Budući da različite bolesti mogu uzrokovati iste simptome, identifikacija uzroka simptoma može biti izazov za liječnike. Liječnici prvo prikupljaju osnovne informacije o tegobama kroz razgovor s pacijentom te pregledom pacijenta. U većini slučajeva to je sve što je potrebno kako bi se postavila dijagnoza. Ukoliko to nije dovoljno, osnovne informacije o tegobama sužavaju popis mogućih dijagnoza te smanjuju broj potrebnih dijagnostički testova za postavljanje dijagnoze. Upućivanje na dijagnostičke pretrae bez prethodnog sužavanja popisa mogućih dijagnoza nepotrebno poskpljuje proces, povećava rizik postavljanja pogrešne dijagnoze te izlože pacijente nepotrebnom riziku (vidi Treba li svatko dijagnostičku pretragu?).
(Vidi također Pregled medicinskog odlučivanja.)
Prikupljanje osnovnih medicinskih informacija
Liječnici prikupljaju osnovne podatke kroz
-
anamnezu
-
fizikalni pregled
Dobivene informacije pomažu odrediti koje su bolesti najvjerojatnije uzrok pacijentovih simptoma te koje se bolesti mogu isključiti iz razmatranja.
Anamneza
U anamnezi, liječnici ispituju ljude o detaljima njihovih simptoma, o drugim prisutnim zdravstvenim problemima te o ranijim bolestima.
Detaljan opis simptomima je vrlo važan (na primjer, koliko su dugo prisutni, jesu li konstantni ili dolaze i odlaze, i što ih olakšava). Liječnici također ispituju pacijente o prisutnosti drugih simptoma koje se možda nisu sjetili spomenuti. Na primjer, u slučaju prisutnosti kašlja, pitaju postoji li i curenje iz nosa i bolno grlo (što može sugerirati da je uzrok kašlja virusna infekcija gornjih dišnih putova).
Različiti aspekti života ili osobne povijesti pacijenta mogu predstavljati viši zdravstveni rizik za razvoj određenih bolesti. Na primjer, pušači imaju veći rizik za razvoj raka pluća nego nepušači, osobe s dijabetesom imaju veći rizik za razvoj bolesti srca nego osobe bez dijabetesa, a rizik za razvoj određenih bolesti može ovisiti i o etničkoj pripadnosti. Stoga anamneza često uključuje pitanja o
-
sadašnjim i prošlim bolestima
-
lijekovima koje pacijent redovito koristi
-
bolestima koje se pojavljuju u obitelji
-
putovanjima u inozemstvo
-
seksualnim navikama
-
korištenju cigareta, alkohola i / ili rekreativnih droga
-
zanimanju i hobijima
Prilikom razmatranja mogućih uzroka pojave simptoma, liječnici također uzimaju u obzir
-
dob
-
spol
-
etničku pripadnost
Fizikalni pregled
Nakon razgovora s pacijentom, liječnici obavljaju fizikalni pregled. Prisutnost ili odsutnost određenih fizikalnih znakova može dodatno suziti popis bolesti koje su mogući uzrok pojave simptoma kod pacijenta.
Liječnici određuju broj otkucaja srca, brzinu disanja i vrijednost krvnog tlaka (vitalni znakovi) te promatraju cjelokupni izgled pacijenta kako bi uočili opće znakove bolesti. Opći znakovi bolesti uključuju slabost, umor, bljedilo, znojenje ili otežano disanje. Nakon toga liječnici pregledavaju zasebno pojedine dijelove tijela, obično počevši od glave pa sve do stopala. Najviše pozornosti posvećuju onom dijelu tijela gdje su prisutni simptomi, ali pregledavaju i sve ostale dijelove tijela radi uočavanja eventualnih abnormalnosti.
Vrste dijagnostičkih pretraga
Dijagnostičke pretrage se obavljaju zbog različitih razloga, uključujući
Neki ljudi nemaju koristi od provođenja dijagnostičkih pretraga (vidi Treba li svatko dijagnostičku pretragu?).
Dijagnostički testovi
Dijagnostički testovi se provode kako bi se pronašao uzrok pacijentovih simptoma. Pri odluci koje pretrage učiniti, liječnici uzimaju u obzir sljedeće:
-
koje su bolesti najvjerojatnije
-
rizici dijagnostički testova
-
troškovi testova
-
sposobnost pacijenta da pristupi i prođe test
-
točnost dijagnostičkog testa
-
ozbiljnost simptoma i opće stanje pacijenta
-
osobne sklonosti pacijenta
Najvjerojatnije bolesti se dijagnosticiraju na temelju anamneze i fizikalnog pregleda, uzimajući u obzir specifičnost i osobnu povijest svakog pacijenta.
