Zanemariti dijete znači uskratiti mu bitne stvari. Zlostavljati dijete znači činiti mu štetne stvari.
-
Čimbenici koji povećavaju rizik od zanemarivanja i zlostavljanja djece su siromaštvo, zloupotreba droga i alkohola, poremećaji mentalnog zdravlja i samohrano roditeljstvo.
-
Djeca koja su zanemarena ili zlostavljana mogu izgledati umorno, gladno ili prljavo. Mogu imati tjelesne ozljede ili emocionalne i mentalne probleme, a ponekad se mogu činiti potpuno normalnim.
-
Na zlostavljanje se mora sumnjati kada vrsta ozljede sugerira da nije bila slučajna, kada ozljede ne odgovaraju objašnjenju skrbnika, kada djeca nisu u stanju učiniti stvari koje bi mogle dovesti do njihove ozljede (kao što malo dijete ne može upaliti štednjak) ili kada djeca imaju izliječene i nove ozljede koje se ne čine slučajnima.
-
Djeca trebaju biti zaštićena od daljnje štete angažiranjem Službe za zaštitu djece i / ili agencije za provedbu zakona, hospitalizacijom, savjetovalištem za roditelje i djecu te pomoći obitelji u pružanju sigurne i odgovarajuće skrbi.
Zanemarivanje uključuje ne zadovoljavanje osnovnih potreba djece: fizičke, medicinske, obrazovne i emocionalne.
Zlostavljanje može biti fizičko, seksualno ili emotivno. Također može uključivati zlostavljanje djece u medicinskom okruženju.
Zanemarivanje i zlostavljanje djece često se događa zajedno s drugim oblicima obiteljskog nasilja, kao što je zlostavljanje partnera. Uz neposrednu štetu, zanemarivanje i zlostavljanje povećavaju rizik od dugotrajnih problema uključujući probleme mentalnog zdravlja i zlouporabe droga. Zlostavljanje djece također je povezano s problemima u odrasloj dobi kao što su pretilost, bolesti srca, i kronična opstruktivna plućna bolest (KOBP).
2015. godine Služba za zaštitu djece u SAD-u je izdala 4,4 milijuna izvješća o zlostavljanju djece koja uključuju 7,2 milijuna djece. Od tih izvješća detaljno je istraženo oko 2,1 milijun, a identificirano je oko 683.000 zlostavljane ili zanemarene djece. Dječaci i djevojčice jednako su pogođeni. Dojenčad i mala djeca imaju povećani rizik od zlostavljanja.
Od djece koja su identificirana u 2015. godini, 75,3% je zanemareno (uključujući medicinsko zanemarivanje), 17,2% je fizički zlostavljano, 8,4% seksualno zlostavljano, a 6,9% emocionalno ili na drugi način zlostavljano. Mnoga su djeca bila žrtve više vrsta zlostavljanja.
U 2015. godini oko 1.670 djece u Sjedinjenim Američkim Državama umrlo je od zanemarivanja ili zlostavljanja, od kojih su oko tri četvrtine djeca mlađa od 3 godine. Preko 70% te djece je bilo žrtva zanemarivanja, a 44% je bilo žrtva fizičkog zlostavljanja koje se dogodilo s ili bez drugih oblika zlostavljanja. Više od 75% počinitelja bili su roditelji koji su djelovali sami ili s drugim ljudima. Oko 25% smrtnih slučajeva uzrokovala je sama majka.
Čimbenici rizika za zanemarivanje i zlostavljanje djece
Zanemarivanje i zlostavljanje rezultat su složene kombinacije individualnih, obiteljskih i društvenih čimbenika. Samohrani roditelji, siromaštvo, problemi sa zlouporabom droga ili alkohola i/ili psihički problemi (kao što su poremećaj osobnosti ili nisko samopouzdanje) kod roditelja su češće povezani sa zanemarivanjem i zlostavljanjem djece. Također, odrasle osobe koje su bile fizički ili seksualno zlostavljane kao djeca češće zlostavljaju vlastitu djecu. Zanemarivanje je 12 puta češće među djecom koja žive u siromaštvu.
Roditelji kojima je to prvo dijete, roditelji adolescenti i roditelji koji imaju nekoliko djece mlađe od 5 godina također su pod povećanim rizikom za zlostavljanje svoje djece. Žene koje ne traže prenatalnu skrb, puše, zloupotrebljavaju drogu ili imaju povijest nasilja u obitelji tijekom trudnoće češće zlostavljaju svoju djecu.
