Kod poremećaja s funkcionalnim neurološkim simptomima razvijaju se tjelesni simptomi koji nalikuju onima kod poremećaja živčanog sustava (neurološkog poremećaja). Simptomi mogu uslijediti nakon mentalnih čimbenika kao što su sukobi ili drugi stresovi.
-
Ljudi se mogu žaliti da im je ruka ili noga paralizirana ili da su izgubili osjet dodira, vida ili sluha.
-
Mnogi fizikalni pregledi i testovi obično se rade kako bi se osiguralo da simptomi ne proizlaze iz tjelesnog poremećaja.
-
Uvjeravanje od podržavajućeg, pouzdanog liječnika može pomoći, kao i hipnoza i psihoterapija, uključujući kognitivno-bihevioralnu terapiju.
Poremećaj s funkcionalnim neurološkim simptomima je oblik somatizacije, u kojem se mentalni čimbenici izražavaju kao tjelesni simptomi. (Vidi također Pregled poremećaja sa somatskim simptomima i srodnih poremećaja.)
Poremećaj s funkcionalnim neurološkim simptomima ponekad slijedi nakon stresa i sukoba, što osobe s ovim poremećajem doživljavaju (pretvore u) kao tjelesne simptome. Ljudi to ne rade namjerno i nisu svjesni da to rade. Svoje simptome doživljavaju kao da su uzrokovani tjelesnim poremećajem.
Iako se poremećaj s funkcionalnim neurološkim simptomima obično razvija tijekom kasnog djetinjstva do rane odrasle dobi, može se pojaviti u bilo kojoj dobi. Čini se da je poremećaj češći među ženama.
Simptomi
Simptomi poremećaja s funkcionalnim neurološkim simptomima – kao što je paraliza ruke ili noge ili gubitak osjeta u dijelu tijela – upućuju na disfunkciju živčanog sustava. Drugi simptomi mogu nalikovati epileptičnom napadaju ili uključivati probleme s razmišljanjem, otežano gutanje ili gubitak jednog od posebnih osjetila, kao što su vid ili sluh.
Često simptomi počinju nakon nekog uznemirujućeg društvenog ili psihološkog događaja. Simptome ne izazivaju svjesno. To jest, ljudi ne lažiraju svoje simptome. Simptomi su dovoljno ozbiljni da uzrokuju značajne smetnje i ometaju funkcioniranje.
Ljudi mogu imati samo jednu epizodu u svom životu ili epizode koje se događaju sporadično. Obično su epizode kratke.
Dijagnoza
Liječnici prvo provjeravaju tjelesne, osobito neurološke, poremećaje koji mogu objasniti simptome uzimanjem temeljite anamneze, temeljitim fizikalnim pregledom i obavljanjem pretraga.
Ključno za dijagnozu je da simptomi ne odgovaraju onima uzrokovanim bilo kojim neurološkim poremećajem. Na primjer, osoba može drhtati i misliti da je drhtanje uzrokovano epilepsijom. Ali kad je osoba ometena, drhtanje nestaje. Ako ljudi imaju epileptični napadaj, ometanje ne zaustavlja drhtanje.
Također, da bi liječnici dijagnosticirali poremećaj s funkcionalnim neurološkim simptomima, simptomi moraju uzrokovati znatnu uznemirenost i ometati funkcioniranje.
Nakon što liječnici utvrde da se simptomi ne podudaraju s onima uzrokovanim bilo kojim neurološkim poremećajem, liječnici razmatraju dijagnozu poremećaja s funkcionalnim neurološkim simptomima. Dijagnoza se postavlja na temelju svih informacija iz procjene.
Liječenje
-
Podrška liječnika
-
Hipnoza
-
Psihoterapija
Neophodan je odnos liječnika i pacijenta pun podrške i povjerenja. Najkorisniji pristup može uključivati suradnju liječnika primarne zdravstvene zaštite s psihijatrom i liječnikom iz drugog područja, kao što je neurolog.
Nakon što liječnik isključi mogući tjelesni poremećaj i uvjeri osobu da simptomi ne ukazuju na ozbiljan poremećaj, osoba se može početi osjećati bolje, a simptomi mogu izblijediti.
Sljedeći tretmani mogu pomoći:
-
Hipnoza može pomoći na način da omogući ljudima da kontroliraju kako stres i druga mentalna stanja utječu na njihove tjelesne funkcije.
-
Narkoanaliza je rijetko korišten postupak sličan hipnozi, osim što se ljudima daje sedativ kako bi bili pospani.
-
Psihoterapija, uključujući kognitivno-bihevioralnu terapiju, učinkovita je za neke osobe.
Bilo koje druge psihijatrijske poremećaje (kao što je depresija) treba liječiti.
Više informacija
Slijedi izvor na engleskom jeziku koji bi mogao biti koristan. Imajte na umu da THE MANUAL nije odgovoran za sadržaj ovog izvora.