Većina djece u dobi od 3 mjeseca spava noću barem 5 sati u komadu. U prvim godinama života dijete se obično budi noću samo kada je bolesno. Kako odrastaju, količina REM (rapid eye movement: faza brzog micanja očiju) spavanja se povećava i u toj fazi sna nastaju snovi, ali i noćne more.
Razlika u stavovima o tome treba li dijete spavati s roditeljima, kao i o drugim navikama spavanja, varira od obitelji do obitelji. Stručnjaci preporučuju da manja djeca spavaju u istoj sobi s roditeljima, ali ne u istom krevetu (dijeljenje kreveta). Smatra se da dijeljenje kreveta povećava rizik od sindroma iznenadne smrti djeteta (SIDS). Važno je da roditelji budu otvoreni jedno prema drugom o svojim stavovima prema ovoj temi kako bi izbjegli stres i slanje mješovitih poruka svojoj djeci.
Za većinu djece problemi sa spavanjem su povremeni ili privremeni i nije ih potrebno liječiti.
(Vidi također Pregled problema u ponašanju djece.)
Noćne more
Noćne more su zastrašujući snovi koji se javljaju tijekom REM spavanja. Dijete koje ima noćnu moru može se potpuno razbuditi i detaljno prisjetiti detalja sna. Noćne more nisu razlog za uzbunu, osim ako se ne događaju često. Mogu se pojavljivati češće tijekom stresnih razdoblja ili nakon što je dijete pogledalo film ili televizijski program koji sadrži zastrašujući ili agresivan sadržaj. Ako se noćne more često događaju, roditelji bi trebali voditi dnevnik kako bi pokušali ustanoviti uzrok.
Noćni strah i hodanje u snu (mjesečarenje)
Noćni strahovi su epizode nepotpunog buđenja praćene ekstremnom tjeskobom ubrzo nakon usnivanja. Pojavljuju se u non-REM fazama spavanja i najčešći su u dobi od 3 do 8 godina. Dijete vrišti, izgleda uplašeno, ima ubrzan puls, oznojeno je te ubrzano diše. Dijete može biti nesvjesno prisutnosti roditelja. Može nasilno udarati bez mogućnosti da ga se umiri i govoriti bez mogućnosti odgovaranja na pitanja. Nije pametno pokušavati razbuditi dijete u ovakvoj situaciji jer ga to može uplašiti još više. Nakon par minuta dijete obično samo spontano zaspe. Za razliku od noćnih mora, dijete se ne može sjetiti ovih epizoda. Noćni strah je dramatičan jer dijete vrišti i nemoguće ga je kontrolirati za vrijeme trajanja epizode. Otprilike jedna trećina djece s noćnim strahom hoda u snu (mjesečari) ustajući se iz kreveta i šetajući okolo, iako se čini da spavaju. To se naziva i somnambulizam. Oko 15% djece u dobi od 5 do 12 godina ima barem jednu epizodu hodanja u snu.
Noćni strahovi i hodanje u snu (mjesečarenje) gotovo uvijek prestaju sami od sebe, ali se povremene epizode mogu pojavljivati godinama. Obično nije potrebno liječenje, ali ako se ti poremećaji nastave u adolescenciji ili odrasloj dobi i ako su teški, liječenje može biti potrebno. Djeca kojima je potrebno liječenje noćnih strahova dobro reagiraju na sedative ili antidepresive. Međutim, ovi lijekovi su snažni i mogu imati nuspojave. Sindrom nemirnih nogu može ometati spavanje. Djeca koja udaraju ili hrču za vrijeme spavanja mogu imati opstruktivnu apneju za vrijeme spavanja. Doktor može preporučiti dodatke prehrani sa željezom djeci koja imaju sindrom nemirnih nogu čak i kada nemaju anemiju uzrokovanu manjkom željeza te može preporučiti dijagnostičku obradu za apneju u spavanju djeci koja udaraju ili hrču tijekom spavanja.
