit - na primjer, kada su ljudi imali ozljedu koja je rezultirala kroničnim bolovima u leđima. Ili uzrok može biti nepoznat - na primjer, kada ljudi imaju kroničnu glavobolju.
Simptomi
Osobe s kroničnom boli često se osjećaju umorne, imaju problema sa spavanjem, gube apetit i / ili osjet okusa i gube na težini. Mogu imati konstipaciju, a njihov se seksualni nagon može smanjiti. Ti se problemi postupno razvijaju. Stalna bol može spriječiti ljude da rade ono u čemu obično uživaju. Mogu postati depresivni i tjeskobni. Mogu prekinuti sa svojim aktivnostima, povući se iz društvenog život i postati zaokupljeni tjelesnim zdravljem.
Probojna bol je kratka, često jaka bol koja se može pojaviti tijekom liječenja kronične boli. Naziva se probojna bol jer se javlja unatoč liječenju i redovitim kontroloma kojima je cilj kontrola boli. Probojna bol može se razlikovati od osobe do osobe i često je nepredvidiva.
Dijagnoza
Liječnici temeljito procjenjuju osobu kako bi identificirali uzrok boli i njezin utjecaj na svakodnevni život. Ako nema uzroka, liječnici se usredotočuju na ublažavanje boli i pomažu osobi kako bi što bolje funkcionirala.
Liječnici ispituju bolesnike osjećaju li se depresivno, jesu li tjeskobni zbog boli i kako spavaju. Prepoznavanje tih simptoma je vrlo bitno jer oni mogu pogoršati bol i, ako su prisutni, moraju se liječiti kako bi se učinkovito liječila i sama bol. Ponekad je potrebna procjena mentalnog zdravlja i evaluacija problema vezanih uz spavanje .
Liječenje
-
Lijekovi za suzbijanje boli
-
Fizikalne metode (kao što je fizikalna terapija)
-
Psihološka i bihevioralna terapija
Ako se uzrok identificira, treba ga liječiti.
Liječenje kronične boli može uključivati sljedeće:
-
Lijekovi za ublažavanje boli (analgetici)
-
Fizikalne metode, kao što su fizikalna terapija ili radna terapija
-
Komplementarne i integrativne tehnike ublažavanja boli, kao što su akupunktura, masaža, i transkutana električna stimulacija živaca (TENS)
-
Psihološka i bihevioralna terapija
Ako je liječenje neučinkovito, liječnici mogu uputiti ljude u ustanove specijalizirane za liječenje boli.
Lijekovi
Ovisno o težini boli, mogu se koristiti sljedeće vrste lijekova:
Kod većine ljudi koji uzimaju lijekove protiv bolova (analgetici) za kroničnu bol, intenzitet boli varira tijekom dana. Intenzitet varira iz nekoliko razloga, kao što su:
-
Karakteristike zahvaćenih živaca (na primjer, koliko brzo šalju signale i gdje se nalaze)
-
Aktivnosti koje mogu uzrokovati bol (kao što su pomicanje ili dodirivanje pogođenog područja)
-
Psihološki stres
-
Promjene u razinama lijekova za ublažavanje bolova u krvi
Kako bi se osiguralo da razina lijekova za ublažavanje bolova u krvi ne postane preniska, liječnici mogu promijeniti dozu i vrijeme uzimanja tih lijekova.
Kombinacije lijekova obično ublažavaju bol učinkovitije od jednog lijeka.
Opioidi se najčešće koriste za liječenje umjerene do jake boli zbog karcinoma ili drugih bolesti koji skraćuju životni vijek (terminalne bolesti). Opioidi se također koriste u sklopu hospicijske skrbi. Opioidi se ponekad nedovoljno koriste u takvim situacijama, što rezultira nepotrebnom boli i patnjom.
Opioidi se ponekad nedovoljno koriste zbog liječnika
-
Podcjenjuje se doza koja je potrebna kako bi lijek bio učinkovit
-
Precijenjuje se rizik od nuspojava opioida, kao što je ovisnost
Međutim, kod osoba koje boluju od karcinoma ili neke druge terminalne bolesti, zabrinutost zbog nuspojava ne bi trebala ograničavati uporabu opioida jer se nuspojave obično mogu spriječiti ili kontrolirati, a ovisnost je manje zabrinjavajuća.
Stručnjaci su nedavno revidirali smjernice o tome kako se opijati trebaju koristiti za liječenje kronične boli koja nastaje zbog bolesti koje nisu karcinomi i koje ne skraćuju životni vijek. Razlog za ovu promjenu je povećanje svijesti o nuspojavama opioida, uključujući ovisnost, depresiju disanja i smrt zbog predoziranja. Kao rezultat toga, liječnici su skloni nemedikamentoznom liječenju (kao što je fizikalna terapija) i neopioidnim analgeticima (kao što su NSAR i adjuvantni analgetici) umjesto opioida za osobe s navedenim bolestima.
Međutim, ukoliko bolesnici imaju umjerene do jake bolove, liječnici mogu razmotriti upotrebu opioida ako je prisutno sve navedeno:
-
Bol perzistira unatoč uporabi drugih načina liječenja i lijekova.
-
Bol ometa bolesnika u svakodnevnim aktivnostima.
-
Prednosti nadmašuju rizike.
-
Bolesnik će se za vrijeme uzimanja opioida vjerojatno vraćati u ambulantu zbog redovite kontrole i praćenja
Prilikom odlučivanja o tome treba li primijeniti opioide za bol zbog bolesti koje nisu karcinom i ne skraćuju životni vijek, liječnici također razmatraju kako se bol zbog takve bolesti inače liječi i mogu li neki drugi načini liječenja pomoći. Na raspolaganju su smjernice koje pomažu liječnicima da odluče je li terapija opioidima prikladna.