Ponekad se ne razvijaju snažne emocionalne veze između roditelja i djece. Ovaj nedostatak vezivanja se češće javlja u nedonoščadi ili bolesne djece koja su odvojena od roditelja u ranom djetinjstvu ili s biološki nepovezanom djecom (npr. pastorcima) i povećavaju rizik od zlostavljanja.
Iako su fizičko zlostavljanje, emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje povezani sa siromaštvom i nižim društvenim i ekonomskim statusom, sve vrste zlostavljanja, uključujući seksualno zlostavljanje, javljaju se u svim društvenim i ekonomskim grupama.
Vrste
Postoji više različitih vrsta zanemarivanja i zlostavljanja djece. Često se pojavljuju u istovremeno.
Zanemarivanje
Zanemarivanje je neuspjeh u osiguravanju ili zadovoljavanju osnovnih fizičkih, emocionalnih, obrazovnih i medicinskih potreba djeteta. Roditelji ili skrbnici mogu ostaviti dijete na čuvanju osobi za koju se zna da je zlostavljač ili mogu ostaviti dijete bez nadzora. Postoje mnogi oblici zanemarivanja.
Fizičko zanemarivanje je kada roditelji ili skrbnici ne mogu pružiti adekvatnu hranu, odjeću, smještaj, nadzor i zaštitu od moguće štete djetetu.
Emocionalno zanemarivanje je kada roditelji ili skrbnici ne pružaju djetetu ljubav ili neku drugu vrstu emocionalne podrške. Djeca mogu biti ignorirana, odbačena ili spriječena u interakciji s drugom djecom ili odraslima.
Medicinsko zanemarivanje je kada roditelji ili skrbnici ne mogu priuštiti odgovarajuću skrb za dijete, poput liječenja od ozljeda ili tjelesnih i duševnih poremećaja. Roditelji mogu odgoditi pružanje medicinske skrbi djetetu kada je bolesno stavljajući dijete u opasnost od teže bolesti, čak i smrti.
Obrazovno zanemarivanje je kada roditelji ili skrbnici ne mogu/žele upisati dijete u školu ili se ne brinu da dijete pohađa školu u konvencionalnom okruženju kao što je javna ili privatna škola ili škola u vlastitom domu.
Zanemarivanje se razlikuje od zlostavljanja jer roditelji i skrbnici obično ne namjeravaju nauditi djeci.
Zanemarivanje obično proizlazi iz kombinacije čimbenika kao što su loše roditeljstvo, loše vještine suočavanja sa stresom, okolina koja ih ne podržava i stresne životne okolnosti. Zanemarivanje se često događa u siromašnim obiteljima koje se suočavaju s financijskim i okolišnim stresom, osobito onima u kojima roditelji također imaju poremećaje mentalnog zdravlja (najčešće depresija, bipolarni poremećaj ili shizofrenija), zlouporabljuju drogu ili alkohol ili imaju ograničen intelektualni kapacitet. Djeca u obiteljima s jednim roditeljem mogu biti izložena riziku zanemarivanja zbog manjeg dohotka i manje dostupnih resursa.
Fizičko zlostavljanje
Fizičko zlostavljanje ili ozljeđivanje djeteta znači nanošenje prekomjerne fizičke kazne djetetu. Specifični primjeri uključuju trešnju, ispuštanje, udaranje, grizenje i paljenje (primjerice vrućom vodom ili dodirivanjem cigaretama). Djeca bilo koje dobi mogu biti fizički zlostavljana, ali dojenčad i mlađa djeca su posebno ranjiva. Dojenčad i mala djeca posebno su izložena riziku od ponovljenog zlostavljanja jer ne mogu govoriti sami za sebe. Također, tijekom tog razdoblja djeca obično prolaze kroz stvari koje povećavaju vjerojatnost da će skrbnici postati frustrirani i izgubiti kontrolu nad svojim impulsima. Takve frustrirajuće stvari uključuju ispade bijesa, učenje korištenja wc-a, nekonzistentne obrasce spavanja i grčeve u trbuhu.
Fizičko zlostavljanje je najčešći uzrok ozbiljne ozljede glave u dojenčadi. Abdominalne ozljede nastale uslijed fizičkog zlostavljanja češće su među malom djecom, nego dojenčadi. Fizičko zlostavljanje (uključujući ubojstva) je među 10 vodećih uzroka smrti djece. Općenito, rizik od tjelesnog zlostavljanja kod djece se smanjuje tijekom ranih školskih godina.
