-
Rizik od raka prostate povećava se s dobi.
-
Simptomi, kao što su poteškoće s mokrenjem, potreba za učestalim i hitnim mokrenjem i krv u mokraći, obično se javljaju tek nakon što se rak proširi.
-
Rak se može proširiti, najčešće na kosti i limfne čvorove.
-
Rani probir izaziva brojne kontroverze, ali moguće je učiniti digitorektalni pregled kako bi se prstom kroz rektum palpirala prostata te također je moguće učiniti krvne pretrage (PSA) kod asimptmatskih muškaraca.
-
Ako se sumnja na rak, obavlja se ultrazvuk i biopsija tkiva prostate.
-
Liječenje može uključivati aktivno praćenje, uklanjanje prostate, radijacijsku terapiju ili hormonalne ili novije lijekove za usporavanje rasta raka.
Među muškarcima u Sjedinjenim Američkim Državama, rak prostate je najčešća vrsta raka i jedan od najčešćih uzroka smrti uzrokovane rakom. Svake godine dijagnosticira se više od 174.650 novih slučajeva i 31.620 osoba umire od raka prostate (procjene za 2019. godinu). Mogućnost razvoja raka prostate povećava se s dobi i veća je kod
-
muškaraca crne rase ili latinoamerikanaca
-
muškaraca s pozitivnom obiteljskom anamnezom
-
muškaraca u čijim se obiteljima pojavljivao drugi rak poput raka dojke ili jajnika
Rak prostate obično raste vrlo sporo i može desetljećima ne uzrokovati simptome. Stoga, pogotovo zato što se češće javlja kod starijih muškaraca, mnogo više muškaraca boluje od raka prostate nego što ih umre direktno od posljedica raka prostate. Mnogi muškarci s rakom prostate umiru zbog drugih uzroka, a da nikad nisu ni znali da boluju od raka.
Rak prostate počinje rasti u malom području žlijezde. Većina karcinoma prostate raste vrlo sporo i nikada ne uzrokuje simptome. Neki, međutim, brzo rastu ili se brzo šire izvan prostate. Uzrok raka prostate nije poznat.
Simptomi
Rak prostate obično ne uzrokuje simptome sve dok ne dosegne kasniji stadij. Ponekad se razviju simptomi slični simptomima benigne hiperplazije prostate (BPH), uključujući poteškoće s mokrenjem i potrebu za učestalim ili hitnim mokrenjem. Međutim, ti se simptomi ne razvijaju sve dok se rak ne poveća dovoljno da ne pritisne mokraćnu cijev i djelomično blokira protok urina. U kasnijim stadijima, rak prostate može uzrokovati pojavu krvavog urina ili iznenadnu nemogućnost mokrenja.
Kod nekih muškaraca simptomi raka prostate razvijaju se tek nakon što se rak proširi (metastazira). Područja koja su najčešće zahvaćena širenjem raka su kosti (obično kosti zdjelice, rebra ili kralježnica). Rak kostiju je bolan i može oslabiti kost dovoljno da dovede do prijeloma. Proširenost na kosti kralježnice (kralježaka) utječe na leđnu moždinu i može uzrokovati bol, ukočenost, slabost ili urinarnu inkontinenciju. U kasnijim stadijima česta je pojava anemije
Jeste li znali...
-
Mnogi muškarci s rakom prostate umiru od drugih bolesti, a da nikad nisu ni znali da boluju od raka.
-
Neki karcinomi prostate rastu tako sporo da ne moraju zahtijevati liječenje. Drugi su agresivni i rastu i šire se brzo. Liječnici ne mogu uvijek procijeniti koji će karcinomi prostate postati agresivni.
|
Dijagnoza
Liječnici mogu posumnjati na rak prostate na temelju simptoma, rezultata digitorektalnog pregleda ili analize krvi. Testiranje krvi ukljućuje mjerenje razine prostata specifičnog antigena (PSA). PSA se proizvodi isključivo u tkivu žlijezde prostate.
Ukoliko rezultati obrade upućuju na rak, većinom je sljedeći korak ultrazvučni pregled. Kod muškaraca oboljelih od raka prostate, ultrazvuk ponekad i ne mora prikazati rak, ali se većinom koristi za vođenje biopsije prostete.
