Pojedinci i njihovi liječnici moraju donositi mnoge odluke o medicinskim pitanjima. Pojedinci moraju odlučiti hoće li i kada posjetiti liječnika. Liječnici moraju odlučiti što savjetovati ljudima kako bi oni ostali ili postali zdravi. I jedni i drugi moraju donijeti odluke o tome koje dijagnostičke testove učiniti i koje postupke liječenja poduzeti, ukoliko su uopće potrebni.
Odluke o potrebnim dijagnostičkim testovima i načinima liječenja određene bolesti mogu biti složene te zahtijevaju od liječnika pronalazak ravnoteže između dosadašnjih spoznaja o bolesti, dijagnostičkim testovima, mogućnostima liječenja i osobitostima pojedinog pacijenta kako bi pomogli ljudima u ispunjavanju njihovih zdravstvenih ciljeva. Donošenje odluka o medicinskoj skrbi je najučinkovitije kada liječnici i pacijenti rade zajedno. Najbolje i najprikladnije odluke se postižu kada se liječničko iskustvo i znanje medicine udruži s pacijentovim znanjem, željama i vrijednostima.
Definiranje ciljeva
Prije izvođenja kompliciranih, skupih i / ili potencijalno opasnih testova, liječnici obično detaljano razgovoraju s pacijentom o ciljevima plana dijagnostike i liječenja. Uobičajeni ciljevi plana dijagnostike i liječenja su identificirati i zatim izliječiti bolest. Međutim, nije uvijek poželjno postaviti dijagnozu. Navedena su dva primjera u kojima je to moguće:
Na primjer, ako osoba vrlo lošeg zdravlja ne želi kemoterapiju ili operaciju u slučaju dijagnoze maligne bolesti, možda nije prikladno riskirati komplikacije invazivnog dijagnostičkog postupka, kao što je biopsija, samo kako bi se postavila definitivna dijagnoza maligne bolesti.
Ponekad ljudi ne žele učiniti dijagnostički test jer ih zabrinjavaju postupci liječenja određene bolesti. Uobičajeni primjer je maligna bolest, koja često zahtijeva neugodan i ponekad opasan postupak liječenja. Liječnici mogu podsjetiti osobu kako bi možda promijenili mišljenje ukoliko bi znali da zbilja imaju određenu bolest, te da ih postavljanje dijagnoze ne obvezuje na liječenje bolesti.
Također, pojedinci možda ne žele testiranje na bolesti koje nemaju mogćnosti liječenja. Primjer je Huntingtonova bolest, koja je nasljedni, progresivni neurološki poremećaj. Neki ljudi s obiteljskom anamnezom Huntingtonove bolesti radije ne žele znali imaju li gen koji uzrokuje bolest. Drugi bi, naprotiv, željeli biti testirani kako bi im to pomoglo u planiranju i donošenju životnih odluka.
Liječnici moraju procijeniti moguće učinke preporučenih dijagnostičkih testova ili liječenja na njihove pacijente. Oni moraju pomoći ljudima u procjeni posljedica previda ozbiljnog stanja, čak i ako je dijagnoza malo vjerojatna. Ista vrsta rasuđivanja se koristi u donošenju odluka o liječenju. Liječnici vjerojatno neće preporučiti terapijske opcije s potencijalno ozbiljnim nuspojavama za liječenje blagih stanja. Međutim, ako je zdravstveno stanje ozbiljno, a moguće ga je izliječiti, tada vrijedi riskirati pojavu potencijalnih nuspojava liječenja.
Problemi mogu nastati kada liječnici i pacijenti nemaju istu percepciju rizika, osobito u vezi liječenja. Pacijent koji sazna o mogućoj ozbiljnoj nuspojavi lijeka može biti vrlo zabrinut zbog toga, bez obzira na to koliko rijetko dolazi do nuspojava. Liječnik ne mora biti jako zabrinut ako je mogućnost nuspojava malo vjerojatna. Također, liječnik možda ne shvaća kako je nešto što većina doživi kao manju nuspojavu za određenu osobu predstavlja veliki problem. Na primjer, osoba koja radi kao profesionalni vozač može biti vrlo zabrinuta zbog uzimanja lijeka koji može uzrokovati pospanost.