Djeca koja su rođena u siromaštvu od mladih samohranih roditelja imaju najveći rizik za biti fizički zlostavljana. Obiteljski stres pridonosi fizičkom zlostavljanju. Stres može biti posljedica nezaposlenosti, čestih selidbi, socijalne izolacije od prijatelja ili članova obitelji ili stalnog nasilja u obitelji. Djeca koja su teška (razdražljiva, zahtjevna ili hiperaktivna) ili imaju posebne potrebe (razvojni ili tjelesni invaliditet) češće su fizički zlostavljana.
Fizičko zlostavljanje često je izazvano krizom usred drugih stresova. Kriza može biti gubitak posla, smrt u obitelji ili disciplinski problem. Roditelji koji uzimaju drogu ili alkohol mogu se ponašati impulzivno i nekontrolirano prema svojoj djeci. Djeca čiji roditelji imaju problema s duševnim zdravljem također su pod povećanim rizikom od zlostavljanja.
Roditelji koji su bili zanemareni ili zlostavljani kao djeca često nisu emocionalno zreli i mogu imati nisko samopouzdanje. Zlostavljani roditelji mogu vidjeti svoju djecu kao izvor neograničene i bezuvjetne ljubavi i tražiti u njima podršku koju nikada nisu dobili. Kao rezultat toga, mogu imati nerealna očekivanja o tome što im njihova djeca mogu osigurati te mogu lako postati frustrirani i imati slabu kontrolu impulsa te vjerojatno neće moći dati ono što nikada nisu ni sami dobili.
Seksualno zlostavljanje
Svaka radnja s djetetom koja je namijenjena seksualnom zadovoljenju odrasle osobe ili značajno starijeg djeteta smatra se seksualnim zlostavljanjem ( vidi: Pedofilija). Uključuje:
Penetriranje djetetove vagine, anusa ili usta
Dodirivanje djeteta sa seksualnim namjerama, ali bez penetracije
Izlaganje genitalija zlostavljača ili prikazivanje pornografije djetetu
Prisiljavanje djeteta da sudjeluje u seksualnom činu s drugim djetetom
Korištenje djeteta u proizvodnji pornografije
Seksualno zlostavljanje ne uključuje seksualnu igru. U seksualnoj igri, djeca koja su sličnih godina, gledaju ili dodiruju genitalno područje drugoga bez sile ili zastrašivanja. Kada se pokušava utvrditi treba li određenu situaciju između djece smatrati seksualnim zlostavljanjem, važno je uzeti u obzir razliku u moći, primjerice dob djeteta, snagu, veličinu i razinu popularnosti. Iako ne postoje čvrste smjernice o tome koje razlike u godinama razlikuju zlostavljanje od igre, bilo bi neprikladno da 12-godišnje dijete ima spolni odnos s 8-godišnjim djetetom, čak i ako su se oboje složili s tim. Što je veća razlika u godinama, veća je razlika u emocionalnoj i intelektualnoj zrelosti i socijalnom statusu između starijeg djeteta i mlađeg djeteta. U jednom trenutku, te su razlike toliko velike da se za mlađe dijete ne može legitimno reći da se "slaže" u aktivnostima sa starijim djetetom.
U dobi od 18 godina, seksualno je zlostavljano oko 12 do 25% djevojčica i 8 do 10% dječaka. Većina počinitelja seksualnog zlostavljanja su ljudi koje djeca poznaju, obično očuh, ujak ili dečko majke. Žene su rjeđe počinitelji.
Određene situacije povećavaju rizik od seksualnog zlostavljanja. Na primjer, djeca koja imaju nekoliko skrbnika ili čiji skrbnik ima više seksualnih partnera su pod povećanim rizikom. Biti društveno izoliran, imati nisko samopouzdanje, imati članove obitelji koji su također seksualno zlostavljani ili biti povezan s bandom također povećava rizik.
Emocionalno zlostavljanje
Emocionalno zlostavljanje je nanošenje emocionalne ozljede riječima ili djelima. Zbog emocionalnog zlostavljanja djeca se osjećaju da su bezvrijedno, manjkavo, nevoljeno, neželjeno, u opasnosti ili vrijedna samo kada zadovoljavaju potrebe druge osobe.
