Iščašenje (dislokacija) je potpuno odvajanje krajeva kostiju koje čine zglob. Kod subluksacije, kosti su samo djelomično izvan položaja, nisu potpuno odvojene. Često dislocirani zglob ostaje dislociran dok ga liječnik ne postavi na mjesto (reponira), ali se on ponekad i sam vrati na mjesto.
-
Većina ozljeda zglobova je posljedica ozljeda ili njegovog prekomjernog korištenja.
-
Dislocirani dio boli (pogotovo kada se koristi), obično je otečen, a može biti prekriven modricama ili izgledati iskrivljen, savijen ili se nalaziti izvan svog normalnog položaja.
-
Druge ozljede, poput prijeloma, oštećenja krvnih žila i živaca, sindroma odjeljka, infekcija i dugotrajnih tegoba sa zglobovima, također mogu biti prisutne ili se razviti.
-
Liječnici ponekad mogu dijagnosticirati dislokacije na temelju simptoma, okolnosti koje uzrokuju ozljedu te fizikalnog pregleda, ali su ponekad potrebne rendgenske snimke ili drugi slikovni testovi.
-
Liječenje uključuje vraćanje kostiju na njihovo mjesto (reponiranje), obično manipulacijom i imobilizacijom, ali je ponekad potrebna i operacija.
-
Mnogi poremećaji ne uzrokuju dugotrajne probleme, ali neki slabe ili razdiru ligamente i tetive koji stabiliziraju zglob.
-
Zglobovi se mogu ukočiti, a mišići se mogu skratiti ili oslabiti kada je zglob imobiliziran.
Zglobovi su dio mišićno-koštanog sustava, koji se sastoji od kostiju, mišića i tkiva koje ih spajaju (ligamenti, tetive i drugo vezivno tkivo koji se nazivaju mekim tkivima). Mišićno-koštani sustav daje tijelu oblik, čini ga stabilnim i omogućuje mu kretanje.
Kod iščašenja, kosti u zglobu su potpuno odvojene. Kod subluksacije, kosti su samo djelomično izvan položaja te nisu potpuno odvojene. Dislokacije mogu biti praćene ozljedama drugih tkiva mišićno-koštanog sustava, kao što su sljedeće:
-
Prijelomi: Kosti mogu biti napuknute ili slomljene. Obično su oštećena i tkiva oko prelomljenih kostiju.
-
Uganuća: Ligamenti (koji međusobno povezuju kosti) mogu biti rastrgani.
-
Istegnuća: Mišići se mogu rastrgati.
-
Puknuće tetive: Tetive (koje pripajaju mišiće kostima) mogu biti rastrganii.
Iščašenja, prijelomi, uganuća i istegnuća (zajednički nazvani mišićno-koštanim ozljedama) uvelike se razlikuju po težini i načinu liječenja.
Iščašenja mogu biti otvorena (koža je oštećena) ili zatvorena (koža nije oštećena).
Iščašenja obično zahvaćaju udove, ali se mogu pojaviti i na drugim dijelovima tijela, kao što su čeljust, vrat, ili kralješnica.
Prognoza i liječenje iščašenja uvelike se razlikuju ovisno o mjestu i težini dislokacije.
Uzroci
Trauma je najčešći uzrok iščašenja i drugih ozljeda mišićno-koštanih tkiva. Trauma uključuje
-
Izravnu silu, kao kod padova ili nesreća na motornim vozilima
-
Ponavljano habanje, što se događa tijekom dnevnih aktivnosti ili kao posljedica vibracija ili trzanja
-
Prekomjernu upotrebu, kao što se može dogoditi kada sportaši prenaprežu
Koliko je dislokacija teška dijelom ovisi o vrsti i snazi traume koja ju je uzrokovala.
Neke dislokacije nastaju tijekom bavljenja određenim sportovima (vidjeti Sportske ozljede).
Neki poremećaji povećavaju vjerojatnost dislokacija. Primjerice Ehlers-Danlosov sindrom, rijedak je nasljedni poremećaj vezivnog tkiva koji čini zglobove neuobičajeno savitljivima. Osobe s ovim poremećajem sklone su dislokacijama i uganućima.
