Izvanredni napredak postignut je u liječenju duševnih bolesti. Kao rezultat toga, mnogi poremećaji duševnog zdravlja sada se mogu liječiti gotovo jednako uspješno kao i tjelesni poremećaji.
Većina metoda liječenja duševnih poremećaja može se kategorizirati kao
Somatski tretmani uključuju lijekove, elektrokonvulzivnu terapiju i druge terapije koje stimuliraju mozak (kao što je transkranijalna magnetska stimulacija i stimulacija vagusnog živca).
Psihoterapijski tretmani uključuju psihoterapiju (individualnu, grupnu ili obiteljsku i bračnu), tehnike terapije ponašanja (kao što su trening opuštanja ili terapija izlaganjem) i hipnoterapiju.
Većina studija upućuje da je za velike poremećaje duševnog zdravlja pristup liječenju koji uključuje i lijekove i psihoterapiju učinkovitiji od bilo koje metode liječenja koja se koristi sama.
Psihijatri nisu jedini stručnjaci iz područja duševnog zdravlja koji su obučeni za liječenje duševnih bolesti. Uključeni su i klinički psiholozi, medicinske sestre za naprednu praksu i socijalni radnici. Međutim, psihijatri (i psihijatrijske medicinske sestre u nekim državama) jedini su stručanjaci koji se bave zaštitom duševnog zdravlja koji imaju dozvolu za propisivanje lijekova. Ostali stručnjaci iz područja duševnog zdravlja prvenstveno prakticiraju psihoterapiju. Mnogi liječnici primarne zdravstvene zaštite i drugi tipovi liječnika također propisuju lijekove za liječenje poremećaja duševnog zdravlja.
Vrste stručnjaka za zaštitu duševnog zdravlja
|
Stručnjak
|
Obrazovanje
|
Stručnost
|
|---|
|
Psihijatar
|
Liječnik s 4 ili više godina medicinske i psihijatrijske izobrazbe nakon završenog medicinskog fakulteta
|
Može propisati lijekove, koristiti elektrokonvulzivnu terapiju i primati ljude u bolnicu
Može prakticirati samo psihoterapiju, samo propisivati lijekove ili raditi oboje
|
|
Psiholog
|
Stručnjak koji ima magisterij ili doktorat, ali ne i medicinsku diplomu
Često imaju postdoktorsko obrazovanje i obično su obučeni za primjenu psiholoških testova koji su korisni u dijagnosticiranju
|
Može prakticirati psihoterapiju, ali ne može obavljati fizičke preglede, propisivati lijekove (u većini država) ili primati ljude u bolnicu
|
|
Psihijatrijski socijalni radnik
|
Stručnjak sa specijaliziranom obukom u određenim aspektima psihoterapije, kao što su obiteljska i bračna terapija ili individualna psihoterapija
Često obučeni za povezivanje sa sustavima socijalnih usluga u državi
Može imati i magisterij, a ponekad i doktorat
|
Ne mogu obavljati fizičke preglede ili propisivati lijekove
|
|
Napredna psihijatrijska medicinska sestra
|
Registrirana medicinska sestra s magisterijem ili višim stupnjem obrazovanja i edukacijom iz bihevioralnog zdravlja
|
Može prakticirati psihoterapiju neovisno u nekim državama i može propisivati lijekove pod nadzorom liječnika
|
|
Psihoanalitičar
|
Može biti psihijatar, psiholog ili socijalni radnik koji ima dugogodišnju obuku u praksi psihoanalize (vrsta intenzivne psihoterapije koja uključuje nekoliko sesija tjedno i osmišljena je kako bi istražila nesvjesne obrasce misli, osjećaja i ponašanja)
|
Prakticira psihoanalizu i, ako je i psihijatar, može propisivati lijekove i primiti ljude u bolnice
|
Terapija lijekovima
Brojni psihoaktivni lijekovi vrlo su učinkoviti i široko se primjenjuju od strane psihijatara i drugih liječnika. Ti su lijekovi često kategorizirani prema poremećaju za koji se prvenstveno propisuju. Na primjer, antidepresivi se koriste za liječenje depresije.