Emocionalno zlostavljanje uključuje:
Oštro grditi vičući ili vrišteći
Omalovažavanje djetetovih sposobnosti i postignuća
Poticanje devijantnog ili kriminalnog ponašanja kao što je počinjenje zločina ili zlouporaba alkohola ili droga
Maltretiranje, prijetnja ili zastrašivanje djeteta
Emocionalno zlostavljanje nastaje tijekom dužeg vremenskog razdoblja.
Zlostavljanje djece u medicinskom okruženju
Ovaj rjeđi tip zlostavljanja prije se nazivao Munchausenov sindrom by proxy, a sada se zove lažni poremećaj nametnut drugome), a označava situaciju kada skrbnik namjerno pokušava doktorima prezentirati svoje zdravo dijete kao bolesno. Skrbnik obično daje lažne informacije o djetetovim simptomima, na primjer, navodi da je dijete povraćalo ili se žalilo na bol u trbuhu. Osim toga, skrbnici ponekad rade stvari kako bi uzrokovali simptome, primjerice daju lijekove djetetu. Ponekad skrbnici dodaju krv ili druge tvari uzorcima koji se koriste za laboratorijske testove kako bi dijete ispalo bolesno.
Kulturalni čimbenici
Različite kulture imaju različite načine discipliniranja djece. Neke kulture koriste tjelesno kažnjavanje, a to je svaka fizička kazna koja uzrokuje bol. Teške tjelesne kazne koje uključuju šibanje, paljenje i opekotine su fizičko zlostavljanje. Međutim, za manji stupanj tjelesnog kažnjavanja, kao što je udaranje, granica između društveno prihvaćenog ponašanja i zlostavljanja zamagljena je među različitim kulturama. Neki stručnjaci tvrde da tjelesno kažnjavanje koje je učinjeno u ljutnji ili s namjerom da povrijedi dijete ili koje rezultira vidljivim ozljedama nije legitimno ni u jednoj kulturi.
Medicinske prakse također se razlikuju u različitim kulturama. Određene kulturne prakse (primjerice sakaćenje ženskih genitalija) toliko su ekstremne da predstavljaju zlostavljanje. Međutim, određeni narodni lijekovi (kao što su kovanje i puštanje krvi) često uzrokuju modrice ili manje opekline koje mogu izgledati kao rezultat ozbiljnog tjelesnog kažnjavanja, ali nisu.
Pripadnici određenih vjerskih i kulturnih skupina ponekad ne uspiju izliječiti dijete koje ima poremećaj opasan po život (npr dijabetička ketoacidoza ili meningitis), što dovodi do smrti djeteta. Takav se neuspjeh obično smatra zanemarivanjem bez obzira na namjeru roditelja ili njegovatelja. Kada su djeca bolesna, odbijanje liječenja često zahtijeva daljnju istragu, a ponekad i pravnu intervenciju. Osim toga, u Sjedinjenim Američkim Državama, određeni ljudi i kulturne skupine sve više odbijaju cijepiti svoju djecu jer su zabrinuti za sigurnost ili zbog vjerskih razloga. Nije jasno može li se odbijanje cijepljenja pravno smatrati pravim medicinskim zanemarivanjem.
Simptomi
Simptomi zanemarivanja i zlostavljanja razlikuju se ovisno o prirodi i trajanju zanemarivanja ili zlostavljanja, o djetetu i o posebnim okolnostima. Uz očite tjelesne ozljede simptomi uključuju emocionalne i mentalne zdravstvene probleme. Takvi se problemi mogu razviti odmah ili kasnije i mogu se nastaviti.
Ponekad se čini da djeca koja su zlostavljana imaju simptome poremećaja nedostatka pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD) i pogrešno im se dijagnosticira taj poremećaj.
Fizičko zanemarivanje
Fizički zanemarena djeca mogu izgledati pothranjeno, umorno ili prljavo, može im nedostajati odgovarajuća odjeća ili ne uspijevaju napredovati. Često izostaju iz škole. U ekstremnim slučajevima, djeca mogu živjeti sama ili s braćom, bez nadzora odrasle osobe. Djeca bez nadzora mogu postati bolesna ili ozlijeđena. Fizički i emocionalni razvoj može biti odgođen. Neka zanemarena djeca umiru od gladi ili izloženosti ekstremnim temperaturama i uvjetima okoliša .