Simptomi
Kada dođe do iščašenja, kosti mogu biti vidljivo izvan normalnog položaja. Zglob može izgledati iskrivljeno ili savijeno. Kost može nenormalno viriti, uzrokujući rastezanje i oticanje kože oko nje.
Iščašenja uzrokuju sljedeće simptome:
-
Bol
-
Oteklina
-
Nemogućnost normalnog korištenja povrijeđenog dijela
-
Modrice ili promjena boje
-
Mogući gubitak osjeta (trnci ili abnormalni osjeti)
Područje oko iščašenja boli, pogotovo kada se optereti ozlijeđeni dio ili ga se koristiti. Osjetljivo je na dodir.
Ozlijeđeni dio (kao što su ruka, noga, šaka, prst ili nožni prst) često se ne može normalno pomicati.
Oko iščašenog zgloba mogu se razviti modrice. One se pojavljuju kada dođe do krvarenja ispod kože. U početku, modrica je ljubičasto crna, zatim polako, tijekom nekoliko dana, postaje zelena i žuta kako se krv razgrađuje i resorbira u okolno tkivo.
Budući da je micanje ozlijeđenog dijela vrlo bolno, neki ljudi ga ne žele ili ne mogu pomaknuti. Ako osobe ne mogu govoriti (primjerice mala djeca ili stariji ljudi), odbijanje pomicanja dijela tijela može biti jedini znak iščašenja.
Komplikacije
Iščašenja mogu biti popraćene ili dovesti do drugih poteškoća (komplikacija). Međutim, ozbiljne komplikacije su neuobičajene. Rizik od ozbiljnih komplikacija se povećava ako je koža poderana ili ako su oštećene krvne žile ili živci. Dislocirani zglobovi, ako se brzo ne isprave, češće oštećuju krvne žile i živce nego prijelomi.
Neke komplikacije (kao što su oštećenje krvnih žila i živaca te infekcije) javljaju se tijekom prvih sati ili dana nakon ozljede. Druge (kao što su problemi sa zglobovima i zacjeljivanjem) se razvijaju tijekom vremena.
Prijelomi (frakture)
Ozljeda koja uzrokuje dislokaciju može uzrokovati i prijelom. Rijetko, frakture uzrokuju da okolni ozlijeđeni mišići oteknu toliko da smanjuju ili prekidaju dotok krvi u ozlijeđeni ud. Ako se protok krvi ponovo ne uspostavi, okrajina postaje hladna i plava, a tkiva u udovima bivaju oštećena ili odumiru. Ovaj se poremećaj zove sindrom odjeljka.
Oštećenje krvnih žila
Dislocirani kuk ili koljeno mogu poremetiti dotok krvi u nogu. Tako tkiva u nozi ne mogu dobiti dovoljno krvi (što se naziva ishemijom) i mogu odumrijeti (naziva se nekrozom). Dislocirani kuk sklon je nekrozi, osobito ako se brzo ne ispravi. Kada je kuk dislociran, rastegnute su krvne žile do gornjeg kraja bedrene kosti (dio zgloba kuka nazvanog glava bedrene kosti). Kao rezultat, ovaj dio bedrene kosti ne dobiva dovoljno krvi. Kada je koljeno dislocirano, dotok krvi u potkoljenicu može biti nedovoljan. Ako nedostatak krvi uzrokuje odumiranje velike količine tkiva, ponekad je potrebno amputirati dio noge. Određene ozljede lakta mogu poremetiti dotok krvi u podlakticu, uzrokujući slične probleme. Poremećena opskrba krvlju ne mora uzrokovati nikakve simptome sve do nekoliko sati nakon ozljede.
Krvarenje
Teške ili traumatske dislokacije mogu ozlijediti tkivo oko njih i uzrokovati unutarnje krvarenje. Dislocirana kost može prekinuti kožu i uzrokovati vanjsko krvarenje.
Oštećenje živaca
Ponekad su živci rastegnuti, povrijeđeni ili zgnječeni kada se zglob iščaši. Izravan udarac može uzrokovati povredu ili nagnječenje živca. Nagnječenje uzrokuje više štete nego povreda. Ove se ozljede obično samostalno izliječe tijekom nekoliko tjedana do mjeseci, ovisno o težini ozljede.