Općenito, liječnici preferiraju dijagnostičke testove koji su
Međutim, nemaju svi testovi ove povoljne osobine. Stoga liječnici moraju iskoristiti svoje iskustvo i obrazovanje kako bi odabrali najbolje dijagnostičke testove za svakog pacijenta.
Postoji mnogo razloga zašto pacijent ne može učiniti preporučeni dijagnostički test za određenu bolest. Ovo su samo neki primjeri:
-
pacijenti s klaustrofobijom možda ne žele magnetsku rezonancu (MRI)
-
pacijenti s bolestima bubrega ili alergijama možda ne mogu primiti injekcije kontrastnih sredstava koja se koriste za određene CT ili MRI testove
-
pacijenti koji žive u udaljenim područjima možda ne mogu putovati u gradove gdje su dostupni određeni testovi
-
pacijenti si možda ne mogu priuštiti troškove dijagnostičkog testa
U tim slučajevima, liječnik će preporučiti sljedeći najbolji dijagnostički test.
Ozbiljnost simptoma i opće stanje pacijenta mogu utjecati na izbor dijagnostičkih testova:
-
Za blage simptome koji vjerojatno nisu uzrokovani ozbiljnom bolesti, liječnik može odrediti manji broj testova. Ako će biti potrebno, dodatno testiranje se može obaviti kasnije.
-
Za ozbiljne bolesti i simptome koji upućuju na bolest koja može dovesti do neposredne štete, liječnik može odrediti veći broj testova odmah kako bi se što ranije postavila dijagnoza. U slučaju potrebe za žurnom obradom, liječnik može čak preporučiti hospitalizaciju.
Kada manje invazivni testovi (na primjer, krvne pretrage ili CT) ne otkriju uzrok bolesti, liječnik može preporučiti invazivniji test (obično biopsiju ili kirurški postupak) kao sljedeći korak. U takvim slučajevima, pacijenti bi trebali razumjeti rizike i koristi predloženog postupka prije nego što pristanu na njega, odnosno moraju dati informirani pristanak.
U nekim posebnim sittuacijama, liječnik može razgovarati s pacijentom je li mu važno znati ima li određenu bolest ili da se liječi za tu bolest ako je ima (vidi Definiranje ciljeva).
Treba li svatko dijagnostičku pretragu?
|
Ukratko, ne. Iako mnogi pacijenti smatraju dijagnostičke testove definitivnom potvrdom dijagnoze, rezultati testiranja nisu uvijek točni:
Testirati ili ne testirati? Mogućnost dobivanja lažnog pozitivnog rezultata testiranje čini lošom idejom. Kada je vjerojatnost da je netko bolestan niža od vjerojatnosti da će test za tu bolest biti lažno pozitivan, tada će test vjerojatno biti pogrešan.
Primjer: Pretpostavimo da su roditelji zabrinuti kako bi njihova četverogodišnja kćer mogla imati infekciju mokraćnog sustava (IMS), jer hoda držeći bedra zajedno. Međutim, tijekom pregleda liječnik otkriva da djevojčica nema drugih znakova koji upućuju na mokraćnu infekciju. Naime, djevojčica ne mokri učestalije, nema bolove ili pečenja tijekom mokrenja, a mjehur i bubrezi nisu osjeljivi i bolni na palpaciju. Na temelju tih nalaza, liječnik zaključuje da je vjerojatnost mokraćne infekcije vrlo niska (ne više od 5%) te uvjerava roditelje da se ništa ne treba učiniti ukoliko se ne pojave drugi simptomi. Roditelji kažu da bi se osjećali bolje ako bi liječnik učinio pretragu urina kako bi dokazao da njihova kći nema mokraćnu infekciju. Hoće li test pomoći ili odmoći?
Procjena potencijalne koristi rezultata testa: Pretpostavimo da je liječnik učinio pretragu urina za urinarnu infekciju, za koju se zna da daje lažno pozitivne rezultate u 10% slučajeva (10% lažno pozitivnih rezultata je uobičajeno za mnoge medicinske dijagnostičke testove).
Čak i uz pretpostavku da je test uvijek bio pozitivan kada pacijent uistinu ima mokraćnu infekciju, to znači da kod 100 djevojčica poput ove
Ali
Drugim riječima, za ovu malu djevojčicu, dvostruko je vjerojatnije da će pozitivan rezultat testa biti pogrešan tj. da će lažno dati pozitivan nalaz.
Utjecaj rezultata dijagnostičkog testa na donošenje odluka: Dakle, u ovom slučaju, čak i pozitivan rezultat testa ne bi trebao promijeniti liječničku odluku o liječenju, jer je pozitivan rezultat testa vjerojatno lažno pozitivan tj. pogrešan. Budući da liječnik ne bi učinio ništa drugačije, onda nema smisla uopće učiniti dijagnostički test.