Ukoliko rezultati digitorektalnog pregleda ili mjerenja PSA ukazuju da se radi o raku prostete, uzima se uzorak tkiva prostate koji se dalje analizira (biopsija). Prilikom izvođenja biopsije, prvo se snimi prostata uvođenjem ultrazvučne sonde (transduktor) u rektum (transrektalni ultrazvuk). Zatim se uvodi kroz sondu uvodi igla koja se koristi za uzimanje nekoliko uzoraka tkiva (biopsija prostate vođena transrektalnim ultrazvukom). Obično se uzima 5 ili 6 uzoraka sa svake strane prostate. Kada se uzme veći broj uzoraka, veća je i mogućnost ranog otkrivanja raka u početnoj fazi. Ovaj postupak traje samo nekoliko minuta, a obično se izvodi u lokalnoj anesteziji.
Određivanje gradus i stadija raka pomaže liječnicima odrediti očekivani tok bolesti i najprikladnije metode liječenja.
Određivanje gradusa tumora (stupnja diferenciranosti tumora)
Sustav bodovanja po Gleasonu najčešći je način stupnjevanja raka prostate. Bodovi se određuju na temelju mikroskopskog pregleda tkiva dobivenih biopsijom, te na osnovu izgleda stanica. Trenutna verzija ovog sustava bodovanja svakom raku daje ocjenu između 1 i 5. Što je veći broj (visoki gradus), to je rak agresivniji i vjerojatnije je da će se rak proširiti.
Gleason uzorak 1 = Gleason 6 (3 + 3)
Gleason uzorak 2 = Gleason 7 (3 + 4)
Gleason uzorak 3 = Gleason 7 (4 + 3)
Gleason uzorak 4 = Gleason 8
Gleason uzorak 5 = Gleason 9 i 10
Gleasonov zbroj, razina PSA i klinička faza (zasnovana na rektalnom pregledu) zajedno predviđaju prognozu bolje nego zasebno.
Određivanje stadija tumora (staging)
Karcinomi prostate klasificiraju se pomoću tri kriterija:
-
koliko se rak proširio unutar prostate
-
da li se rak proširio na limfne čvorove u područjima blizu prostate
-
da li se rak proširio na kosti ili druge organe daleko od prostate (metastatski rak)
Nakon dijagnosticiranja raka potrebno je učiniti određivanje stadija tumora. Međutim, takvo ispitivanje možda neće biti potrebno kada je vjerojatnost širenja izvan prostate izuzetno niska. Vjerojatnost širenja je niska kada rak ima ocjenu 2 ili manje, razina PSA je manja od 10 ng / mL, a rak nije prodro na površinu žlijezde. Rezultati digitorektalnog pregleda, ultrazvuka i biopsije otkrivaju koliko se rak proširio unutar prostate.
Ukoliko je mala mogućnost napredovanja raka, obično je potrebno učiniti kompjuteriziranu tomografiju (CT) ili magnetsku rezonanciju (MR) trbuha i zdjelice. Ponekad se prilikom izvođenja MR-a koristi posebna zavojnica umetnuta u rektum. Kod ljudi s bolovima u kostima ili s visokim razinama PSA ili s visokim bodovanjem po Gleasonu može se učiniti snimanje kostiju.
Ako se sumnja na širenje u mozak ili leđnu moždinu, obavlja se CT ili MR tih organa.
Probir
Budući da je rak prostate čest, a ponekad i smrtonosan, i budući da se simptomi ne moraju razviti sve dok rak ne dosegne kasniji stadij, mnogi liječnici preporučuju testove ranog probira muškarcima bez simptoma. Prednost probira je rano otkrivanje agresivnih vrsta raka u stadijima kada se još mogu liječiti. Međutim, budući da su testovi probira pozitivni u mnogih muškaraca koji nemaju rak i zato što neki karcinomi prostate rastu toliko sporo da možda ne zahtijevaju liječenje, stručnjaci se ne slažu oko toga je li i kada probir koristan.
Probir se razmatra kod muškaraca starijih od 50 godina i onih starijih od 40 godina koji imaju faktore rizika, kao što su Afroamerikanci ili muškarci s pozitivnom obiteljskom anamnezom. Prednosti probira se smanjuju u starijoj populaciji. Preporuke američke službe za prevenciju (The United States Preventive Services Task Force) za 2018. godinu govore da bi muškarci u dobi od 55 do 69 godina (ali ne i oni stariji od 70 godina) trebali razgovarati o koristima, odnosno štetnosti probira sa svojim liječnikom.