Najčešće korištena klasa antidepresiva je
Ostale klase antidepresiva uključuju
Triciklički antidepresivi poput amitriptilina i nortriptilina rijetko se danas koriste za liječenje depresije zbog njihovih nuspojava. Međutim, ovi se lijekovi mogu koristiti ako ljudi također imaju poremećaj koji uzrokuje kroničnu bol i ometa aktivnosti i posao. Triciklički antidepresivi mogu pomoći u ublažavanju određenih vrsta boli.
Inhibitori monoaminooksidaze mogu biti učinkoviti, ali se rijetko koriste, jedino kada drugi antidepresivi nisu djelovali.
Stariji antipsihotici, kao što su klorpromazin, haloperidol i tiotiksen, pomažu u liječenju psihotičnih poremećaja kao što su shizofrenija i određenih problema u ponašanju. Noviji antipsihotici (obično se nazivaju atipični antipsihotici ili antipsihotici druge generacije), danas se obično koriste kao početni tretman. Noviji antipsihotici uključuju aripiprazol, asenapin, kariprazin, lurasidon, olanzapin, kvetiapin, risperidon i ziprasidon. Kod ljudi koji ne reagiraju na druge antipsihotike, sve se više koristi klozapin.
SIPPS i lijekovi protiv tjeskobe, poput klonazepama, lorazepama i diazepama, kao i drugi antidepresivi, koriste se za liječenje anksioznih poremećaja, kao što su panični poremećaj i fobije.
Stabilizatori raspoloženja, kao što su litij, K+karbamazepin, valproat, lamotrigin i topiramat koriste se za liječenje bipolarnog poremećaja. Također, nekoliko antipsihotika može se koristiti za liječenje bipolarnog poremećaja. Oni uključuju aripiprazol, asenapin, kariprazin, lurasidon, olanzapin, kvetiapin, risperidon i ziprasidon.
Elektrokonvulzivna terapija
Prilikom elektrokonvulzivne terapije, elektrode se postavljaju na glavu, a dok je osoba pod anestezijom, niz električnih šokova se prenosi u mozak kako bi se potaknuo kratak napadaj. Ova se terapija dosljedno pokazala najučinkovitijim liječenjem teške depresije. Mnogi ljudi liječeni elektrokonvulzivnom terapijom doživljavaju privremeni gubitak pamćenja. Međutim, suprotno prikazivanju u medijima, elektrokonvulzivna terapija je sigurna i rijetko uzrokuje bilo kakve druge komplikacije. Moderna uporaba anestetika i mišićnih relaksansa uvelike je smanjila svaki rizik.
Druge terapije stimulacije mozga
Ostale se terapije koje stimuliraju mozak, poput repetitivne transkranijalne magnetske stimulacije i stimulacije vagusnog živca, proučavaju i mogu biti korisne za ljude s depresijom koji ne reagiraju na lijekove ili psihoterapiju. Ove terapije uključuju aktiviranje ili stimuliranje mozga izravno s magnetima ili implantatima koji stimuliraju vagusni živac. Smatra se da stimulirane stanice oslobađaju kemijske glasnike (neurotransmitere), koji pomažu regulirati raspoloženje i tako mogu ublažiti simptome depresije.
Psihoterapija
Posljednjih godina postignut je značajan napredak u području psihoterapije, ponekad nazivanom i terapijom razgovora. Stvaranjem empatične i prihvatljive atmosfere, terapeut često pomaže osobi da identificira izvor problema i razmotri alternative za rješavanje problema. Emocionalna svijest i uvid koji osoba dobiva kroz psihoterapiju često rezultira promjenom u stavu i ponašanju, što omogućuje osobi da živi potpuniji i više zadovoljavajući život.
Psihoterapija je prikladna i učinkovita u širokom rasponu stanja. Čak i ljudi koji nemaju poremećaj duševnog zdravlja mogu smatrati da je psihoterapija korisna u suočavanju s takvim problemima kao što su poteškoće u zapošljavanju, težak gubitak ili kronična bolest u obitelji. Grupna psihoterapija, terapija za parove i obiteljska terapija također se često koriste.