Fizičko zlostavljanje
Modrice, opekline, tragovi ugriza ili ogrebotine su neki od znakova fizičkog zlostavljanja. Ti znakovi mogu imati oblik predmeta kojim je ozljeda nanesena kao što su remen, svjetiljka ili produžni kabel. Dječja koža može imati otiske ruku ili tragove oko prstiju uzrokovane šamaranjem, hvatanjem ili trešnjom. Opekotine mogu biti vidljive na rukama, nogama ili drugim dijelovima tijela. Djeci kojoj su bili predmeti gurani u usta kako ne bi mogli govoriti mogu imati zadebljanu kožu ili ožiljke na kutevima usta. Kod djece koja su vučena za kosu vlasište može biti natečeno ili može nedostajati kosa na dijelovima vlasišta. Teške ozljede usta, očiju, mozga ili drugih unutarnjih organa mogu biti prisutne, ali nevidljive. Međutim, znakovi fizičkog zlostavljanja često su suptilni. Na primjer, na licu, vratu ili oboje mogu se pojaviti male modrice ili crvenkaste ljubičaste točkice. Djeca mogu imati znakove starih ozljeda kao što su slomljene kosti koje su počele cijeliti. Ponekad ozljede rezultiraju unakaženjem.
Mala djeca koja su namjerno uronjena u vruću vodu (npr. kadu) mogu imati opekline. Ovakve opekline mogu se nalaziti na stražnjici i mogu biti u obliku krafne. One se ne vide na dijelovima kože koja nije ušla u vodu ili koja je bila pritisnuta uz hladnu stijenku kade. Prskanje vrućom vodom može uzrokovati male opekline na drugim dijelovima tijela.
Dojenčad može imati ozljedu mozga koja je posljedica onoga što se sada naziva nasilna trauma glave (AHT). AHT je uzrokovana nasilnim protresanjem i / ili udaranjem djetetove glave o čvrst predmet. "Nasilna trauma glave" zamijenila je pojam "sindrom potresene bebe" jer može uključivati više od samog protresanja. Dojenčad s AHT-om mogu biti nemirna ili povraćati, a mogu izgledati kao da duboko spavaju i biti bez ikakvih vidljivih ozljeda. Ta pospanost je posljedica oštećenja i oticanja mozga što može biti posljedica krvarenja između mozga i lubanje (subduralno krvarenje). Dojenčad također može imati krvarenje u mrežnici (retinalno krvarenje) na stražnjem dijelu oka. Rebra i druge kosti mogu biti slomljene.
Djeca koja su zlostavljana dugo vremena mogu izgledati strašljivo i razdražljivo. Često spavaju loše. Mogu biti depresivni i tjeskobni te imati simptome posttraumatskog stresa. Češće će djelovati nasilno ili suicidalno.
Seksualno zlostavljanje
Promjene u ponašanju su uobičajeni znakovi seksualnog zlostavljanja. Takve se promjene mogu pojaviti naglo i mogu biti ekstremne. Djeca mogu postati agresivna, povučena, razviti fobije ili poremećaje spavanja. Djeca koja su seksualno zlostavljana mogu se seksualnije ponašati te pretjerano dodirivati sebe ili druge na neprikladan način. Djeca koja su seksualno zlostavljana od strane roditelja ili drugog člana obitelji mogu imati sukobljene osjećaje. Mogu se osjećati emocionalno blisko zlostavljaču, a ipak izdano.
Seksualno zlostavljanje također može rezultirati tjelesnim ozljedama. Djeca mogu imati modrice, razderotine ili krvarenje u području genitalija, anusa ili usta. Ozljede u genitalnim i rektalnim područjima mogu u početku otežavati hodanje i sjedenje. Djevojke mogu imati vaginalni iscjedak, krvarenje ili svrbež. Bolesti koje se prenosi spolnim putem, kao što je gonoreja, klamidija, infekcije virusom humane imunodeficijencije (HIV) ili druge infekcije, mogu biti prisutne. Može doći do trudnoće.
Emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje
Općenito, djeca koja su emocionalno zlostavljana obično su nesigurna i zabrinuta zbog svojih odnosa s drugim ljudima jer se njihove potrebe nisu ispunile. Druge stvari variraju ovisno o specifičnom načinu na koji su djeca emocionalno zlostavljana. Djeca mogu imati nisko samopouzdanje. Djeca koja su terorizirana ili kojoj se prijeti mogu izgledati strašljivo i povučeno. Mogu biti nesigurni, nepovjerljivi, neosjetljivi i izrazito zabrinuti hoće li zadovoljiti odraslu osobu. Mogu se ponašati neprikladno prema strancima. Djeca koja ne smiju komunicirati s drugima mogu biti neugodna u društvenim situacijama i imati poteškoća u stvaranju normalnih odnosa. Neka mogu čak počiniti zločine ili postati ovisna o alkoholu, drogama ili oboje. Starija djeca mogu ne pohađati nastavu redovito, ne ostvarivati dobar uspjeh u školi ili mogu imati poteškoća u uspostavljanju odnosa s nastavnicima i vršnjacima.