Da bi se otkrio rak prostate, liječnici provode digitorektalni pregled i mjerenje razine PSA u krvi. Ako je žlijezda prostate tvrda, nepravilna ili se napipa kvržica uz povišenje razine PSA, raste vjerojatnost da se radi o raku prostate. Međutim, razine PSA mogu odvesti u krivome smjeru. Razina PSA može biti i normalna kod ponekih bolesnika koji imaju rak prostate te također može biti povišena i zbog drugih uzroka. Razina PSA se normalno povećava s godinama i u poremećajima kao što su benigna hiperplazija prostate i prostatitis. Metoda procjene radi li se o raku prostate kod muškaraca s palpabilnom kvržicom ili povišenim razinama PSA je transrektalna biopsija prostate. Budući da većina muškaraca koji imaju povišene razine PSA na testovima probira nemaju rak prostate, mnoge biopsije su negativne (a pritom dolazi do izlaganja muškaraca relativno neugodnoj pretragi te rizicima od komplikacija poput infekcija). Isto tako, čak i kada biopsija pokazuje rak prostate, liječnici ne mogu uvijek reći koji karcinomi zahtijevaju liječenje. Na primjer, ako biopsija pokazuje visoki stadij ili da se rak opsežno proširio unutar prostate, onda je vjerojatno da će rak uzrokovati probleme i treba ga liječiti. Doista, takvo liječenje može spasiti život. Međutim, ako biopsija pokazuje niski stadij i vidljivo je da je rak zahvatio samo mali dio prostate, tada rak ne može uzrokovati probleme i možda neće zahtijevati liječenje.
Stoga, probir može otkriti rak koji vjerojatno neće naštetiti bolesniku ili dovesti do smrtnog ishoda čak i da tumor nije nikad ni bio otkriven. Kod takvih vrsta raka, nuspojave liječenja (na primjer, erektilna disfunkcija ili urinarna inkontinencija) mogu biti štetnije od neliječenja raka. Budući da nije uvijek moguće predvidjeti na koji će način karcinom prostate ponašati (na primjer, za rak s niskom ocjenom i koji uključuju samo mali dio prostate), liječnici obično preporučuju liječenje svih muškaraca kod kojih se biopsijom dokazao rak. Stoga se mnogo više muškaraca liječi od raka prostate nego što se stvarno izliječi takvim liječenjem. Kao rezultat toga, mnogo liječenih muškaraca nemaju nikakvu korist od liječenja, ali imaju rizik od nuspojava liječenja. Budući da postoji mogućnost da liječenje neće pomoći bolesniku, liječnici se mogu kod određenih bolesnika s pozitivnom biopsijom odlučiti na odgodu liječenja ovisno o rezultatima redovnih kontrola i testova. Budući da i dalje nije najjasnije koji je način liječenja najbolji, koristi i rizici probira, biopsije i liječenja moraju se razmotriti s liječnikom za svakog bolesnika pojedinačno. Na primjer, muškarci koji bi radije riskirali značajnu vjerojatnost nuspojava koje proizlaze iz liječenja nego čak i vrlo mali rizik od smrti uzrokovane rakom prostate, mogu se odlučiti za rani probir. Muškarci koji ne žele riskirati nuspojave liječenja, osim ako je to apsolutno neophodno, mogu odlučiti ne sudjelovati u probiru raka prostate.
Prognoza
Prognoza kod većine muškaraca s rakom prostate vrlo je dobra. Većina starijih muškaraca s rakom prostate doživi prosječnu dob osoba sa sličnim zdravstvenim stanjem, ali bez raka prostate. Kod mnogih muškaraca moguće je postignuti dugotrajnu remisiju ili čak izlječenje. Prognoza ovisi o gradusu i stadiju raka. Karcinomi visokog gradusa imaju lošu prognozu ako se ne liječe vrlo rano. Karcinomi koji su se proširili na okolna tkiva također imaju lošiju prognozu. Metastatski karcinom prostate nisu izlječivi. Većina muškaraca s metastatskim rakom živi oko 1 do 3 godine nakon postavljanja dijagnoze, ali neki žive i duže.