Često, ravnoteža između rizika koje nosi bolesti i rizika njenog liječenje nije očigledna. Liječnik može drugačije ocijeniti rizike i koristi liječenja određene bolesti od svojeg pacijenta. Pacijenti bi trebali raspraviti o tim razlikama u procjeni sa svojim liječnikom. Razumijevanje rizika također može pomoći pacijentu procijeniti mogućnosti liječenja. Liječnik može pacijentu predstaviti nekoliko pristupa u liječenju određene bolesti te zamoliti pacijenta pomoć u odluci između ponuđenih mogućnosti. Ocjenjujući rizike različitih pristupa liječenja i zatim uzimajući u obzir osobne prioritete, pacijent može donijeti informiraniji izbor o medicinskoj skrbi.
Pacijenti bi također trebali jasno izraziti svoje izbore svojim liječnicima, osobito ako imaju stanja, kao što je terminalna bolest, koja im može u kasnijem tijeku onemogućiti da izraze svoje želje (vidi Napredne smjernice).
Standard skrbi i druga mišljenja
Simptomi i bolesti za koje su učinjene mnoge studije obično imaju standard skrbi. Standard skrbi se odnosi na dijagnostičke testove i / ili postupke liječenja za koje se liječnici općenito slažu kako imaju dokazanu učinkovitost te se stoga i preporučuju pacijentima.
Međutim, ne postoji standard skrbi za sve bolesti, osobito ne za one koje su složene te ih je teško dijagnosticirati i liječiti. Možda nema standarda skrbi za određenu bolest jer su provedene studije pokazale različite rezultate, ili slične rezultate s različitim postupcima liječenja. Također, u slučajevima vrlo rijetkih bolesti, nije niti moguće provesti velika klinička ispitivanja. Stoga, kada nema standarda skrbi, ne postoji jedan "ispravan" pristup ili način liječenja bolesti. Jedan liječnik može predložiti drugačije liječenje od onoga koje je predložio drugi liječnik. Jedan ili drugi mogu biti u pravu, ili su možda oboje u krivu.
Standardi skrbi se mijenja s rezultatima novih istraživanja. Na primjer, liječnici su u prošlosti davali lijek lidokain svakoj osobi koja je imala srčani udar. Primjena lidokaina se smatrala standardom skrbi jer su studije pokazale kako pomaže u sprječavanju potencijalno smrtonosnog poremećaja srčanog ritma zvanog ventrikularna fibrilacija. Međutim, kasnije studije su pokazale da, iako je lidokain pomogao spriječiti nastanak ventrikularne fibrilacije, pacijenti sa srčanim udarom koji su rutinski dobivali lidokain imali su veću vjerojatnost za smrtni ishod. Stoga je od tada standard skrbi postao ne rutinski davati lidokain.
Kada nema dogovorenog standarda skrbi, osobito kod rijetkih ili ozbiljnih bolesti, ili kod bolesti koje ne reagiraju na liječenje, pacijenti se mogu savjetovati s drugim liječnikom, posebno s onim koji ima dodatna stručna znanja iz određenog područja (tj. mogu zatražiti drugo mišljenje).
Izvori informacija za liječnike
Većina liječnika se oslanja na svoje obrazovanje i iskustvo: ono što su naučili tijekom školovanja, od svojih kolega, te iz vlastitog iskustva u dijagnosticiranju i liječenju pacijenata sa sličnim problemima. Liječnici također čitaju medicinske knjige i časopise, konzultiraju se s kolegama i služe se drugim izvorima medicinskih informacija, kao što su mjerodavne zdravstvene internet stranice, a sve kako bi dobili što više informacija o specifičnim medicinskim problemima te kako bi pravovremeno saznali nove informacije dobivene medicinskim istraživanjem. Također prate preporuke (smjernice za praksu) koje objavljuju skupine stručnjaka iz određenog područja.