Većina stručnjaka za duševno zdravlje prakticira jednu od šest vrsta psihoterapije:
Bihevioralna terapija
Bihevioralna terapija uključuje brojne intervencije koje su osmišljene kako bi pomogle osobi da odustane od maladaptivnog ponašanja, tijekom učenja adaptivnog ponašanja. Terapija izlaganjem, koja se često koristi za liječenje fobija, je jedan primjer bihevioralne terapije. U terapiji izlaganja, ljudi su opetovano u sigurnom okruženju izloženi predmetima, aktivnostima ili situacijama koje im izazivaju strah. Svrha je smanjiti strah i pomoći ljudima da prestanu izbjegavati stvari kojih se boje.
Bihevioralna terapija je povezana s kognitivnom terapijom. Ponekad se koristi kombinacija te dvije, poznata kao kognitivno-bihevioralna terapija. Teoretska osnova bihevioralne terapije je teorija učenja koja kaže da su abnormalna ponašanja uzrokovana pogrešnim učenjem.
Kognitivna terapija
Kognitivna terapija pomaže ljudima da prepoznaju poremećaje u razmišljanju i razumiju kako ta iskrivljenost dovodi do problema u njihovim životima. Na primjer, ljudi mogu razmišljati na način sve ili ništa ("ako nisam potpuni uspjeh, ja sam potpuni neuspjeh"). Pretpostavka je da se način na koji se ljudi osjećaju i ponašaju određuje načinom na koji oni interpretiraju iskustva. Kroz identifikaciju temeljnih uvjerenja i pretpostavki, ljudi uče razmišljati na različite načine o svojim iskustvima, smanjujući simptome i rezultirajući poboljšanjem u ponašanju i osjećajima.
Interpersonalna terapija
Interpersonalna terapija je inicijalno zamišljena kao kratki psihološki tretman za depresiju i osmišljena je kako bi se poboljšala kvaliteta odnosa depresivnih osoba. Usredotočuje se na sljedeće:
-
Neriješenu tugu
-
Sukobe koji se javljaju kada ljudi moraju ispuniti uloge koje se razlikuju od njihovih očekivanja (kao što je kada žena ulazi u odnos očekujući da bude majka koja ostaje kod kuće te dozna da ona također mora biti glavni opskrbljivač obitelji)
-
Prijelaze u društvenim ulogama (kao što je prelazak iz aktivnog radnika u mirovinu)
-
Poteškoće u komunikaciji s drugima
Terapeut uči osobu da poboljša aspekte međuljudskih odnosa, kao što je prevladavanje socijalne izolacije i reagiranje na manje uobičajen način prema drugima.
Psihoanaliza
Psihoanaliza je najstariji oblik psihoterapije i razvio ga je Sigmund Freud u prvoj polovici 20. stoljeća. Osoba obično leži na kauču u terapeutovom uredu 4 ili 5 puta tjedno i pokušava reći što god joj padne na pamet - praksa koja se naziva slobodne asocijacije. Veliki je fokus na pomaganju osobi da shvati kako se prošli obrasci odnosa ponavljaju u sadašnjosti. Odnos između osobe i terapeuta je ključni dio ovog fokusa. Razumijevanje kako prošlost utječe na sadašnjost pomaže osobi da razvije nove i prilagodljivije načine funkcioniranja u odnosima i na radnim mjestima.
Psihodinamska psihoterapija
Psihodinamička psihoterapija, kao psihoanaliza, naglašava identifikaciju nesvjesnih obrazaca u trenutnim mislima, osjećajima i ponašanjima. Međutim, osoba obično sjedi umjesto da leži na kauču i pohađa samo 1 do 3 sesije tjedno. Osim toga, manji se naglasak stavlja na odnos između osobe i terapeuta.
Suportivna psihoterapija
Suportivna psihoterapija, koja se najčešće koristi, oslanja se na empatični i podržavajući odnos između osobe i terapeuta. Ona potiče izražavanje osjećaja, a terapeut pruža pomoć u rješavanju problema. Liječnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti mogu uspješno koristiti psihoterapiju usmjerenu na problem, koja je oblik suportivne terapije.