Izvanredni napredak postignut je u liječenju mentalnih bolesti. Kao rezultat toga, mnogi poremećaji mentalnog zdravlja sada se mogu liječiti gotovo jednako uspješno kao i tjelesni poremećaji.
Većina metoda liječenja mentalnih poremećaja može se kategorizirati kao
-
Biologijska
-
Psihoterapijska
Biologijski tretmani uključuju lijekove, elektrokonvulzivnu terapiju i druge terapije koje stimuliraju mozak (kao što je transkranijalna magnetska stimulacija i stimulacija vagusnog živca).
Psihoterapijski tretmani uključuju psihoterapiju (individualnu, grupnu ili obiteljsku i bračnu), tehnike bihevioralne terapije (kao što je trening relaksacije ili terapija izlaganjem) i hipnoterapiju.
Većina studija upućuje da je za velike poremećaje mentalnog zdravlja pristup liječenju koji uključuje i lijekove i psihoterapiju učinkovitiji od bilo koje metode liječenja koja se koristi zasebno.
Psihijatri nisu jedini stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja koji su obučeni za liječenje mentalnih bolesti. Ostali uključuju kliničke psihologe, psihijatrijske medicinske sestre i socijalne radnike. Međutim, psihijatri (i psihijatrijske medicinske sestre u nekim državama) jedini su stručanjaci koji se bave zaštitom mentalnog zdravlja koji imaju dozvolu za propisivanje lijekova. Ostali stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja prvenstveno prakticiraju psihoterapiju. Mnogi liječnici primarne zdravstvene zaštite i drugi tipovi liječnika također propisuju lijekove za liječenje poremećaja mentalnog zdravlja.
Vrste stručnjaka za mentalno zdravlje
|
Stručnjak
|
Obrazovanje
|
Stručnost
|
|
Psihijatar
|
Doktor medicine s 4 ili više godina medicinskog i psihijatrijskog obrazovanja nakon završenog medicinskog fakulteta
|
Može propisati lijekove, aplicirati elektrokonvulzivnu terapiju i primati ljude u bolnicu
Može prakticirati samo psihoterapiju, samo propisivati lijekove ili raditi oboje
|
|
Psiholog
|
Stručnjak koji ima magisterij ili doktorat, ali ne i medicinsku diplomu
Često imaju postdoktorsko obrazovanje i obično su obučeni za primjenu psiholoških testova koji su korisni u dijagnostici
|
Može prakticirati psihoterapiju, ali ne može obavljati fizičke preglede, propisivati lijekove (u većini država) ili primati ljude u bolnicu
|
|
Psihijatrijski socijalni radnik
|
Stručnjak sa specijaliziranom obukom u određenim aspektima psihoterapije, kao što su obiteljska i bračna terapija ili individualna psihoterapija
Često obučeni za povezivanje sa sustavima socijalnih usluga u državi
Može imati i magisterij, a ponekad i doktorat
|
Ne mogu obavljati fizičke preglede ili propisivati lijekove
|
|
Psihijatrijska medicinska sestra napredne prakse
|
Registrirana medicinska sestra s magisterijem ili višim stupnjem obrazovanja i edukacijom iz bihevioralnog zdravlja
|
Može samostalno prakticirati psihoterapiju u nekim državama i može propisivati lijekove pod nadzorom liječnika
|
|
Psihoanalitičar
|
Može biti psihijatar, psiholog ili socijalni radnik koji ima dugogodišnju obuku u području psihoanalize (vrsta intenzivne psihoterapije koja uključuje nekoliko sesija tjedno i osmišljena je kako bi istražila nesvjesne obrasce mišljenja, osjećaja i ponašanja)
|
Prakticira psihoanalizu i, ako je i psihijatar, može propisivati lijekove i primiti ljude u bolnice
|
Terapija lijekovima
Brojni psihoaktivni lijekovi vrlo su učinkoviti i široko se primjenjuju od strane psihijatara i drugih liječnika. Ti su lijekovi često kategorizirani prema poremećaju za koji se prvenstveno propisuju. Na primjer, antidepresivi se koriste za liječenje depresije.