Liječenje
-
kirurško liječenje
-
liječenje zračenjem
-
hormonska terapija
Ponekad je komplicirano odlučiti se za pojedini način liječenja. Budući da studije nisu izravno usporedile jedan tretman s drugim, liječnici nisu sigurni koji je tretman najučinkovitiji. Također kod nekih muškaraca nije moguće predvidjeti hoće li liječenje produžiti životni vijek bolesnika. To su muškarci kod kojih se ne očekuje dugotrajno preživljenje (ili zbog visoke životne dobi ili ozbiljnih zdravstvenih problema) i oni s niskim razinama PSA koji imaju rak niskog stupnja ograničen na prostatu. Dakle, muškarci često donose odluku o liječenju balansirajući između stupnja nelagode ako odluče živjeti sa rakom koji može, ali i ne mora im naškoditi, i rizik od mogućih nuspojava liječenja. Kirurško liječenje, zračenje i hormonska terapija mogu uzrokovati inkontinenciju, erektilnu disfunkciju (impotenciju) ili druge probleme. Iz tog razloga kod odabira liječenja ove bolesti potrebno je uzeti u obzir želje bolesnika.
Liječenje raka prostate obično uključuje jednu od tri strategije temeljene na agresivnosti raka i stupnju proširenosti raka:
-
aktivno praćenje
-
kurativno liječenje
-
palijativno liječenje
Aktivno praćenje (ranije nazvano budno čekanje) znači da se ne počinje s liječenjem osim ako rak ne napreduje ili se ne počne mijenjati. Prednost ove strategije je izbjegavanje ili odgađanje potencijalnih nuspojava liječenja. Aktivno praćenje treba uzeti u obzir kod starijih muškaraca kod kojih je mala mogućnost širenja raka i nastanka simptoma. Na primjer, većina karcinoma koji su ograničeni na malu površinu prostate i imaju nisku ocjenu rastu vrlo sporo i obično se ne šire kroz duži niz godina. Prema tome, stariji muškarci, pogotovo oni koji imaju druge ozbiljne zdravstvene probleme, imaju mnogo veću vjerojatnost da umru od drugih uzroka prije nego ih takvi karcinomi ubiju ili uzrokuju simptome. Kod mlađih muškaraca, osobito onih koji su zdravi, čak i sporo rastući rak može na kraju uzrokovati probleme. Kod takvih muškaraca aktivno praćenje može biti lošiji izbor. Tijekom aktivnog praćenja potrebno je redovno provjeravati je li došlo do pojave simptoma, potrebno je mjeriti razine PSA i obavljati digitorektalne preglede kako bi se na vrijeme ustanovilo je li došlo do nastanka simptoma ili do brzog rasta ili širenja. Kod mlađih muškaraca moguće je periodično ponavljati biopsije. Ako testiranje pokaže rast ili širenje, tada se liječnici odlučuju na kurativno ili palijativno liječenje.
Cilj kurativnog liječenja je uklanjanje ili ubijanje cijeloga raka i uključuje
Kurativno (također nazvano definitivno) liječenje je uobičajna strategija kod muškaraca s karcinomima ograničenim na prostatu za koje se smatra da će uzrokovati simptome ili smrt. Takvi tipovi raka uključuju brzorastuće tipove raka, kao i neke male, polako rastuće tipove kod muškaraca koji će vjerojatno živjeti neko vrijeme (možda barem 10 ili 15 godina). To su obično zdravi, mlađi muškarci (osobito oni mlađi od 60 godina). Kurativno liječenje se većinom ne provodi ako se rak proširi, ali ipak može biti korisno kod nekih muškaraca kod koji se rak proširio na podučje izvan prostate. Takvi karcinomi mogu uzrokovati simptome u relativno kratkom razdoblju. Međutim, kurativno liječenje ima najveću stopu uspješnosti kod raka koji je još uvijek ograničen na područje blizu prostate. Kurativno liječenje može produljiti život i smanjiti ili eliminirati teške simptome koji su posljedica nekih vrsta raka. Nuspojave, iako rjeđe u novijim tretmanima, još uvijek se mogu razviti i smanjiti kvalitetu života. One mogu uključivati, na primjer, erektilnu disfunkciju i rjeđe, urinarnu inkontinenciju (najčešće kao posljedica operacije), bol ili krvarenje tijekom defekacije te iritaciju ili krvarenja pri mokrenju (kao posljedica zračenja).