Djeca koja su emocionalno zanemarena ne uspijevaju napredovati i mogu se činiti neemotivna ili nezainteresirana za okolinu. Njihovo se ponašanje može zamijeniti za sniženu inteligenciju ili somatski poremećaj. Djeci koja su emocionalno zanemarena mogu nedostajati adekvatne socijalne vještine i mogu sporo razvijati govorne i jezične vještine.
Dijagnoza
Pregled liječnika
Fotografije ozljeda
Za fizičko zlostavljanje, ponekad laboratorijski testovi ili slikovne pretrage kao što su rendgenske snimke i kompjutorizirana tomografija (CT)
Za seksualno zlostavljanje, testiranje na infekcije i prikupljanje uzoraka tjelesnih tekućina, kose i drugih dokaznih materijala
Zanemarivanje i zlostavljanje je često teško prepoznati ako djeca nisu teško pothranjena ili očigledno povrijeđena ili ako drugi ljudi ne zapaze zanemarivanje ili zlostavljanje. Zanemarivanje i zlostavljanje može biti neprepoznato godinama. Mnogo je razloga zašto zanemarivanje i zlostavljanje ostaju neprepoznati. Zlostavljana djeca mogu smatrati da je zlostavljanje normalan dio života i to ni ne spomenuti. Djeca koja su fizički i seksualno zlostavljana često nerado davaju informacije o zlostavljanju zbog stida, prijetnji osvetom ili čak osjećaja da zaslužuju zlostavljanje. Fizički zlostavljana djeca koja mogu dobro govoriti često identificiraju svojeg zlostavljača i opisuju što im se dogodilo ako ih se izravno pita. Međutim, seksualno zlostavljana djeca mogu prisegnuti na tajnost ili biti toliko traumatizirana da nisu u stanju govoriti o zlostavljanju te čak mogu zanijekati zlostavljanje kada ih se upita.
Kada liječnici sumnjaju na zanemarivanje ili bilo koju vrstu zlostavljanja, traže znakove drugih vrsta zlostavljanja. Također procjenjuju fizičke, okolišne, emocionalne i socijalne potrebe djeteta. Liječnici promatraju interakcije između djeteta i odgajatelja kad god je to moguće. Liječnici dokumentiraju anamnezu djeteta upisivanjem točnih citata i fotografiranjem ozljeda.
Zanemarivanje i emocionalno zlostavljanje
Zanemareno dijete može biti prepoznato od strane zdravstvenih djelatnika tijekom pregleda nevezanog za situaciju, kao što je ozljeda, bolest ili problem u ponašanju. Liječnici mogu primijetiti da se dijete ne razvija normalno fizički ili emocionalno ili da je propustilo mnoga cjepiva ili zakazane preglede. Učitelji i socijalni radnici često prvi prepoznaju zanemarivanje. Nastavnici mogu identificirati zanemareno dijete zbog učestalih neobjašnjivih izostanaka iz škole.
Emocionalno zlostavljanje obično se identificira tijekom traženja rješenja za drugi problem, kao što je loš uspjeh u školi ili problem u ponašanju. Djeca koja su emocionalno zlostavljana provjeravaju se na znakove fizičkog i seksualnog zlostavljanja.
Fizičko zlostavljanje
Na fizičko zlostavljanje se može posumnjati kada dijete koje još nije prohodalo ( hoda držeći se za namještaj) ima modrice ili ozbiljne ozljede ili naizgled manje ozljede lica i / ili vrata. Dojenčadi koja je nespecifično pospana ili letargična, potrebno je isključiti ozljedu mozga. Može se posumnjati na zlostavljanje kada mlađe ili starije dijete ima modrice na neobičnim mjestima, kao na primjer na stražnjoj strani nogu i stražnjici. Kada djeca uče hodati često nastaju modrice, ali takve modrice se obično pojavljuju na istaknutim koščatim područjima na prednjem dijelu tijela, kao što su koljena, potkoljenice, brada i čelo.