Najviše korištena skupina antidepresiva je
Ostale skupine antidepresiva uključuju
Tricikički antidepresivi kao što su amitriptilin i nortriptilin rijetko se koriste za liječenje depresije zbog svojih nuspojava. Međutim, ovi se lijekovi mogu koristiti ako ljudi također imaju poremećaj koji uzrokuje kroničnu bol i ometa aktivnosti i posao. Triciklički antidepresivi mogu pomoći u ublažavanju određenih vrsta boli.
Inhibitori monoaminooksidaze, poput fenelzina, tranilcipromina i selegilinskog flastera mogu biti učinkoviti, ali se rijetko koriste osim kada drugi antidepresivi ne djeluju.
Stariji antipsihotici, kao što su klorpromazin, haloperidol i tiotiksen, pomažu u liječenju psihotičnih poremećaja kao što je shizofrenija i određenih problema u ponašanju. Noviji antipsihotici (obično se nazivaju atipični antipsihotici ili antipsihotici druge generacije), danas se obično koriste kao početno liječenje. Noviji antipsihotici uključuju aripiprazol, asenapin, brekspiprazol, kariprazin, iloperidon, lumateperon, lurasidon, olanzapin, paliperidon, kvetiapin, risperidon i ziprasidon. Za osobe koje ne reagiraju na druge antipsihotike, sve se više koristi klozapin.
SIPPS i anksiolitici, poput klonazepama, lorazepama i diazepama, kao i drugi antidepresivi, koriste se za liječenje anksioznih poremećaja, kao što su panični poremećaj i fobije.
Stabilizatori raspoloženja, kao što su litij, karbamazepin, valproat, lamotrigin i topiramat koriste se za liječenje bipolarnog poremećaja. Također, nekoliko antipsihotika može se koristiti za liječenje bipolarnog poremećaja. Oni uključuju aripiprazol, asenapin, kariprazin, lurasidon, olanzapin, kvetiapin, risperidon i ziprasidon.
Psihoterapija
Posljednjih godina postignut je značajan napredak u području psihoterapije, ponekad nazivanom i terapijom razgovorom. Stvaranjem atmosfere pune empatije i prihvaćanja, terapeut često može pomoći osobi da identificira izvor problema i razmotri alternative za rješavanje problema. Emocionalna svijest i uvid koji osoba stječe psihoterapijom često rezultira promjenom stava i ponašanja koja osobi omogućuje potpuniji i zadovoljniji život.
Psihoterapija je prikladna i učinkovita u širokom rasponu stanja. Čak i osobama koje nemaju poremećaj mentalnog zdravlja psihoterapija može pomoći u suočavanju s problemima kao što su poteškoće pri zapošljavanju, žalovanje ili kronične bolesti u obitelji. Grupna psihoterapija, terapija za parove i obiteljska terapija također se često koriste.
Većina stručnjaka za mentalno zdravlje prakticira jednu od šest vrsta psihoterapije:
Bihevioralna terapija
Bihevioralna terapija uključuje brojne intervencije koje su osmišljene kako bi pomogle osobi da se oslobodi neprilagođenog ponašanja (na primjer, ovisnosti i nesposobnosti toleriranja frustracije) dok uči adaptivna ponašanja (otvorenost iskustvu i savjesnost). Terapija izlaganjem, koja se često koristi za liječenje fobija, je jedan primjer bihevioralne terapije. U terapiji izlaganja, ljudi su opetovano u sigurnom okruženju izloženi predmetima, aktivnostima ili situacijama koje im izazivaju strah. Svrha je smanjiti strah i pomoći ljudima da prestanu izbjegavati stvari kojih se boje.
Bihevioralna terapija je povezana s kognitivnom terapijom. Ponekad se koristi kombinacija te dvije, poznata kao kognitivno-bihevioralna terapija. Teoretska osnova bihevioralne terapije je teorija učenja koja kaže da su abnormalna ponašanja uzrokovana pogrešnim učenjem.
