Separacijski anksiozni poremećaj označava upornu, intenzivnu anksioznost djeteta zbog udaljavanja od kuće ili ljudi s kojima je vezano, obično majke.
-
Većina djece osjeća anksioznost prilikom odvajanja, ali ju obično prerastu.
-
Djeca sa separacijskim anksioznim poremećajem često plaču i mole osobu koja odlazi te, nakon što osoba ode, razmišljaju samo o tome kada će se vratiti.
-
Liječnici postavljaju dijagnozu na osnovu duljine trajanja simptoma.
-
Bihevioralna terapija je obično učinkovita, a pomoći mogu i individualna i obiteljska psihoterapija.
-
Cilj liječenja je omogućiti djeci da se što prije vrate u školu.
(Vidi također Pregled anksioznih poremećaja u djece.)
Određeni stupanj separacijske anksioznosti normalan je i pojavljuje se kod gotovo sve djece, osobito vrlo male. Djeca ju osjećaju kada ode osoba za koju su vezani. Ta osoba je obično majka, a može biti ili roditelj ili skrbnik. Anksioznost se obično zaustavlja kako djeca uče da će se osoba vratiti. Kod separacijskog anksioznog poremećaja, anksioznost je mnogo intenzivnija i nadmašuje očekivanu za dob i razvojnu razinu djeteta. Separacijski anksiozni poremećaj najčešće se javlja kod mlađe djece i rijedak je nakon puberteta.
Stresne životne situacije kao što su smrt bližeg člana obitelji, prijatelja ili kućnog ljubimca, preseljenje ili mijenjanje škole mogu izazvati separacijski anksiozni poremećaj. Također, sklonost anksioznosti može biti naslijeđena.
Simptomi
Djeca sa separacijskim anksioznim poremećajem su žalosna kada ih se odvoji od kuće ili ljudi kojima su privrženi. Opraštanje obično izgleda dramatično. Takve scene su bolne i za roditelja i za dijete. Djeca obično mole i očajavaju do mjere da ih roditelj ne može napustiti, produžavajući scenu i otežavajući razdvajanje. Ako je roditelj također zabrinut, djeca postaju uznemirenija, stvarajući začarani krug.
Nakon što roditelj ode, djeca su usredotočena na trenutak kad će se roditelj vratiti, Često moraju znati gdje je roditelj i zaokupljeni su strahovima da će se njima ili njihovim roditeljima dogoditi nešto strašno. Neka djeca imaju konstantne prekomjerne brige da će izgubiti roditelja zbog otmice, bolesti ili smrti.
Ne osjećaju se ugodno kada negdje sami putuju te mogu odbiti pohađanje škole ili kampa, posjećivanje ili spavanje u domovima prijatelja. Neka djeca ne mogu ostati sama u sobi te se drže za roditelja i prate ga po kući.
Problematično je i vrijeme odlaska na spavanje. Djeca sa separacijskim anksioznim poremećajem mogu inzistirati na tome da roditelj ili njegovatelj ostane u sobi dok ne zaspu. Noćne more mogu otkriti strahove djece kao što je uništavanje obitelji vatrom ili drugom katastrofom.
Djeca često razvijaju fizičke simptome poput glavobolje ili bolova u trbuhu.
Djeca obično izgledaju normalno dok je roditelj prisutan. Kao rezultat toga, problem može izgledati manje ozbiljan nego što zapravo jest.
Što problem dulje traje, on postaje ozbiljniji.
Dijagnoza
Liječnici dijagnosticiraju separacijski anksiozni poremećaj temeljem opisa djetetovog ponašanja, a ponekad i promatranjem scena razdvajanja. Poremećaj se dijagnosticira ako simptomi traju najmanje mjesec dana i uzrokuju značajne smetnje ili narušavaju funkcioniranje.
Liječenje
Bihevioralna terapija se koristi za liječenje separacijskog anksioznog poremećaja. Uključuje podučavanje roditelja i skrbnika da skrate što je više moguće scene razdvajanja te da na njih brzo reagiraju. Korisna je i individualna i obiteljska psihoterapija.
Cilj je omogućiti djetetu što brži povratak u školu. Liječnik, roditelji i školsko osobe bi trebali funkcionirati kao tim. Od pomoći može biti i povezanost djeteta s nekom odraslom osobom u predškolskoj ustanovi.
Kada je poremećaj ozbiljan, antidepresivi poput selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI) mogu pomoći.
Djeca su sklonija recidivima nakon praznika i odmora od škole. Stoga se roditeljima često savjetuje povremeno odvajanje od djece tijekom tih razdoblja kako bi ona i dalje ostala naviknuta na razdvojenost od roditelja.