Kako se objavljuju novi rezultati istraživanja, tako liječnici procjenjuju studiju i razmatraju kako bi se rezultati studije mogli najbolje primijeniti u praksi. Različite vrste studija pružaju različite vrste informacija. Međutim, kako istraživačke studije pružaju informacije samo o prosječnom riziku od štete i koristi nekog postupka liječenja, prosječni učinci liječenja dobiveni istraživačkom studijom ne pokazuju uvijek liječnicima kako će određeni pacijent odgovoriti na liječenje.
Kliničko ispitivanje smatra se najtočnijom vrstom studije. U kontroliranom kliničkom ispitivanju, ljudi koji ulaze u istraživanje podijeljeni su nasumce (s jednakom vjerojatnošću ulaska u bilo koju skupinu) u dvije ili više skupina. Na jednoj skupinu ljudi se primjeni određeni postupak liječenja ili dijagnostički test, dok se na druge skupine (nazvane kontrolne skupine) primjeni drugačiji postupak liječenja ili dijagnostički test, ili se ne primjeni ništa. Nasumce provedeno raspoređivanje u dvije ili više skupina osigurava da su različite skupine što je moguće sličnije. Na taj način, svaka razlika u ishodu ispitivanja je vjerojatno posljedica provedenog postupka liječenja ili dijagnostičkog testa koji se proučava, a ne zbog potencijalno nepoznate razlike između skupina. Istraživači pokušavaju dizajnirati kliničko ispitivanje tako da ispitanici, kao i sami istražitelji, ne znaju koja skupina dobiva koji tretman. Time se smanjuje vjerojatnost da nečija očekivanja o mogućem rezultatu ispitivanja utječu na same rezultate.
Izvori informacija za pacijente
Iako se mnogi pacijenti oslanjaju isključivo na svoje liječnike kao izvoru informacija o svom zdravstvenom stanju, često je korisno da se pacijenti sami dodatno informiraju o preporučenom dijagnostičkom testu ili postupku liječenju prije donošenja odluke (vidi Istraživanje bolesti). Informacije se mogu dobiti pomoću
-
brošura, prospekata i drugih pisanih materijala koje pacijentima daju liječnici
-
publikacija, kao što su knjige, bilteni i časopisi, osmišljeni kako bi potrošačima objasnili medicinske informacije
-
on-line zdravstvenih izvora
Ovi izvori informacija mogu otvoriti dodatna pitanja o kojima bi pacijenti mogli razgovarati sa svojim liječnicima (vidi Iskoristite najbolje Vaš posjet liječniku).
Kvaliteta on-line medicinskih informacija može se uvelike razlikovati. Forumi u kojima ljudi opisuju svoja iskustva s bolestima i daju prijedloge ponekad mogu sadržavati netočne ili čak štetne informacije. Drugi on-line izvori mogu opisivati teorije zavjere ili tražiti novac u zamjenu za čudotvorne lijekove koji u stvarnosti nemaju nikakve koristi. Prilikom istraživanja bolesti ili simptoma, pojedinac treba tražiti informacije na provjerenim internet stranicama, kao što su službene internet stranice većih medicinskih društava (na primjer, American Cancer Society ili American Heart Association) ili medicinskih ustanova. Ovdje se navode tri provjerena i korisna izvora medicinski informacija:
-
The Medical Library Association (MLA) ima smjernice koje pomažu u procjeni vjerodostojnosti on-line zdravstvenih informacija, uključujući popis internet stranica koje MLA smatra osobito korisnima.
-
The University of California at San Francisco objavio je besplatan vodič za pomoć potrošačima u procjeni točnosti on-line medicinskih informacija na koje nailaze te upozorenja koja ukazuju na to koje informacije mogu biti nepouzdane.
-
The Manuals: STANDS criteria nudi jednostavnu metodu za procjenu vjerodostojnosti internetskih zdravstvenih informacija.
Liječnik također može pomoći osobi utvrditi jesu li informacije pronađene na Internetu točne.