Novorođenče se razvija intelektualno i emocionalno i brzo uči prepoznati roditelje te razvije jaku emotivnu povezanost s roditeljima ili skrbnicima. Kako ta veza raste, dijete često postane uznemireno ili uplašeno kad god se odvoji od roditelja ili u prisutnosti nepoznate osobe. Ovi strahovi su normalan dio razvoja djeteta i trebali bi se tijekom vremena razriješiti.
Strah od odvajanja od roditelja
Strah od odvajanja od roditelja dio je normalnog razvoja svakog djeteta. Tijekom ove faze dijete postaje nervozno i tjeskobno kada je odvojeno od roditelja ili skrbnika. Strah od odvajanja od roditelja obično se prvi put javlja u dobi od oko 8 mjeseci te se intenzivira sve do uzrasta od 10 do 18 mjeseci kada je najizraženiji. Dijete u dobi od 8 do 18 mjeseci često pokazuje strah pri upoznavanju novih ljudi ili nepoznatih prostora. Kada je odvojeno od svojih roditelja ili skrbnika, osobito ako nije u svojoj kući, osjeća se ugroženo i nesigurno. Dijete traži svoje roditelje ili skrbnike radi osjećaja sigurnosti i utjehe. Dijete ove dobi koje plače kada njegov roditelj ili skrbnik napusti prostoriju nije "razmaženo". Naprotiv, plakanje ukazuje na to da je dijete razvilo osjećaj vezanosti za svoje roditelje ili skrbnike. Plakanje je u takvoj situaciji pozitivna reakcija jer dijete koje nije vezano za roditelje ili skrbnike ne plače kad napuste prostoriju.
Roditelj ili skrbnik može se pokušati s djetetom ove dobi igrati skrivača kako bi ga uvjerio da gubitak osobe iz vidokruga ne znači gubitak zauvijek.
Strah od odvajanja od roditelja u pravilu traje sve dok dijete ne napuni 24 mjeseca. U ovoj dobi dijete je naučilo trajnost objekta i razvilo povjerenje u svoje roditelje ili skrbnike. Trajnost objekta je spoznaja da netko ili nešto (kao što su na primjer njegovi roditelji) još uvijek postoji čak i onda kada se ne vide ili čuju. Strah od odvajanja od roditelja nestaje zato što je dijete naučilo da njegovi roditelji ili skrbnici još uvijek postoje čak i onda kada ih se ne može vidjeti. Dijete nauči vjerovati da će se njegovi roditelji ili skrbnici na kraju vratiti.
U pravilu strah od odvajanja od roditelja nije razlog za zabrinutost i ne zahtijeva liječnički pregled.
Strah od odvajanja od roditelja razlikuje se od poremećaja anksioznosti zbog razdvajanja, koji se javlja kod starije djece. Dijete s ovim poremećajem obično odbija ići u školu ili vrtić. Ako se razvije teža klinička slika poremećaj anksioznosti zbog razdvajanja može ometati normalan razvoj djeteta.
Roditelji ne bi smjeli ograničavati ili odustati od odvojenih aktivnosti kao odgovor na anksioznost zbog odvajanja kod djeteta jer bi to moglo ometati djetetovo sazrijevanje i razvoj.
Kada su roditelji spremni izaći vani ili ostaviti dijete u vrtiću, mogu pokušati sljedeće:
osigurati da je osoba koja se ostaje brinuti za dijete otprije poznata djetetu,
potaknuti osobu koja brine za dijetete da odvuče pozornost djeteta igračkama, igrom ili nekom drugom aktivnošću dok roditelji odlaze,
ograničiti vlastiti odgovor na djetetov plač prije njihova odlaska,
nastojati djelovati smireno i umirujuće,
uspostaviti rutinu odvajanja kako bi se olakšala djetetova tjeskoba,
nahraniti dijete i dopustiti mu da odspava prije nego što odu (jer strah od odvajanja može biti pojačan kada je dijete gladno ili umorno).
Ako dijete plače kad roditelj ode u drugu prostoriju u kući, roditelj treba dozvati dijete iz druge prostorije, umjesto da se odmah vrati kako bi utješio dijete. Ovakav odgovor uči dijete da su roditelji još uvijek prisutni iako ih dijete ne može vidjeti.
Strah od odvajanja od roditelja koji traje duže od 2 godine može, ali ne mora biti problem ovisno o tome u kojoj mjeri ometa razvoj djeteta. Na primjer, većina djece osjeća neki strah na početku pohađanja predškole ili vrtića. Ako je dijete u mogućnosti pohađati vrtić i strah se s vremenom smanjuje, taj strah nije znak postojanja anksioznosti zbog razdvajanja. Međutim, strah od odvajanja od roditelja koji spriječava djetetov odlazak u vrtić ili predškolsku ustanovu ili igru s vršnjacima može biti znak anksioznog poremećaja. U takvim slučajevima dijete bi trebalo odvesti na liječnički pregled.
Strah od nepoznatih osoba
Dijete sa strahom od nepoznatih osoba često plače kada mu se približava nepoznata osoba. Strah od nepoznatih osoba je normalni dio djetetova razvoja ako:
Strah od nepoznatih osoba povezan je s djetetovim učenjem kako razlikovati poznato od nepoznatog. Koliko je strah intenzivan i koliko dugo traje uvelike ovisi o samom djetetu.
Ponekad dojenče i malo dijete pokazuju jaku sklonost prema jednom roditelju u odnosu na drugog u određenoj dobi. Dijete može iznenada doživljavati djedove i bake kao strance. Roditelji moraju biti svjesni da se to ponašanje može očekivati i trebaju na to upozoriti djedove i bake. Na taj način se može izbjeći pogrešno tumačenje djetetova ponašanja. Najčešće je dovoljno utješiti dijetete i izbjeći pretjerane reakcije na navedeno ponašanje.
Preporučljivo je upoznati dijete s osobom koja će ga paziti nekoliko dana prije nego što dijete treba ostati s njom samo. Roditelji prije izlaska trebaju provesti neko vrijeme zajedno s djetetom i s osobom koja će ga čuvati. Isto tako, ukoliko će djed i baka čuvati dijete nekoliko dana u roditeljskoj odsutnosti preporučljivo je da roditelji provedu nekoliko dana zajedno s njima i djetetom prije odlaska.
Ukoliko dijete mora obaviti dijagnostičku obradu ili biti hospitalizirano dovođenje djeteta u ordinaciju ili bolnicu nekoliko dana unaprijed trebalo bi ublažiti strah. Roditelji bi također trebali uvjeriti dijete da će ga čekati u blizini i točno mu pokazati to mjesto.
Ako je strah od nepoznatih osoba vrlo intenzivan ili traje dugo to može biti znak općenitije anksioznosti. U takvim slučajevima dijete treba odmah odvesii na liječnički pregled. Liječnik treba procijeniti obiteljsku situaciju, tehnike odgajanja i opće emocionalno stanje djeteta.