Rijetko može doći do prekida živaca. Prekinuti živci ne zacjeljuju sami od sebe i ponekad se moraju liječiti kirurški.
Neke ozljede živaca nikada ne zacjeljuju u potpunosti.
infekcije
Ako je koža poderana kada je zglob dislociran, rana se može zaraziti, a infekcija se može proširiti do kosti (što se naziva osteomijelitis). Osteomijelitis je vrlo teško liječi.
Problemi sa zglobovima
Ponekad dislokacija oštećuje hrskavicu na krajevima kostiju u zglobu (takozvane zglobne površine). Normalno, ovo glatko, čvrsto zaštitno tkivo omogućuje glatko kretanje zglobova. Oštećena hrskavica sklona je stvaranju ožiljaka, uzrokujući osteoartritis, što čini zglobove krutima i ograničava njihov raspon kretanja. Koljena, laktovi i ramena mogu postati ukočeni nakon što budu dislocirani, osobito kod starijih ljudi. Također, ozljeda koja uzrokuje dislokaciju može oslabiti ili rastrgati tkiva koja stabiliziraju zglob, kao što su ligamenti i tetive.
Fizikalna terapija je obično potrebna kako bi se spriječila ukočenost i postiglo što normalnije kretanje zgloba. Operacija je često potrebna za popravak oštećene hrskavice. Nakon takve operacije, manja je vjerojatnost razvoja ožiljka hrskavice, a ako i dođe do ožiljčenja, ono je manje ozbiljno. Operacija je ponekad potrebna za popravak rastrganih ligamenata ili tetiva.
Dijagnoza
Ako dislokacija nastane iznenada, ljudi moraju odlučiti hoće li se uputiti u hitnu službu, nazvati svog liječnika ili čekati i vidjeti hoće li problem (bol, oticanje ili drugi simptomi) nestati ili se smanjiti sam.
Ljude treba odvesti u hitnu službu, često kolima hitne medicinske pomoći, u slučaju sljedećeg:
-
Problem je očigledno ozbiljan (primjerice, ako je posljedica prometne nesreće ili ako ljudi ne mogu koristiti zahvaćeni dio tijela).
-
Kod sumnje na tešku dislokaciju ili drugu tešku ozljedu mekog tkiva.
-
Kod sumnje na frakturu (moguća iznimka je nožni prst ili ozljeda vrška prsta).
-
Kod prisutnosti nekoliko ozljeda.
-
Ukoliko postoje simptomi koji upućuju na komplikaciju - na primjer, ako izgube osjet u zahvaćenom dijelu tijela, ne mogu normalno pomicati zahvaćeni dio, koža se osjeća hladnom ili postaje plava, ili je zahvaćeni dio slab.
-
Kod nemogućnosti opterećenja ili korištenja zahvaćenog dijela tijela.
-
Kod osjećaja nestabilnosti u ozlijeđenom zglobu.
Potrebno je nazvati liječnika kad
Ako se ništa od navedenog nije prisutno i ako se ozljeda čini manjom, ljudi mogu nazvati liječnika ili pričekati i vidjeti hoće li problem proći samostalno.
Ako su ozljede posljedica teške nesreće, prioritet liječnika je
-
Provjeriti ima li ozbiljnih ozljeda i komplikacija, kao što je poremećen protok krvi, značajan gubitak krvi, otvorena rana, oštećenje živaca i sindrom odjeljka, koji se mogu razviti kada je opskrba krvlju ozlijeđenog dijela tijela smanjena ili onemogućena
Ako su neke od ovih ozljeda i komplikacija prisutne, liječnici ih prema potrebi liječe, a potom nastavljaju s fizikalnim pregledom.
Opis ozljede
Liječnici zamole osobu (ili svjedoka) da opiše što se dogodilo. Često se osoba ne sjeća kako je došlo do ozljede ili je ne može točno opisati. Znati kako se dogodila ozljeda može pomoći liječnicima da odrede vrstu ozljede. Također, liječnici pitaju u kojem se smjeru zglob pomaknuo tijekom ozljede.
