Toaletni trening

Autor: Deborah M. Consolini, MD
Urednik sekcije: prof. prim. dr. sc. Joško Markić, dr. med.
Prijevod: Mario Mašić, dr. med.

Većina djece može naučiti koristiti WC u dobi između 2 i 3 godine. Korištenje toaleta za defekaciju obično se prvo nauči. Većina djece može naučiti kontrolirati defekaciju između 2 i 3 godine i kontrolirati mokrenje između 3 i 4 godine. Do dobi od 5 godina, većina djece može kontrolirati mokraćni mjehur tijekom dana (što se naziva dnevna kontinencija) i upravljati svim aspektima oblačenja, svlačenja, mokrenja ili defekacije, brisanja i pranja ruku. Unatoč tome, 30% zdravih četverogodišnjaka i 10% sedmogodišnjaka nisu još u potpunosti usavršili noćnu kontrolu mjehura ( noćna inkontinencija ili noćna enureza). Za djecu koja imaju problema s kontroliranjem crijeva, poremećaj se naziva inkontinencija stolice ili enkopreza). vidi: Inkontinencija stolice u djece.

Prepoznavanje znakova spremnosti djeteta je ključ za toaletni trening. Spremnost se signalizira kada dijete

  • Ima sušna razdoblja koja traju nekoliko sati

  • Želi se mijenjati kada je vlažan ili zaprljan

  • Pokazuje zanimanje za sjedenje na kahlici ili WC-u i pokazuje znakove pripreme za mokrenje ili pražnjenje

  • Može smjestiti stvari na svoje mjesto i slijediti jednostavne naredbe

Djeca su obično spremna započeti trening u dobi od 18 mjeseci do 24 mjeseca. Unatoč fizičkoj spremnosti za korištenje toaleta, neka djeca možda nisu emocionalno spremna. Kako bi se izbjegla dugotrajna borba oko odlaska na toalet, najbolje je pričekati da djeca pokažu emocionalnu spremnost. Kada su djeca spremna, zatražit će pomoć u kupaonici ili se sami uputiti na školjku.

Metoda rutine

Rutina obuke za nuždu trebala bi biti dosljedna među svim njegovateljima. Dadilje, bake i djedovi te radnici koji skrbe o djeci trebaju slijediti istu rutinu i koristiti ista imena za dijelove tijela i postupke u kupaonici.

Ovo je najčešće korištena metoda podučavanja o odlasku na zahod. Djeca koja su spremna upoznaju se s prikladnom školjkom za svoju dob i postupno se traže da na nju kratko sjednu dok su potpuno odjeveni. Djeca se zatim potiču na vježbanje spuštanja odjeće, sjedenje na školjci ne duže od 5 ili 10 minuta i ponovno oblačenje. Jednostavna objašnjenja daju se opetovano i podupiru se stavljanjem mokrih ili prljavih pelena u školjku. Djecu se također potiče da prakticiraju korištenje školjke kad god osjete potrebu za odlaskom na toalet. Treba ih podučavati o ispiranju školjke i pranju ruku svaki put kad uriniraju ili defeciraju.

Pohvala ili nagrada (kao što su naljepnice) daju se za uspješno obavljanje nužde. Ljutnju ili kaznu za nezgode ili nedostatak uspjeha treba izbjegavati jer će proces za dijete postati negativan i pretjerano stresan. Roditelji bi trebali razumjeti i prihvatiti da obuka za nuždu može potrajati dugo (obično 3 do 6 mjeseci) i da njihovo dijete može imati nezgode usput.

Ova metoda dobro funkcionira za djecu koja imaju predvidiv raspored pražnjenja crijeva i urina i koji se mogu staviti na školjku u uobičajeno vrijeme eliminacije. Možda je bolje odgoditi podučavanje djece s nepredvidivim rasporedom pražnjenja dok sami ne mogu predvidjeti potrebu da se isprazne u školjku.

Dijete koje se opire sjedeći na zahodu treba ponovno pokušati odlazak na zahod nakon obroka. Ako se otpor nastavi danima, odgađanje podučavanja za nekoliko tjedana najbolja je strategija. Djeca koja odbijaju koristiti toalet ili kahlicu možda jednostavno nisu spremna. Davanje pohvale ili nagrada za sjedenje na zahodu je djelotvorno. Kada se uzorak uspostavi, nagrade se mogu dati za svaki drugi uspjeh, a zatim postupno prestati s davanjem nagrada.

Borbe za moć treba izbjegavati jer one često uzrokuju zastoj u svakom postignutom napretku i mogu otežati odnos roditelj-dijete.

Djeca koja su podučena odlasku na tolaet mogu se vratiti u raniju fazu razvoja (tzv. regresija) i imati više nezgoda kada su bolesna, emocionalno uznemirena ili kada osjećaju potrebu za više pozornosti, kao što je primjerice dolazak novog djeteta u obitelj. U takvim situacijama roditelji bi trebali izbjegavati pritisak na dijete, nuditi nagrade i, ako je moguće, davati djetetu više pažnje i pozornosti u vrijeme koje nije posvećeno podučavanju korištenja toaleta.