Kognitivna terapija
Kognitivna terapija pomaže ljudima da prepoznaju distorzije u razmišljanju i razumiju kako ta iskrivljenja dovode do problema u njihovim životima. Na primjer, ljudi mogu razmišljati na način sve ili ništa ("ako nisam potpuni uspjeh, potpuni sam neuspjeh"). Pretpostavka je da je način na koji se ljudi osjećaju i ponašaju određen načinom na koji oni interpretiraju svoja iskustva. Kroz identifikaciju temeljnih uvjerenja i pretpostavki, ljudi uče razmišljati na različite načine o svojim iskustvima, smanjujući simptome i rezultirajući poboljšanjem ponašanja i osjećaja.
Interpersonalna terapija
Interpersonalna terapija je inicijalno zamišljena kao kratki psihološki tretman za depresiju i osmišljena je kako bi se poboljšala kvaliteta odnosa depresivnih osoba. Usredotočuje se na sljedeće:
Neriješenu tugu
Sukobe koji nastaju kada osobe moraju ispuniti uloge koje se razlikuju od njihovih očekivanja (kao kada žena uđe u vezu očekujući da bude majka koja ostaje kod kuće i otkrije da mora biti i glavna hraniteljica obitelji)
Prijelaze u društvenim ulogama (kao što je prelazak iz aktivnog radnika u mirovinu)
Poteškoće u komunikaciji s drugima
Terapeut uči osobu da poboljša aspekte međuljudskih odnosa, kao što je prevladavanje socijalne izolacije i reagiranje na manje uobičajen način prema drugima.
Psihoanaliza
Psihoanaliza je najstariji oblik psihoterapije i razvio ga je Sigmund Freud u prvoj polovici 20. stoljeća. Osoba obično leži na kauču u terapeutovom uredu 4 ili 5 puta tjedno i pokušava reći što god joj padne na pamet - praksa koja se naziva slobodnim asocijacijama. Velik dio fokusa je na pomaganju osobi da shvati kako se prošli obrasci odnosa ponavljaju u sadašnjosti. Odnos između osobe i terapeuta ključni je dio ovog fokusa. Razumijevanje toga kako prošlost utječe na sadašnjost pomaže osobi da razvije nove i prilagodljivije načine funkcioniranja u odnosima i radnom okruženju.
Psihodinamska psihoterapija
Psihodinamska psihoterapija, kao i psihoanaliza, naglašava prepoznavanje nesvjesnih obrazaca u trenutnim mislima, osjećajima i ponašanju. Međutim, osoba obično sjedi umjesto da leži na kauču i pohađa samo 1 do 3 sesije tjedno. Osim toga, manji se naglasak stavlja na odnos između osobe i terapeuta.
Suportivna psihoterapija
Suportivna psihoterapija, koja se najčešće koristi, oslanja se na empatični i podržavajući odnos između osobe i terapeuta. Ona potiče izražavanje osjećaja, a terapeut pruža pomoć u rješavanju problema. Liječnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti mogu uspješno koristiti psihoterapiju usmjerenu na problem, koja je oblik suportivne terapije.
Elektrokonvulzivna terapija
Prilikom elektrokonvulzivne terapije, elektrode se postavljaju na glavu, a dok je osoba pod anestezijom, niz električnih šokova se isporučuje u mozak kako bi se inducirao kratki napadaj. Ova se terapija dosljedno pokazala kao najučinkovitiji tretman za tešku depresiju. Mnogi ljudi liječeni elektrokonvulzivnom terapijom doživljavaju privremeni gubitak pamćenja. Međutim, suprotno prikazivanju u medijima, elektrokonvulzivna terapija je sigurna i rijetko uzrokuje bilo kakve druge komplikacije. Moderna uporaba anestetika i mišićnih relaksansa uvelike je smanjila svaki rizik.
Druge terapije stimulacije mozga
Ostale se terapije koje stimuliraju mozak, poput repetitivne transkranijalne magnetske stimulacije i stimulacije vagusnog živca, mogu biti korisne za osobe s depresijom koje ne reagiraju na lijekove ili psihoterapiju. Ove terapije uključuju aktivaciju ili stimulaciju mozga izravno magnetskim poljima ili implantatima koji stimuliraju živac vagus. Smatra se da stimulirane stanice oslobađaju kemijske glasnike (neurotransmitere), koji pomažu u regulaciji raspoloženje i tako mogu ublažiti simptome depresije.