Liječnici također pitaju kada je bol počela. Ako je započela odmah nakon ozljede, uzrok može biti dislokacija, prijelom ili jako uganuće. Ako je bol započela nakon nekoliko sati ili dana, ozljeda je obično manja. Ako je bol veća od očekivane za tip ozljede ili ako se bol stalno pogoršava tijekom prvih sati nakon ozljede, možda se razvio sindrom odjeljka ili je došlo do prekida normalnog protoka krvi.
Sistematski pregled
Fizikalni pregled uključuje sljedeće (prema prioritetu):
-
Provjera oštećenja krvnih žila u blizini ozlijeđenog dijela tijela
-
Provjera oštećenja živaca u blizini ozlijeđenog dijela
-
Ispitivanje postoje li otvorene rane, zglobovi koji izgledaju nepravilno, otekline, modrice i oslabljena pokretljivost zgloba
-
Ispitivanje i pomicanje ozlijeđenog dijela
-
Ispitivanje zglobova iznad i ispod ozlijeđenog dijela
Kako bi provjerili znakove oštećenja krvnih žila i poremećenog protoka krvi, liječnici provjeravaju puls te boju i temperaturu kože. Kada se prekine dotok krvi (što se može dogoditi u sindromu odjeljka), pulsiranje na kraju slabi ili nestaje, a koža postaje blijeda i hladna. Liječnici mjere krvni tlak, koji je nizak kod ljudi s većim gubitkom krvi.
Kako bi provjerili oštećenje živaca, liječnici provjeravaju može li osoba normalno pomicati mišiće. Ako osoba ne može pomaknuti zahvaćene mišiće, možda su oštećeni živci koji kontroliraju te mišiće (zvani motorni živci). Liječnici također procjenjuju osjete u koži - može li osoba normalno osjećati - pri tome provjeravaju i ima li osoba abnormalne osjete, kao što su osjećaj poput uboda iglom, mravinjanje ili utrnulost. Ako su osjeti abnormalni ili oslabljeni, možda su oštećeni živci koji su odgovorni za osjet u koži (zvani senzorni živci).
Liječnici nježno opipaju ozlijeđeni dio kako bi utvrdili jesu li kosti izvan svoga normalnog položaja i je li područje osjetljivo. Liječnici također provjeravaju ima li oticanja i modrica. Provjeravaju može li osoba koristiti, opteretiti i pomicati ozlijeđeni dio.
Liječnici testiraju stabilnost zgloba njenim pomicanjem, ali kod sumnje na frakturu ili dislokaciju, najprije se mora učiniti rendgenska snimka kako bi se utvrdilo je li pomicanje zgloba sigurno. Liječnici provjeravaju postoji li zvuk škripanja ili pucketanja kada se povrijeđeni dio pomiče. Ovi zvukovi mogu ukazivati na prijelom. Pomicanje zahvaćenog zgloba također može pomoći liječnicima da odrede težinu ozljede.
Liječnici također provjeravaju susjedne zglobove (iznad i ispod ozlijeđenog zgloba).
Testiranje otpornosti na stres može se provesti kako bi se procijenila stabilnost ozljeđenog zgloba. Međutim, ako se sumnja na frakturu ili dislokaciju, testiranje otpornosti na stres se odgađa sve dok se rendgenskom snimkom ne provjeri postojanje takvog tipa ozljede. Kako bi napeli zglob, liječnici lagano pomiču zglob u smjeru koji je obično okomit na normalan raspon kretanja zgloba. Ako se zglob čini vrlo nestabilnim, liječnici mogu posumnjati na dislokaciju (ili tešku ozljedu ligamenata).
Ako bol ili grčevi u mišićima ometaju pregled, ozlijeđenoj osobi može se dati sredstvo za ublažavanje boli i / ili lijek za opuštanje mišića na usta ili putem injekcije, ili se lokalni anestetik može ubrizgati u ozlijeđeno područje. Liječnici imobiliziraju ozlijeđeni zglob sve dok grčevi ne prestanu (obično nakon nekoliko dana), a zatim se može pregledati.
