Izbjegavanje poremećaja osobnosti karakterizira izbjegavanje socijalnih situacija ili interakcija koje uključuju rizik odbacivanja, kritike ili poniženja.
-
Osobe s izbjegavajućim poremećajem osobnosti boje se da će biti odbačene, kritizirane ili osramoćene, te radi toga izbjegavaju situacije u kojima mogu doživjeti takve reakcije.
-
Liječnici dijagnosticiraju izbjegavajući poremećaj osobnosti na temelju specifičnih simptoma, kao što su izbjegavanje situacija koje uključuju međuljudske kontakte zbog straha od odbacivanja i neodobravanja ili osjećaja da su društveno nesposobni, neprivlačni ili inferiorni u odnosu na druge.
-
Osobe s ovim poremećajem mogu imati koristi od kognitivno-bihevioralne terapije, drugih psihoterapija te anksiolitika i antidepresiva.
Poremećaji osobnosti su dugotrajni, prožimajući obrasci mišljenja, opažanja, reagiranja i povezivanja koji uzrokuju značajnu uznemirenost i / ili ometaju sposobnost osobe da funkcionira.
Osobe s izbjegavajućim poremećajem osobnosti osjećaju se neadekvatnima. Oni obuzdavaju te osjećaje izbjegavajući situacije u kojima bi moli biti negativno ocijenjeni.
Izbjegavajući poremećaj ličnosti javlja se u više od 2% opće populacije u Sjedinjenim Američkim Državama. Jednako učestalo se pojavljuje kod muškaraca i žena.
Ostali poremećaji su također često prisutni. One uključuju jedno ili više od sljedećeg:
Ljudi koji imaju socijalnu fobiju i izbjegavajući poremećaj osobnosti imaju teže simptome i više su onesposobljeni od onih koji imaju samo jedan od poremećaja.
Uzroci
Geni i okolišni čimbenici mogu pridonijeti razvoju izbjegavajućeg poremećaja osobnosti. Na primjer, ljudi mogu imati urođenu tjeskobu u društvenim situacijama i / ili mogu doživjeti odbacivanje i marginalizaciju tijekom djetinjstva. Izbjegavanje socijalnih situacija zabilježeno je kod djece u dobi od 2 godine.
Simptomi
Strah od odbacivanja
Osobe s izbjegavajućim poremećajem osobnosti izbjegavaju socijalnu interakciju, čak i na poslu, jer se boje da će biti kritizirane ili odbačene od drugih ili zbog straha od njihovog neodobravanja. Na primjer, mogu učiniti sljedeće:
-
Mogu odbiti unapređenje, jer se boje da će ih suradnici kritizirati.
-
Mogu izbjegavati sastanke.
-
Mogu izbjegavati sklapanje novih prijateljstva, osim ako nisu sigurni da će se svidjeti drugima.
Ljudi s ovim poremećajem pretpostavljaju da će drugi biti kritični i neodobravajući sve dok ne bude jasnog, neospornog dokaza o suprotnom. Dakle, prije nego se pridruže grupi i stvore bliski odnos, ljudi s ovim poremećajem zahtijevaju ponavljana uvjeravanja o podršci i nekritičkom prihvaćanju.
Osobe s izbjegavajućim poremećajem osobnosti nerado govore o sebi kako ih ne bi izrugivali ili ponižavali.
Osobe s ovim poremećajem vrlo nerado preuzimaju rizik ili sudjeluju u novim aktivnostima iz sličnih razloga. U takvim slučajevima, oni imaju tendenciju preuveličavati opasnosti i koristiti minimalne simptome ili druge probleme da objasne zašto ne sudjeluju. Mogu preferirati ograničen način života zbog njihove potrebe za sigurnošću i zaštićenošću.
Izuzetna osjetljivost na kritiku
Osobe s izbjegavajućim poremećajem osobnosti vrlo su osjetljivi na bilo što je kritizirajuće, neodobravajuće ili rugajuće, jer stalno razmišljaju o tome da ih drugi kritiziraju ili odbacuju. Oni su oprezni oko bilo kojeg znaka negativnog odgovora na njih. Njihova napeta, tjeskobna pojava može izazvati ruganje ili zadirkivanje, te na taj način potvrditi njihove sumnje u sebe.
Ostali simptomi
Nisko samopoštovanje i osjećaj neadekvatnosti sprečavaju ove ljude u društvenim situacijama, osobito novim. Oni se suzdržavaju od interakcije s novim ljudima jer misle da su društveno nesposobni, neprivlačni i inferiorni u odnosu na druge. Oni su skloni biti tihi i stidljivi jer misle da ako nešto kažu, drugi će reći da je to pogrešno.
Osobe s izbjegavajućim poremećajem osobnosti čeznu za društvenom interakcijom, ali se boje svoju dobrobit prepustiti u ruke drugih. Budući da te osobe s izbjegavajućom osobnošću ograničavaju svoje interakcije s drugima, oni su obično relativno izolirani i nedostaje im socijalna mreža koja bi im mogla pomoći kad im zatreba.
Dijagnoza
Liječnici obično dijagnosticiraju poremećaje osobnosti na temelju kriterija u Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Peto izdanje (DSM-5), objavljenom od strane Američke Psihijatrijske Udruge.
Da bi liječnici mogli dijagnosticirati poremećaj osobnosti izbjegavanja, te osobe moraju uporno izbjegavati društveni kontakt, osjećati se neadekvatno i biti preosjetljivi na kritike i odbacivanje, pokazujući najmanje četiri karakteristike od sljedećih:
-
Izbjegavaju aktivnosti vezane uz posao koje uključuju međuljudske kontakte jer se boje da će biti kritizirani ili odbačeni ili zbog straha od neodobravanja.
-
Ne žele se povezati s ljudima, osim ako nisu sigurni da će im se svidjeti.
-
Oni su rezervirani u bliskim odnosima jer se boje da će biti ismijavani ili poniženi.
-
Zaokupljeni su kritikama ili odbacivanjem u socijalnim situacijama.
-
Inhibirani su u novim socijalnim situacijama jer se osjećaju neadekvatno.
-
Sebe doživljavaju kao socijalno nesposobne, neprivlačne ili inferiorne u odnosu na druge.
-
Nerado preuzimaju rizik ili sudjeluju u bilo kojoj novoj aktivnosti jer se mogu osramotiti.
Također, simptomi moraju započeti u ranoj odrasloj dobi.
Liječenje
-
Kognitivno-bihevioralna terapija koja se fokusira na socijalne vještine
-
Druge vrste psihoterapije
-
Anksiolitici i antidepresivi
Opći tretman izbjegavajućeg poremećaja osobnosti sličan je onom za sve poremećaje osobnosti.
Osobe s izbjegavajućim poremećajem osobnosti mogu izbjegavati liječenje.
Ako osobe imaju socijalnu fobiju i izbjegavajuću poremećaj osobnosti, sljedeći tretmani mogu biti učinkoviti:
-
Kognitivno-bihevioralna terapija koja se fokusira na stjecanje socijalnih vještina, a provodi se u grupama
-
Ostale grupne terapije ako grupu čine osobe s istim poteškoćama
Osobe s izbjegavajućim poremećajem osobnosti mogu imati koristi od
Psihodinamska psihoterapija može biti korisna. Ova vrsta psihoterapije usredotočuje se na podležeće konflikte.
Antidepresivi, kao što su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS), i lijekovi protiv tjeskobe mogu pomoći u smanjenju anksioznosti dovoljno da se ljudi mogu nositi s novim socijalnim situacijama.