Može se posumnjati na zlostavljanje i kada roditelji znaju malo o zdravlju svog djeteta ili izgledaju nezabrinuti ili pretjerano zabrinuti zbog očite ozljede. Roditelji koji zlostavljaju svoje dijete možda neće htjeti opisati liječniku ili prijateljima kako je došlo do ozljede. Opis možda neće odgovarati dobi i prirodi ozljede ili se može mijenjati svaki put kad se priča ispriča. Roditelji zlostavljači neće odmah potražiti liječenje zbog ozljede djeteta.
Ako liječnici sumnjaju na fizičko zlostavljanje, ozljede se obavezno fotografiraju. Liječnici mogu snimiti mozak, napraviti (a.) kompjutoriziranu tomografiju [CT] ili magnetsku rezonanciju [MR]). Ponekad se rade RTG snimke rade u potrazi za znakovima ranijih ozljeda. Često, ako je dijete mlađe od 3 godine, rade se rendgenske snimke svih kostiju kako bi se isključilo postojanje fraktura.
Seksualno zlostavljanje
Često se seksualno zlostavljanje dijagnosticira na temelju iskaza djeteta ili svjedoka o incidentu. Budući da mnoga djeca nerado govore o seksualnom zlostavljanju, na njega se može posumnjati kada ponašanje djeteta postane abnormalno. Liječnici bi trebali posumnjati na seksualno zlostavljanje ako dijete ima spolno prenosivu bolest.
Ako je dijete seksualno zlostavljano u roku od 96 sati od dolaska u medicinsku ustanovu, liječnici pregledavaju dijete kako bi prikupili pravne dokaze o mogućim spolnim kontaktima, kao što su obrisci tjelesnih tekućina i površina kože. Ova zbirka dokaza poznata kao "set za silovanje" je paket predmeta koje medicinsko osoblje koristi za prikupljanje i čuvanje fizičkih dokaza nakon navoda o seksualnom napadu. Treba slikati sve vidljive ozljede. U nekim zajednicama ovaj pregled provode zdravstveni djelatnici koji su posebno obučeni za procjenu seksualnog zlostavljanja djece. Liječnici također rade testove za spolno prenosive bolesti i, kada je to prikladno, za trudnoću.
Prevencija
Najbolji način sprječavanja zlostavljanja i zanemarivanja djece jest zaustaviti ga prije no što je počelo. Programi koji pružaju podršku roditeljima i uče ih pozitivnim roditeljskim vještinama vrlo su važni i potrebni. Roditelji mogu naučiti kako pozitivno komunicirati, disciplinirati i odgovarati na fizičke i emocionalne potrebe svoje djece. Programi za sprječavanje zlostavljanja i zanemarivanja djece također pomažu poboljšanju odnosa roditelj-dijete i pružaju socijalnu podršku roditeljima.
Ovi programi potpore za roditelje mogu se održavati u kući, školi, zdravstvenim ustanovama ili u klinikama za mentalno zdravlje i drugim ustanovama u zajednici. Programi mogu biti individualni ili grupni.
Liječenje
Potrebno je liječiti sve tjelesne ozljede i poremećaje. Djecu je ponekad potrebno hospitalizirati zbog liječenja ozljeda, teške pothranjenosti ili drugih poremećaja. Neke teške ozljede zahtijevaju operaciju. Dojenčad koja ima traume glave obično se prima u bolnicu. Ponekad se zdrava djeca hospitaliziraju kako bi ih se zaštitilo od daljnjeg zlostavljanja sve dok se ne osigura sigurno mjesto. Fizičko zlostavljanje, osobito trauma glave, može imati dugotrajne posljedice na razvoj. Sva djeca s traumom glave trebaju biti pregledana jer im mogu biti potrebne usluge rane intervencije kao što su govorna, jezična terapija i radna terapija.
Neka seksualno zlostavljana djeca dobivaju lijekove za sprječavanje spolno prenosivih bolesti, ponekad uključujući čak i HIV infekciju. Djeca za koju se sumnja da su zlostavljana trebaju hitnu podršku. Seksualno zlostavljana djeca, čak i ona koja se u početku ne čine pogođenom, upućuju se dječjem psihijatru jer nerijetko imaju dugotrajne posljedice. Često je potrebno dugotrajno psihološko savjetovanje. Ostalu zlostavljanu djecu liječnici upućuju na savjetovanje ako se razviju poremećaji u ponašanju ili emocionalni problemi.