Testovi
Slikovni testovi koriste se za dijagnozu dislokacija i drugih mišićno-koštanih ozljeda, a uključuju:
Rendgenske snimke su korisne za dijagnosticiranje dislokacija, kao i fraktura. Rendgensko zračenje nije korisno za otkrivanje ozljeda ligamenata, tetiva ili mišića jer pokazuje samo kosti (i tekućinu koja se skuplja oko ozlijeđenog zgloba).
Rendgenske snimke se obično rade iz najmanje dva kuta kako bi se prikazalo kako su kosti postavljene.
CT ili MR mogu se raditi kako bi se provjerile suptilne frakture, koje mogu pratiti dislokaciju.
Ostali testovi koji se mogu učiniti kako bi se provjerile druge ozljede koje mogu biti posljedica dislokacije su:
-
angiografija (rendgenske zrake ili CT snimke učinjene nakon ubrizgavanja kontrastnog sredstva u arterije, koje se vidi pod X-zrakama) za provjeru oštećenja krvnih žila
-
Elektromiografija ili studije provodljivosti živaca za provjeru oštećenja živaca
Liječenje
-
Liječenje bilo kakvih ozbiljnih komplikacija
-
Ublažavanje boli
-
Zaštita, odmor, led, kompresija i povišen položaj (PRICE)
-
Namještanje (repozicija) dijelova koji nisu u normalnom položaju
-
Imobilizacija, obično s udlagom ili gipsom
-
Ponekad operacija
Ozbiljne komplikacije dislokacija zahtijevaju hitno liječenje. Bez liječenja, komplikacije se mogu pogoršati, postajući sve bolnije i povećati vjerojatnost gubitka funkcije. Također, neke komplikacije, kao što je sindrom odjeljka, zahtijevaju hitnu skrb. Bez liječenja, ove komplikacije mogu uzrokovati ozbiljne probleme ili čak smrt.
Ako osoba sumnja na to da ima frakturu ili neku drugu tešku ozljedu, trebala bi otići u hitnu službu. Ako ne može hodati ili ima više ozljeda, trebala bi ići u pratnji hitne medicinske pomoći. Dok se čeka medicinsku pomoć, trebali bi učiniti sljedeće:
-
Spriječite kretanje ozlijeđenog uda (imobilizirajte ga) i poduprite ga improviziranom udlagom, remenom ili jastukom
-
Ako je moguće, podignite ud, iznad razine srca, kako biste ograničili oticanje
-
Nanesite led (umotan u ručnik ili tkaninu) kako biste kontrolirali bol i oticanje
Liječenje teških ozljeda
U hitnoj službi liječnici provjeravaju ozljede koje zahtijevaju hitno liječenje.
Ukoliko su arterije oštećene, liječnici ih kirurški liječe, osim ako su arterije male i protok krvi nije zahvaćen. Cilj je osigurati da ozlijeđeni dio ne bude lišen krvi. Sindrom odjeljka, ako je prisutan, liječi se.
Oštećeni živci se također liječe kirurškim putem, ali se ova operacija može odgoditi do nekoliko dana nakon ozljede, ako je potrebno. Ako su živci ozlijeđeni ili oštećeni, ponekad mogu i sami zacijeliti.
Ako je koža razderana, rana se pokriva sterilnim oblogom, a ozlijeđenoj osobi se daju cjepivo protiv tetanusa i antibiotici kako bi se spriječila infekcija. Rana se također treba očistiti, obično nakon što se primijeni lokalna anestezija radi gubitka osjeta.
Većina umjerenih i teških dislokacija, osobito one vrlo nestabilne, odmah se imobiliziraju udlagom. Ova mjera pomaže smanjiti bol i spriječiti daljnje ozljede mekih tkiva zbog nestabilnih dislokacija.
Ublažavanje boli
Za liječenje boli se obično koriste opioidni lijekovi protiv bolova i / ili nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID).
PRICE
Osobe s dislokacijom mogu imati koristi od PRICE postupka. PRICE se odnosi na kombinaciju zaštite, odmora, leda, kompresije (pritiska) i povišenog položaja (protection, rest, ice, compression, elevation).
