Urednik sekcije: Ivan Bekavac, dr. med.
Prijevod: Zoran Krišto Legčević, dr. med.
Zdravstveni djelatnici su dužni poduzeti razumne korake kako bi osobne medicinske podatke čuvali povjerljivo u skladu s osobnim sklonostima. Primjerice, medicinske rasprave liječnika i pacijenta obično bi se trebale odvijati privatno, a pacijent bi možda više volio da liječnik nazove mobitel nego kućni telefon. Čak ni dobronamjernim članovima obitelji nije nužno da imaju informacije o medicinskom stanju voljene osobe. (Vidi također Pregled pravnih i etičkih pitanja u zdravstvu.)
Svi ljudi imaju pravo na povjerljivost ako ne daju dopuštenje za otkrivanje. Savezni zakon nazvan Zakon o prenosivosti i odgovornosti za zdravstveno osiguranje (HIPAA)Health Information Privacy) odnosi se na većinu zdravstvenih djelatnika i njegova regulacija, poznata kao Pravilo o privatnosti, postavlja detaljna pravila u pogledu privatnosti, pristupa i otkrivanja informacija. Na primjer, HIPAA navodi sljedeće:
-
Ljudi bi obično trebali moći vidjeti i dobiti kopije svojih medicinskih zapisa i zatražiti ispravke ako nađu pogreške.
-
Svatko tko je zakonski ovlašten donositi odluke o zdravstvenoj skrbi za osobu koja nema takvu sposobnost ima isto pravo pristupa osobnim medicinskim podacima osobe.
-
Stručnjaci u zdravstvu trebaju rutinski otkrivati svoje postupke glede privatnosti osobnih medicinskih informacija.
-
Zdravstveni djelatnici mogu dijeliti medicinske podatke osobe, ali samo između sebe i samo onoliko koliko je potrebno za pružanje medicinske skrbi.
-
Osobne medicinske informacije ne smiju se objavljivati u marketinške svrhe.
-
Zdravstveni radnici trebaju poduzeti razumne mjere opreza kako bi osigurali da su njihove komunikacije s osobom povjerljive.
-
Ljudi mogu podnijeti pritužbe u vezi s praksom privatnosti zdravstvenih djelatnika (izravno liječniku ili Uredu za građanska prava u Sjedinjenim Američkim Državama za zdravstvo i ljudske usluge) How To File a Complaint with the Office for Civil Rights).
Pravilo o privatnosti HIPAA ne treba čitati kako bi se stvorile prepreke normalnoj komunikaciji s obitelji ili prijateljima pacijenta. Pravila dopuštaju liječnicima ili drugim zdravstvenim djelatnicima da razmjenjuju informacije koje su izravno relevantne za sudjelovanje supružnika, članova obitelji, prijatelja ili drugih osoba koje je pacijent identificirao. Ako je pacijent sposoban donositi odluke o zdravstvenoj skrbi, liječnik može razgovarati o toj informaciji s obitelji ili drugim osobama koje su nazočne ako se bolesnik slaže ili, kada im se pruži prilika, ne prigovara. Čak i kada pacijent nije prisutan ili nije praktično tražiti dopuštenje pacijenta zbog hitnosti ili nesposobnosti, liječnik može dijeliti ovu informaciju s članovima obitelji ili prijateljima kada, prilikom provođenja profesionalne prosudbe, liječnik utvrdi da bi to učinio najbolji interes pacijenta.
Stručnjaci u zdravstvu ponekad su po zakonu dužni otkriti određene informacije, obično zato što stanje može predstavljati opasnost za druge. Na primjer, određene zarazne bolesti, kao što su infekcija virusom ljudske imunodeficijencije (HIV), sifilis i tuberkuloza, moraju se prijaviti državnim ili lokalnim agencijama za javno zdravstvo. Zdravstveni radnici koji primjećuju medicinske znakove maltretiranja, zlostavljanja ili zanemarivanja djeteta, odraslih ili starijih osoba obično moraju takve informacije prijaviti zaštitnim službama. Uvjeti koji mogu ozbiljno ugroziti sposobnost osobe za vožnju, kao što su demencija ili nedavni napadi, moraju se prijaviti Odjelu za motorna vozila u nekim državama.