Neposredna sigurnost djeteta
Liječnici i ostali zdravstveni djelatnici koji su u kontaktu s djecom po zakonu moraju hitno prijaviti službi za zaštitu djece svaku sumnju na zanemarivanje ili zlostavljanje djeteta. Liječnici bi trebali, iako nisu obvezni, reći roditeljima da se izvješće izrađuje u skladu sa zakonom i da ih se može kontaktirati, intervjuirati i vjerojatno posjetiti u njihovom domu. Ovisno o okolnostima, može se obavijestiti i lokalna agencija za provedbu zakona. Također, zahtjeva se brzi izvještaj od svih osoba čiji je posao briga o djeci ispod 18 godina. To uključuje učitelje, djelatnike socijalne službe, udomitelje, policijsko i pravno osoblje. Iako zakon to ne zahtijeva, svakog tko zna ili sumnja na zanemarivanje ili zlostavljanje djeteta se potiče da to prijavi. Svaka osoba koja prijavi zlostavljanje na temelju razumnog razloga i u dobroj vjeri ne može biti uhićena ili tužena zbog svog postupka. Ljudi mogu prijaviti zlostavljanje ili zatražiti pomoć kontaktiranjem Nacionalne telefonske linije za zlostavljanje djece na 1-800-4-A-CHILD
Prijavljeni slučajevi zlostavljanja djece bit će pregledani zbog potrebe za daljnjom istragom. Prijavljene slučajeve koji zahtijevaju daljnju istragu istražuju predstavnici lokalne službe za zaštitu djece koji utvrđuju činjenice i daju preporuke. Predstavnici službe za zaštitu djece mogu preporučiti socijalnu pomoć (za dijete i članove obitelji), privremenu hospitalizaciju zbog zaštite, privremeni smještaj kod rođaka ili privremeno boravište udomiteljstvo. Liječnici i socijalni radnici pomažu predstavnicima Agencije za zaštitu djece odlučiti što učiniti na temelju neposrednih medicinskih potreba djeteta, ozbiljnosti ozljeda i vjerojatnosti daljnjeg zanemarivanja ili zlostavljanja.
Naknadna skrb
Tim liječnika, drugih zdravstvenih djelatnika i socijalnih radnika pokušava riješiti uzroke i posljedice zanemarivanja i zlostavljanja. Ovaj tim radi zajedno s pravnim sustavom za koordinaciju skrbi za dijete. Tim pomaže članovima obitelji razumjeti potrebe djeteta i pomaže im pristupiti lokalnim resursima. Na primjer, dijete čiji roditelji ne mogu priuštiti zdravstvenu skrb mogu se kvalificirati za medicinsku pomoć od države. Drugi programi zajednice i vlade mogu pružiti pomoć u hrani i skloništu. Roditelji s problemima ovisnosti ili mentalnim problemima mogu biti usmjereni na odgovarajuće programe liječenja. Programi roditeljstva i grupe za podršku dostupni su u nekim područjima. Obitelji može biti potreban povremeni ili stalni kontakt sa socijalnim radnikom, odvjetnikom žrtve ili oboje.
Uklanjanje iz kuće
Krajnji cilj zaštite djece je vratiti djecu u sigurno, zdravo obiteljsko okruženje. Ovisno o prirodi zlostavljanja i drugim čimbenicima, djeca mogu ići kući s članovima svoje obitelji ili mogu biti udaljena iz svog doma i smještena kod rođaka te u udomiteljske obitelji gdje skrbnici mogu zaštititi dijete od daljnjih zlostavljanja. Ovaj smještaj je često privremen, primjerice dok roditelji ne dobiju stan ili zaposlenje ili dok se ne uspostave redovne kućne posjete socijalnog radnika. Nažalost, ponavljanje zanemarivanja i / ili zlostavljanja nije rijetko. U teškim slučajevima zanemarivanja ili zlostavljanja može se razmotriti dugoročno udaljavanje ili se trajno mogu prekinuti prava roditelja. U takvim slučajevima dijete ostaje u dječjem domu dok se ne usvoji ili postane punoljetna osoba.
Više informacija
Nacionalna telefonska linija za zlostavljanje djece1-800-4-A-CHILD)
The Kempe Foundation for the Prevention and Treatment of Child Abuse and Neglect
Nacionalna linija za pomoć roditeljima (1-855-4-A-PARENT)