Zaštita pomaže u sprječavanju daljnjih ozljeda koje bi mogle pogoršati prvotne ozljede. Obično se primjenjuje udlaga ili neka druga naprava.
Odmor sprječava daljnje ozljede i može ubrzati cijeljenje. Ljudi bi trebali ograničiti svoje aktivnosti i izbjegavati opterećenje i / ili korištenja povrijeđenog dijela tijela. Primjerice, možda će morati koristiti štake ili neće smjeti sudjelovati u kontaktnim sportovima.
Led i kompresija smanjuju oticanje i bol. Led se stavlja u plastičnu vrećicu, ručnik ili tkaninu i nanosi se 15 do 20 minuta, što je češće moguće tijekom prvih 24 do 48 sati. Obično se kompresija primjenjuje na ozljedu elastičnim zavojem ili udlagom.
Povišen položaj ozlijeđenog uda pomaže slijevanju tekućine iz područja ozljede prema dolje i time smanjuje oticanje. Povrijeđeni ud bi trebalo držati na povišenom iznad razine srca tijekom prva 2 dana.
Nakon 48 sati, ljudi mogu povremeno primijeniti toplinu (na primjer, grijač) tijekom 15 do 20 minuta. Toplina može ublažiti bol. No, jesu li toplina ili led bolji, nejasno je te se ono što najbolje funkcionira može razlikovati od osobe do osobe.
Repozicija
Dislokacije se vraćaju u svoj normalan položaj (primiču se ili reponiraju).
Repozicija se obično izvodi bez operacije (naziva se zatvorena repozicija), manipulacijom - na primjer, povlačenjem i / ili okretanjem udova. Nakon što je repozicija učinjena, liječnici obično traže rendgenske snimke kako bi utvrdili jesu li ozlijeđeni dijelovi u normalnom položaju.
Neke dislokacije moraju biti kirurški namještene (naziva se otvorena repozicija).
Obično se, jer je repozicija bolna, ljudima daju sredstva za ublažavanje boli, sedativi i / ili anestetici prije postupka. Vrste lijekova koji se koriste ovise o tome koliko je teška ozljeda i kako se reponira:
-
Zatvorene repozicije manjih dislokacija (kao što su prsti na rukama ili nogama): Lokalni anestetik, kao što je lidokain, ubrizgan u blizini ozlijeđenog dijela, može biti jedini potrebni lijek.
-
Zatvorena repozicija velikih dislokacija (kao što su one na ruci, ramenima ili potkoljenicama): Ljudima se može dati sedativ i sredstva za ublažavanje bolova putem vene. Sedativ ih čini pospanim, ali ne i nesvjesnim. Može im se dati i lokalni anestetik putem injekcije. Na primjer, kod dislokacije ramena, lidokain se može ubrizgati u rameni zglob.
-
Otvorena repozicija: Daje se opća anestezija ubrizgavanjem u venu ili maskom za lice, što ih čini nesvjesnim. Ovaj se postupak obavlja u operacijskoj sali.
Imobilizacija
Nakon ponovnog podešavanja, ozljeda se ne smije pomicati (mora biti imobilizirana).
Gipsevi, udlage ili omče obično se koriste nakon zatvorene repozicije dislokacije. Neki dislocirani zglobovi zahtijevaju samo omču ili udlagu, koja se postavlja nakon što se zglob vrati u normalni položaj.
Imobilizacija smanjuje bol i pomaže u liječenju sprečavanjem daljnjih ozljeda okolnih tkiva. Imobilizacija je korisna za većinu umjerenih ili teških poremećaja. Zglobovi s obje strane ozljede su imobilizirani.
Ako imobilizacija traje predugo (na primjer, više od nekoliko tjedana kod mladih odraslih osoba), zglob može postati ukočen, ponekad i trajno, a mišići se mogu skratiti (razviti kontrakture) ili se smanjiti (slabljenje, ili atrofija). Mogu se razviti krvni ugrušci. Takvi se problemi mogu brzo razviti, a kontrakture mogu postati trajne, obično kod starijih osoba. Zbog toga, liječnici potiču kretanje što je prije moguće.