Palijativno liječenje ima za cilj liječiti simptome, a ne izliječiti rak. Palijativne terapije uključuju
-
hormonsku terapiju
-
kemoterapiju
-
terapiju zračenjem
Palijativno liječenje najprikladnije je kod muškaraca s proširenim rakom prostate, koji nije izlječiv. Rast ili širenje takvih karcinoma obično se može usporiti ili privremeno zaustaviti te tako smanjiti simptome bolesti. Osim što pokušavaju usporiti rast i širenje raka, liječnici mogu pokušati ublažiti simptome koji su posljedica širenja raka u druge organe i tkiva (kao što su kosti). Međutim, budući da ti tretmani ne mogu izliječiti rak, simptomi se na kraju pogoršavaju. Naposljetku nastupi smrtni ishod.
Kirurško liječenje
Kirurško uklanjanje prostate (prostatektomija) korisno je kod raka koji je ograničen na prostatu. Prostatektomija se obično ne radi ako testovi pokazuju da se rak proširio. Prostatektomija je vrlo učinkovita u liječenju raka niskog stupnja, sporo rastućeg raka, ali je manje učinkovita kod brzo rastućih tipova raka visokog gradusa. Najizglednije je da su se takvi karcinomi već proširili čak i ako se proširenost ne može otkriti testiranjem u trenutku postavljanja dijagnoze.
Prostatektomija zahtijeva opću ili spinalnu anesteziju, noćenje u bolnici i kirurški rez. Nakon operacije, muškarci kroz tjedan ili dva moraju imati kateter u penisu dok veza između mjehura i uretre ne zaraste. Liječnici rutinski ne provode radioterapiju, kemoterapiju ili hormonsku terapiju prije ili nakon operacije, ali se trenutno provode studije kako bi se utvrdilo mogu li ovakvi tretmani biti korisni kod pojedinih muškaraca.
Prostatektomija može dovesti do trajne erektilne disfunkcije i urinarne inkontinencije. Erektilna disfunkcija može se pojaviti jer živci penisa koji kontroliraju erekciju prolaze kroz prostatu i mogu biti oštećeni tijekom operacije. Može doći do inkontinencije jer dio sfinktera koji zatvara otvor na dnu mjehura mora biti uklonjen tijekom operacije.
Tehnike prostatektomije uključuju otvorenu radikalnu prostatektomiju i laparoskopsku radikalnu ili robotski-asistiranu radikalnu prostatektomiju.
U otvorenoj radikalnoj prostatektomiji, cijela prostata, sjemeni mjehurići i dio vas deferensa se uklanjaju kroz rez u donjem dijelu trbuha ili, rijetko, u području između skrotuma i anusa. Limfni čvorovi se također mogu ukloniti kako bi se provjerilo je li se rak proširio na njih. U laparoskopskim i robotski-asistiranim laparoskopskim postupcima uklanjaju se iste strukture, ali se ovi postupci provode kroz manje rezove i rezultiraju manjim postoperativnim bolom i gubitkom krvi.
Radikalna prostatektomija, bez obzira na tehniku, je operacija koja se izvodi pri pokušaju liječenja raka prostate. Više od 90% muškaraca s rakom ograničenim na prostatu žive najmanje 10 godina nakon radikalne prostatektomije. Mlađi muškarci koji inače mogu očekivati da će živjeti najmanje 10 do 15 godina najvjerojatnije će imati najveću korist od radikalne prostatektomije. Međutim, postupak u 10% muškaraca dovodi do bježanja mokraće. Privremena inkontinencija razvija se kod većine muškaraca i može trajati nekoliko mjeseci. Inkontinencija se rjeđe javlja kod mlađih muškaraca.
Kod većine muškaraca u određenom postotku nakon radikalne prostatektomije dolazi do pojave erektilne disfunkcije, osobito kod onih s prethodno poznatim poteškoćama s erekcijom. Obično se prostatektomija može obaviti na takav način da su poštedi dio živaca potrebnih za postizanje erekcije - ovaj postupak se naziva radikalna prostatektomija sa poštedom živaca. Ovaj se postupak ne može koristiti za liječenje raka koji je zahvatio živce i krvne žile prostate. Radikalna prostatektomija sa poštedom živaca rjeđe uzrokuje erektilnu disfunkciju od radikalne prostatektomije bez poštede živaca. Kod većine muškaraca dijagnoza se postavlja u ranim stadijima i stoga se većina može liječiti prostatektomijom koja pošteđuje živce.