Posve drugačija situacija bi bila ako liječnik smatra kako je mogućnost mokraćne infekcije veća. Ako je vjerojatnost za postojanje mokraćne infekcije 50 %, tada bi većina osoba s pozitivnim rezultatom testa zapravo imala mokraćnu infekciju, te bi testiranje bilo korisno.
Ovaj izračun pomaže objasniti zašto liječnici ordiniraju dijagnostičke pretrage samo onda kada postoji razumna vjerojatnost da pacijenti zaista imaju bolest za koju se testiraju.
|
Probirni testovi
Probirni testovi koriste se kako bi se otkrila bolest kod osoba koje nemaju simptoma. Na primjer, preporučuje se da svi ljudi stariji od 50 godina učine kolonoskopiju radi otkrivanja raka debelog crijeva čak i ako nemaju simptome i koji su dobrog zdravlja. Probir se temelji na ideji da će ishod liječenja biti bolji ako se bolest prepoznaje i liječi u svojim ranim fazama. Ipak, to ne vrijedi za sve bolesti. Za neke bolesti, kao što su rak testisa i rak jajnika, izgleda kako nema razlike u ishodu između osoba čija se bolest otkriva testovima probira i onih čija se bolest dijagnosticira nakon pojave prvih simptoma.
Dodatni potencijalni problem s testovima probira je da rezultati obično zahtijevaju potvrdu drugim dijagnostičkim testovima. Na primjer, žene s abnormalanim nalazom mamografije trebaju dodatno učiniti i biopsiju dojke radi postavljanja dijagnoze. Testovi kojima se potvrđuje dijagnoza često su invazivni, neugodni, a ponekad i opasni. Na primjer, biopsija pluća može uzrokovati kolaps pluća. Budući da su rezultati probirnih testova ponekad abnormalni kod zdravih osoba (što je uobičajeno jer nijedan test nije 100% točan), neki ljudi nepotrebno provode invazivnije dijagnostičke pretrage koje imaju svoje potencijalne komplikacije.
Stoga se testovi probira preporučuju samo kod onih bolesti za koje je dokazano da njihova primjena poboljšava ishod bolesti zbog ranog otkrivanja.
Klinička ispitivanja su potrebna kako bi se utvrdilo koji su testovi probira učinkoviti i koje osobe bi imale koristi od njih. Unatoč određenim zabrinutostima, jasno je da za neke bolesti, kao što su visoki krvni tlak i rak vrata maternice, probiranje spašava živote. Kako bi bili učinkoviti testovi koji se koriste za probir moraju biti
-
točni
-
relativno jeftini
-
nizakog rizika za razvoj komplikacija
-
malo ili nimalo neugodni za primjenu
-
učinkoviti tj.njihova primjena poboljšava ishode liječenja bolesti
Testovi za klasificiranje i praćenje bolesti:
Neki se testovi koriste za klasificiranje i određivanje ozbiljnosti bolesti koja je već dijagnosticirana. Rezultati tih testova mogu dovesti do odabira specifičnijih i učinkovitijih načina liječenja. Na primjer, nakon što se potvrdi dijagnoza raka dojke, provode se dodatni testovi kako bi se odredio tip raka dojke te da li se i gdje rak proširio.
Testovi se također koriste za praćenje tijeka bolesti tijekom vremena, često kako bi se odredio odgovor na liječenje. Na primjer, krvne pretrage kod osoba na terapiji nadomjestcima hormona štitnjače radi liječenja hipotireoze utvrđuju da li doza lijeka najbolje odgovara njihovim potrebama. Odluka o tome koliko često je potrebno takvo testiranje je individualna za svaku osobu.
Tumačenje rezultata dijagnostičkih testova
Testovi nisu savršeni (vidi Treba li svatko dijagnostičku pretragu?). Rezultati su ponekad normalni kod osoba koje zaista imaju bolest za koju se testiraju. To jest, testovi mogu imati lažno negativne rezultate. Rezultati su ponekad abnormalni kod osoba koje nemaju bolest za koju se testiraju. To jest, testovi mogu imati lažno pozitivne rezultate.
Dvije vrlo važne karakteristike dijagnostičkog testa su njegova osjetljivost i specifičnost:
Ove važne karakteristike dijagnostičkih testova mogu se odrediti samo u dobro osmišljenim studijama.
Stoga se liječnici moraju osloniti na podatke o točnosti dijagnostičkog testa, poznavanje medicine i okolnosti vezane za pacijenta kada tumače značenje pozitivnog ili negativnog rezultata testa. Kada liječnici snažno sumnjaju da je prisutna određena bolest - čak i kada je početni rezultat testa negativan - mogu zatražiti dodatne testove za otkrivanje te bolesti.