Gipsevi obično se koriste za ozljede koje se moraju držati imobiliziranima tjednima.
Da bi primijenili gips, liječnici umotaju ozlijeđeni dio u tkaninu, a zatim nanose sloj mekog pamučnog materijala kako bi zaštitili kožu od pritiska i trenja. Preko ove obloge, omotaju se vlažni gipsom-punjeni pamučni zavoji ili stakloplastične trake, koje otvrdnu kada se osuše. Gipsani zavoji dobro prianjaju i smanjuju vjerojatnost trenja o tijelo. Stakloplastični zavoji su jači, lakši i dugotrajniji. Nakon tjedan dana, oteklina se smanjuje. Nakon toga se gipsani zavoji ponekad mogu zamijeniti sa stakloplastičnim zavojima da bolje prianjaju uz ud.
Osobama koje zahtijevaju gipseve daju se posebne upute za njegu. Ako gips nije dobro zbrinut, mogu se razviti problemi. Na primjer, ako gips postane mokar, zaštitna obloga ispod njega može postati mokra, a sušenje može biti onemogućeno. Zbog toga, koža može omekšati i rastvoriti se, a mogu nastati i rane. Također, ako se gips smoči, može se raspasti te više ne štiti niti imobilizira ozlijeđeno područje.
Ljudima se preporučuje da drže gips na povišenom u ili iznad razine srca, što je dulje moguće, posebno tijekom prvih 24 do 48 sati. Također je potrebno redovito savijati i ispružati prste te ih pomicati. Ove strategije pomažu da se krv ne zadržava dulje u ozlijeđenom ekstremitetu i tako spriječi oticanje.
Rijetko, gipsevi uzrokuju bol, pritisak ili ukočenost koja ne prolazi ili se s vremenom pogoršava. Takvu bol je potrebno odmah prijaviti liječniku. Ovi simptomi mogu biti posljedica pritiska ili razvoja sindroma odjeljka. U takvim slučajevima, liječnici će možda morati ukloniti gips i primijeniti drugi lijek.
Vođenje brige o gipsu
-
Prilikom kupanja stavite gips u plastičnu vrećicu i pažljivo zatvorite gornji dio gumenim trakama ili ljepljivom trakom ili upotrijebite vodonepropusni poklopac za pokrivanje gipsa. Takvi poklopci su komercijalno dostupni, prikladni za upotrebu i pouzdani. Ako gips postane mokar, obloga ispod njega može zadržavati vlagu. Sušilo za kosu može donekle ukloniti vlagu. U suprotnom, gips treba promijeniti kako bi se spriječilo oštećenje kože.
-
Nikada ne stavljajte predmete unutar gipsa (primjerice, da grebete mjesto koje svrbi).
-
Provjerite kožu oko gipsa svaki dan i prijavite bilo kakvo crvenilo ili bolno mjesto liječniku.
-
Svakodnevno provjeravajte rubove gipsa, a ako je na dodir neravan i grublji, stavite mekanu ljepljivu traku, tkaninu ili neki drugi mekani materijal kako biste ih obložili i spriječili da ozlijedi kožu.
-
Kada se odmarate, pažljivo postavite gips u stabilan položaj, pomoću malog jastuka ili meke podloge, kako biste spriječili da rub gipsa stišće ili grebe kožu.
-
Redovito postavljajte gips u povišen položaj, kako je propisao liječnik, kako biste kontrolirali oticanje.
-
Odmah kontaktirajte liječnika ako gips uzrokuje trajnu bol ili se čini pretjerano čvrstim. Ovi simptomi mogu biti posljedica rana ili oticanja, što može zahtijevati hitno uklanjanje gipsa.
-
Obratite se liječniku ako gips ima izražen miris ili ako kod pojave vrućice. Ovi simptomi mogu ukazivati na infekciju.
-
Obratite se liječniku ako gips uzrokuje pogoršanje boli ili novu obamrlost ili slabost. Ovi simptomi mogu ukazivati na sindrom odjeljka.
|
Udlaga se m