Blokada protoka mokraće uzrokovana sužavanjem dijela mokraćnog mjehura ili ožiljcima uretre (striktura uretre) razvija se u 7 do 20% muškaraca. Opstrukcija se relativno lako liječi (vidi Opstrukcija (začepljenje) mokraćnog sustava: liječenje).
Terapija zračenjem
Terapija zračenjem može izliječiti rak koji je ograničen na prostatu, kao i neke vrste raka koje su se proširile na okolno tkivo. Iako terapija zračenjem ne može izliječiti rak koji se proširio na udaljene organe, može pomoći u ublažavanju boli koja je posljedica širenja raka prostate na kost.
Terapija zračenjem se ponekad provodi nakon operacije kako bi se tretirala područja oko prostate ili ako se u krvi nakon operacije i dalje pronađe PSA, što sugerira da operacija nije uklonila sav rak.
Za mnoge stadije raka prostate, 10-godišnja stopa preživljenja nakon radioterapije gotovo je jednaka onoj nakon kirurškog liječenja. Više od 90% muškaraca s rakom ograničenim na prostatu živi najmanje 10 godina nakon terapije zračenjem. Zračenje se može provoditi kao
-
terapija s vanjskim snopom zračenja (koristi se za liječenje raka unutar prostate i raka prostate koji se proširio na kosti)
-
terapija radioaktivnim implantatima (koji se koriste za liječenje raka unutar prostate, ali ne i raka prostate koji se proširio na kosti)
-
terapija radijem-233, intravenskim lijekom ( koristi se za liječenje raka prostate koji se proširio na kosti, ali ne i za rak unutar prostate)
Radioterapija vanjskim snopom zračenja koristi uređaj koji usmjerava snop zračenja u prostatu i okolno tkivo. Kompjuterizirana tomografija (CT) se često koristi kako bi se preciznije usmjerila zraka na područja zahvaćena rakom. Taj se pristup naziva trodimenzionalna konformalna radijacijska terapija. Tretmani se obično provode kroz 5 dana u tjednu tijekom 7 do 8 tjedana. Iako se u do oko 40% muškaraca može pojaviti neki stupanj erektilne disfunkcije, manje je vjerojatno da se komplikacije razviti odmah nakon zraćenja. Međutim, nakon mjeseci ili godina, vjerojatnost pojave erektilne disfunkcije zapravo je jednaka nakon zračenja kao i nakon prostatektomije. Ukoliko se provode trodimenzionalna konformalna radioterapija rijetko dolazi do pojave inkontinencije. IMRT (intenzivno-modulirana radijacijska terapija) i SBRT (stereotaktična radioterapja tijela) su modifikacije standardne terapije zračenjem. Ponekad, za agresivnije vrste raka, liječnici također provode hormonsku terapiju kroz 2 ili 3 godine uz radioterapiju.
Kod oko 7% muškaraca dolazi do pojave ožiljaka koji sužavaju mokraćnu cijev i opstruiraju protok urina (uretralne strikture). Drugi problematični, ali obično privremeni sporedni učinci zračenja uključuju pečenje tijekom mokrenja, učestalo mokrenje, krv u mokraći, proljev koji je ponekad krvav, radijacijski proktitis (obično uzrokuje iritaciju rektuma i proljev) i iznenadne nagone za defekacijom.
Drugi oblik zračenja je terapija protonskom zrakom, koja koristi drugačiji oblik zračenja koji omogućuje preciznije ispuštanje zračenja u stanice raka, izbjegavajući zdrave stanice. Pokazalo se da je terapija protonskim zrakom korisna za liječenje drugih vrsta raka, ali nije jasno ima li ona manje nuspojava kod primjene u raku prostate od standardne terapije zračenjem.