Otpor prema odlasku u krevet
Djeca, osobito u dobi od 1 do 2 godine, često se odupiru odlasku u krevet zbog separacijske anksioznosti, dok starija djeca pokušavaju kontrolirati više aspekata svog okruženja. Mala djeca često plaču kad ih se ostavi same u svom krevetiću ili pokušavaju izaći i potražiti svoje roditelje. Čest uzrok otpora odlasku na spavanje je odgođeno vrijeme odlaska na počinak. Te situacije nastaju kada je djeci dozvoljeno ostati budnima duže nego inače i ići na počinak kasnije nego obično dovoljan broj puta kako bi ponovno podesili unutarnji sat na kasnije vrijeme početka spavanja. Nije lako pomaknuti odlazak na počinak ranije nego inače, ali kratki tretman antihistaminikom ili melatoninom, može pomoći djeci da resetiraju sat.
Otpor odlasku na počinak se neće riješiti ako roditelji ostanu duže u dječjoj sobi kako bi se ono osjećalo sigurno ili ako puste djecu da izađu iz kreveta. Naprotiv, oni time pojačavaju noćno buđenje kada djeca pokušavaju reproducirati uvjete pod kojima su zaspali. Kako bi se izbjegli ovi problemi, roditelj će možda morati mirno sjediti u hodniku pred očima djeteta i paziti da dijete ostane u krevetu. Dijete zatim uspostavlja rutinu da zaspi samo i odgovoreno je od ustajanja iz kreveta. Dijete također uči da su roditelji dostupni, ali ne služe za priču ili igru. Na kraju, dijete se smiri i ode spavati. Često je korisno pružiti djetetu objekt koji će mu pružati utjehu (poput medvjedića). Mala noćna svjetlost, bijela buka ili oboje također mogu biti utješne.
Buđenje tijekom noći
Svatko se tijekom noći budi više puta. Većina ljudi nakon toga zaspe bez problema. Kod djece je noćno buđenje često nakon selidbe, bolesti ili drugog stresnog događaja. Problemi sa spavanjem mogu se pogoršati kada djeca dugo spavaju kroz poslijepodne ili se predugo igraju prije spavanja. Spavanje se ponekad prekida zbog sindroma nemirnih nogu, a kod neke djece i zbog udaranja i hrkanja uzrokovanog opstruktivnom apnejom za vrijeme spavanja. Doktor može preporučiti dodatke prehrani sa željezom djeci koja imaju sindrom nemirnih nogu čak i kada nemaju anemiju uzrokovanu manjkom željeza te može preporučiti dijagnostičku obradu za apneju u spavanju za djecu koja udaraju ili hrču tijekom spavanja.
Dopuštanje djetetu da spava s roditeljima zbog noćnog buđenja pojačava ponašanje. Igranje s djetetom ili hranjenje djeteta tijekom noći kao i udaranje i grđenje također su kontraproduktivne mjere. Vraćanje djeteta u krevet jednostavnim uvjeravanjem obično je učinkovitije. Rutina odlaska na spavanje koja uključuje čitanje kratke priče nudeći omiljenu lutku ili deku te korištenje malog noćnog svjetla (za djecu stariju od 3 godine) često je od pomoći. Da bi se smanjila vjerojatnost buđenja djeteta, važno je da su uvjeti i mjesto pod kojim se dijete budi tijekom noći isti kao i oni pod kojima je zaspalo. Stoga, iako se djetetu može dopustiti da se smjesti na nekom drugom mjestu (na primjer, u drugoj sobi s roditeljima), dijete ne bi smjelo biti potpuno usnulo kada ga se smjesti u krevetić ili krevet. Roditelji i drugi skrbnici trebaju se pokušati držati ove rutine svake noći kako bi dijete znalo što se od njega očekuje. Ako su djeca fizički zdrava, dopuštajući im da plaču nekoliko minuta uči ih se da se smire sami što bi trebalo umanjiti noćna buđenja.