Prije propisivanja opioida za bilo koju vrstu kronične boli, liječnicit rebaju utvrditi sljedeće:
-
Može li osoba zloupotrijebiti lijek - na primjer, ima li osoba pozitivnu anamnezu zlouporabe alkohola ili droga ili ima ili je imala težu psihičku bolest, kao što je depresija
-
Uzima li osoba druge lijekove koji mogu povećati rizik od uzimanja opioida (kao što su lijekovi protiv tjeskobe ili lijekovi za liječenje nesanice)
-
Postoji li kod tog bolesnika veća vjerojatnost za razvoj nuspojava (poput pospanosti, mučnine ili povećanog rizika od pada)
-
Postoji li mogućnost da će osoba koristiti lijekove u druge svrhe (na primjer, prodavati ih)
Opioidi se obično koriste zajedno s drugim oblicima liječenja, uključujući fizikalnu terapiju i psihološku terapiju.
Kada liječnici propisuju opioide za kroničnu bol, obično daju bolesniku pisanu informaciju o rizicima uzimanja opioida. Također se traži od bolesnika da potpiše sporazum u kojem se navode uvjeti koji se moraju zadovoljiti kako bi se mogao uzimati opioid, kao što je posebno praćenje koje bi moglo biti potrebno. Na primjer, liječnici mogu povremeno analizirati urin bolesnika kako bi utvrdili uzima li pravilno lijek, i obično mogu podizati opioid samo u jednoj određenoj ljekarni.
Liječnici mogu uputiti ljude u ustanove specijalizirane za liječenje boli ili k liječniku koji se bavi zlouporabom tvari ako je rizik za razvoj zlouporabe velik. Na primjer, ovakva preporuka se daje bolesnicima koji su ranije imali probelma s ovisnošću.
Liječnici objašnjavaju rizike i nuspojave opioida. Ljudima se savjetuje
-
Da ne konzumiraju alkohol i da ne uzimaju lijekove protiv tjeskobe ili lijekove za liječenje nesanice za vrijeme uzimanja opioida
-
Da uzmu preporučenu dozu u preporučeno vrijeme i da ne mijenjaju dozu
-
Da spreme opioid na sigurno mjesto
-
Da ne dijele lijek s drugima
-
Da kontaktiraju svog liječnika ako ih lijek čini pospanim ili ima bilo koju drugu nuspojavu (kao što je smetenost, konstipacija ili mučnina).
-
Da neiskorištene tablete zbrinjavaju prema uputama
-
Da drže nalokson (opioidni antidot) pri ruci i nauče kako ga primijeniti ako dođe do predoziranja opioidima
Tijekom liječenja opioidima, liječnici redovito procjenjuju učinkovitost lijeka, pomaže li ljudima da bolje funkcioniraju i pojavljuju li se nuspojave. Mnogi bolesnici zaključe da ne mogu tolerirati nuspojave opioida ili da im ne pomažu dovoljno u smanjuju tegoba da bi ih nastavili korstiti. Opioidi pružaju dugotrajno olakšanje samo nekim ljudima koji se njima liječe i obično samo djelomično uklanjaju bol.
Opioidi se obično uzimaju na usta ili putem flastera na koži. Ako je potrebno, mogu se davati injekcijom u venu, mišić ili izravno u prostor oko kralježnične moždine pomoću pumpe. Kada se primjenjuju na ove načine, opioidi se obično daju u bolnici ili u ordinaciji liječnika.
Antidepresivi i psihološka terapija se koriste za liječenje depresije, ako je prisutna.
Fizikalne metode
Fizioterapeuti ili radni terapeuti koriste različite tehnike kako bi pokušali ublažiti bol i pomoći ljudima da bolje funkcioniraju. Ako su prisutne 'trigger' točke, može se koristiti sprej za hlađenje područja, a zatim se mišići rastežu. Ova metoda (nazvana 'strech and spray') može pomoći smanjiti bol. Nošenje ortoze (naprava koja pruža potporu oštećenim zglobovima, ligamentima, tetivama, mišićima i kostima) pomaže nekim ljudima.
Ponekad može pomoći vježbanje ili pojačana aktivnost. Na primjer, redovito hodanje može učinkovitije olakšati bol u donjem dijelu leđa od odmora u krevetu.
Radni terapeuti mogu pomoći osobama s kroničnom boli pronaći načine kako obavljati svoje svakodnevne aktivnosti s manje boli.
Psihološka i bihevioralna terapija
Različite psihološke tehnike (kao što su trening relaksacije, tehnike distrakcije, hipnoza i biofeedback) mogu pomoći u kontroli boli. Tehnike relaksacije mogu uključivati vođeno vizualno zamišljanje slika. Na primjer, od bolesnika se traži da zamisli scenu koja je umirujuća, kao što je odmaranje na plaži ili ležanje u ležaljci.
Bihevioralna terapija može pomoći ljudima da bolje funkcioniraju, čak i ako se bol ne smanji. Liječnici mogu preporučiti specifične načine postupnog povećanja tjelesnih i društvenih aktivnosti. Ljudima se savjetuje da ne dopuštaju da bol prekine njihovu predanost boljem funkcioniranju. Kada se koristi ovaj pristup, mnogi ljudi navode smanjenje boli. Liječnici pozdravljaju napredak, potiču ljude na daljnje poboljšanje i nastavljaju liječiti bol prema potrebi.
Liječnici također mogu razgovarati s članovima obitelji ili bolesnikovim kolegama kako bi ih spriječili da potiču bolesnikovu usredotočenost na bol. Na primjer, ne bi trebali stalno ispitivati bolesnika o zdravlju ili insistirati na tome da osoba ne obavlja nikakve poslove.