Jedan od oblika liječenja je umetanje radioaktivnih implantanata u prostatu (brahiterapija). Implantati su mali komadići radioaktivnog materijala slični sjemenu. Liječnici ubrizgavaju implantate u žlijezdu prostate kroz područje između skrotuma i anusa pomoću ultrazvuka ili CT-a. Brahiterapija se može obaviti u manje od 2 sata, ne zahtijeva ponovljene tretmane, a može se obaviti u spinalnoj anesteziji. Brahiterapija također može isporučiti visoke doze zračenja u prostatu, uz poštedu okolnih tkiva čime uzrokuje manje nuspojava. Međutim, brahiterapija može uzrokovati strikture uretre u do 10% muškaraca. Radioaktivnost sjemena se smanjuje tijekom vremena. Implantanti se kasnije mogu izlučiti mokraćom. Muškarci koji se liječe ovom metodom trebaju izbjegavati bliske kontakte s trudnicama i malom djecom neko vrijeme nakon zahvata jer radioaktivnost može biti štetna za fetus ili dijete. Kod nekih muškaraca stope izlječenja 10 do 15 godina nakon brahiterapije slične su stopama postignutim s drugim metodama liječenja. Kombinirano liječenje brahiterapijom i terapijom zračenjem s vanjskim snopom ponekad se preporučuje za agresivnije oblike raka. U neim centrima dosuptni su privremeni implantati za brahiterapiju (koji zahtijevaju boravak u bolnici preko noći).
Radij-233 je lijek koji se primjenjuje intravenski i emitira određenu vrstu zračenja (alfa zračenje). Za razliku od radioterapije snopom zračenja i brahiterapije, on nije usmjeren na određenu metu. Radij-233 koristi se za liječenje koštanih metastaza raka prostate, a ne samoga raka u prostati. Jednom u krvotoku, radij-233 traži područja kostiju zahvaćena rakom prostate, gdje pomaže uništiti stanice raka. Budući da cilja koštano tkivo i ne raspršuje zračenje (poput zračenja ili sjemena), može poštedjeti okolno tkivo od oštećenja zračenjem.
Fokusirani ultrazvuk visokog intenziteta (HIFU) koristi intenzivnu energiju ultrazvuka koja se provodi kroz sondu postavljenu u rektum da bi se uništilo tkivo prostate. Koristi se već dugi niz godina u Europi i Kanadi i nedavno je dostupan u SAD-u. Iako se uloga ove tehnologije u liječenju raka prostate i dalje istražuje, čini se da je trenutno najprikladnija za rak prostate koji se ponovno javi nakon što je provedeno liječenje zračenjem.
Hormonska terapija
Budući da većina karcinoma prostate zahtijeva testosteron za rast ili širenje, tretmani koji blokiraju učinke ovog hormona (hormonska terapija) mogu usporiti napredovanje tumora. Hormonska terapija se obično koristi za odgađanje širenja raka koji se vratio nakon operacije ili radioterapije ili za liječenje proširenog (metastatskog) raka prostate. Hormonska terapija se ponekad kombinira s drugim tretmanima. Ova metoda ne dovodi do izlječenja. Hormonska terapija može produžiti život i smanjiti simptome. Kasnije u toku bolesti hormonska terapija najčešće postaje neučinkovita te bolest počinje napredovati.
Hormonski lijekovi za liječenje raka prostate u Sjedinjenim Državama uključuju leuprolid, goserelin, triptorelin, buserelin, histrelin i degareliks koji ne dozvoljavaju hipofizi da stimulira testise koji zatim ne mogu stvarati testosteron. Ovi lijekovi se daju ambulantno primjenom svakih 1, 3, 4 ili 12 mjeseci, obično doživotno. Kod nekih muškaraca, ovaj se tretman može davati samo kroz godinu ili dvije i eventualno nastaviti kasnije.
Jedna od metoda liječenja je i primjena lijekova koji blokiraju učinak testosterona (kao što su flutamid, bikalutamid i nilutamid). Ovi lijekovi se uzimaju svakodnevno na usta.
Nuspojave hormonske terapije mogu uključivati navalu vrućine, osteoporozu, gubitak energije, smanjenje mišićne mase, povećanje tjelesne težine, smanjenje libida, prorjeđivanje dlaka na tijelu, erektilnu disfunkciju, i povećanje grudi (ginekomastiju).
