Urednik sekcije: prof. prim. dr. sc. Joško Markić, dr. med.
Prijevod: Matea Ćurković, dr. med.
Socijalni anksiozni poremećaj označava stalni strah od neugodnosti, ismijavanja ili ponižavanja u društvenim situacijama.
-
Djeca i adolescenti sa socijalnim anksioznim poremećajem obično izbjegavaju društvene događaje i druge situacije gdje bi mogli biti izloženi poniženju ili sramoti.
-
Liječnici ga dijagnosticiraju na temelju simptoma.
-
Bihevioralna terapija može pomoći, no ponekad je potreban i lijek za smanjivanje tjeskobe.
Ponekad se socijalni anksiozni poremećaj razvija nakon neugodnog incidenta.
(Vidi također Pregled anksioznih poremećaja u djece i adolescenata i Socijalna fobija u odraslih.)
Simptomi
Socijalni anksiozni poremećaj se obično prvi put primijeti kada:
-
Djeca imaju izljeve bijesa, plaču, hvataju se za roditelje, ukoče se ili se povlače i odbijaju govoriti u društvenim situacijama.
-
Adolescenti se prekomjerno brinu prije odlaska na društveni događaj ili se pretjerano pripremaju za držanje predavanja u razredu.
Mogu odbijati ići u školu ili na društvena događanja. Kao izliku obično navode neki fizički simptom kao što je bol u trbuhu ili glavobolja.
Djeca se plaše da će se osramotiti pred svojim vršnjacima dajući pogrešan odgovor, govoreći nešto neprimjereno ili čak povratiti. Kada je strah pretjeran, djeca mogu odbiti razgovor telefonom ili odbiti izići iz kuće.
Dijagnoza
Dijagnoza socijalnog anksioznog poremećaja temelji se na simptomima kao što su plakanje, ispadi bijesa, ukočenost, držanje za roditelje i odbijanje pričanja u društvenim situacijama. Za dijagnozu poremećaja simptomi moraju trajati 6 mjeseci ili više. Uz to, tjeskoba mora biti prisutna u svim sličnim situacijama - primjerice, prije pričanja pred razredom neovisno o predmetu i profesoru te pri komunikaciji s drugom djecom, ne samo s odraslima.
Liječenje
U liječenju se najčešće koristi bihevioralna terapija. Ona uključuje zabranu izostajanja iz škole. Nakon izostajanja im se još teže vratiti u školu.
Ako je bihevioralna terapija neučinkovita ili djeca ne sudjeluju u njoj, terapija lijekovima poput selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI) može pomoći. Lijek može smanjiti anksioznost dovoljno da bi djeca mogla sudjelovati u bihevioralnoj terapiji.