Najstariji oblik hormonske terapije uključuje uklanjanje oba testisa (bilateralna orhiektomija). Učinci bilateralne orhiektomije na razine testosterona su ekvivalentne onima koje daju leuprolid, goserelin, buserelin i srodni lijekovi. Fizički i psihološki učinci bilateralne orhiektomije i drugih hormonskih terapija otežavaju prihvaćanje tih terapija.
Uvođenje tjelovježbe, uzimanje vitamina D i dodataka kalcija, prestanak pušenja i izbjegavanje viška alkohola preporučuju se muškarcima na hormonskoj terapiji kako bi se smanjili simptomi.
Kod muškaraca s proširenim rakom prostate, hormonska terapija može postati neučinkovita nakon nekoliko godina. Kada konačno dođe do progresije raka unatoč hormonskoj terapiji, očekivani životni vijek je samo još nekoliko godina.
Ostali lijekovi
Rak koji ne reagira na hormonsku terapiju koja uspješno smanjuje razine testosterona naziva se karcinom prostate rezistentan na kastraciju (CRPC). Docataxel, kemoterapeutik, može produljiti život kada rak ne reagira na hormonsku terapiju.
Nedavno su postali dostupni mnogi drugi tretmani koji produljuju život i koriste se u ranijim stadijima kod liječenja bolesnika s karcinomima prostate rezistentnima na kastraciju. Ovi tretmani uključuju sipuleucel-T (cjepivo koje cilja stanice raka prostate), abirateron i enzalutamid (vrste oralne hormonske terapije), kabazitaksel (kemoterapeutik) i inhibitore poli (ADP-riboza) polimeraze (PARP) kod bolesnika s rakom prostate rezistentnim na kastraciju koji imaju defekt ili mutaciju BRCA1/2. Radij-233 može produljiti život liječenjem ili prevencijom ozbiljnih komplikacija uzrokovanim proširenjem bolesti na kosti (kao što je oštećenje kralježnice). Također se ispituje novi tretman radioligandima s malim molekulama koje ciljano djeluju na prostata specifični membranski antigen (PSMA).
Lijekovi koji se koriste za liječenje osteoporoze, kao što su zoledronska kiselina i denosumab, mogu se koristiti za jačanje kostiju koje su oslabljene rakom ili hormonskom terapijom, koja ima tendenciju slabljenja kostiju. Ovi lijekovi pomažu u liječenju i sprječavanju problema boli i sklonosti prijelomima.
Uobičajene metode i strategije za liječenje raka prostate
|
Obilježja raka
|
Strategija liječenja
|
Način liječenja
|
|---|
|
muškarci s rakom ograničenim na prostatu kod kojih se očekuje dugoročno preživljenje
|
kurativno liječenje (uklanjanje svih tragova raka)
|
kirurško liječenje ili radioterapija
|
|
mali, sporo rastući karcinom, ograničen na prostatu kod muškaraca s kraćim očekivanim životnim vijekom
|
aktivni nadzor (praćenje simptoma ili promjena, liječenje samo kada to postane potrebno)
|
bez liječenja
|
|
veliki ili brzo rastući rak, ograničen na prostatu
|
kurativno liječenje
|
kirurško liječenje ili radioterapija
|
|
rak koji se proširio izvan izvan prostate, ali ne i na udaljena mjesta
|
kurativno liječenje
|
radioterapija
|
|
prošireni rak
|
palijativno liječenje (usmjereno na usporavanje progresije i ublažavanje simptoma koje može produljiti život, ali neće izliječiti rak)
|
hormonska terapija ili kemoterapija
|
|
rak koji prestaje reagirati na hormonsku terapiju (rak prostate rezistentan na kastraciju)
|
palijativno liječenje
|
Kemoterapija, novije hormonalne terapije, sipuleucel-T, PARPi (inhibitor poli (ADP-riboza) polimeraze) ili radij-233
|
Praćenje
Nakon svih oblika liječenja, razine PSA se mjere u redovitim intervalima (obično svaka 3 do 4 mjeseca tijekom prve godine, a zatim svakih 6 mjeseci do kraja života). 1 mjesec nakon operacije, PSA ne bi smio biti prisutan u krvi. Nakon terapije zračenjem, PSA se smanjuje sporije i obično ostaje prisutan u manjim koncentracijama, ali treba ostati na niskoj razini. Povećanje razine PSA može ukazivati na to da se rak vratio.