Liječnik često može dijagnosticirati mišićno-koštani poremećaj na temelju povijesti bolesti i fizikalnog pregleda. Laboratorijski testovi, slikovna analiza i ostali dijagnostički postupci mogu pomoći liječniku prilikom postavljanja i potvrde dijagnoze.
Laboratorijski testovi
Brzina sedimentacije eritrocita (SE)
Laboratorijski testovi često pomažu u postavljanju dijagnoze mišićno-koštanih poremećaja. Na primjer, brzina sedimentacije eritrocita (SE) je test koji mjeri brzinu kojom se crvena krvna zrnca talože na dno epruvete koja sadrži krv. SE se obično povećava ukoliko je prisutna upala. Međutim, obzirom se upala javlja u mnogim slučajevima, brzinom sedimentacije eritrocita, ne postavlja se dijagnoza.
Razina kreatin kinaze (normalnog mišićnog enzima koji istječe i otpušta se u krvotok kada je mišić oštećen) također se može testirati. Razine kreatin kinaze (CK) povećava se kada postoji izraženo razaranje mišića.
U reumatoidnom artritisu, u krvi se detektiraju reumatoidni faktor ili anti-citrulinska protutijela (anti-CCP), što pomaže prilikom postavljanja dijagnoze.
Citomegalovirusni testovi (CMV)
U sistemnom eritematoznom lupusu (SLE), iz krvi se identificiraju autoimuna protutijela (autoantitijela), kao što su antinuklearna antitijela i antitijela na dvolančanu deoksiribonukleinsku kiselinu (anti-dsDNA) koja pomažu prilikom postavljanja dijagnoze.
Moguće je učiniti krvi test za identifikaciju osoba koje imaju određeni gen (HLA-B27). Osobe s ovim genom imaju povećani rizik od razvoja spondiloartritisa, skupine poremećaja koji uzrokuju upalnu bolest kralježnice, drugih perifernih zglobova, te upale ovojnice oka, crvenila i osipa kože.
Neki laboratorijski testovi također se često koriste za praćenje napretka liječenja. Primjerice, SE može biti korisna u praćenju napredovanja u liječenju reumatoidnog artritisa ili reumatske polimialgije. Smanjenje SE upućuje da liječenje djeluje na smanjenje upale.
Slikovne pretrage
Različiti tipovi slikovnih pretraga mogu pomoći liječnicima u dijagnosticiranju mišićno-koštanih poremećaja.
Rendgenske zrake
Radiogrami se obično rade prvi. Oni su najvrjedniji za otkrivanje abnormalnosti kostiju i uzimaju se za procjenu bolnih, deformiranih ili sumnjivo abnormalnih područja kostiju. Rendgenske mogu pomoći prilikom dijagnosticiranja prijeloma, tumora, ozljeda infekcija I deformiteta ( primjerice displazija kuka) Radiogrami također pomažu u dijagnostici artritisa (primjerice reumatoidnog artritisa ili osteoartritisa). X-zrake ne prolaze kroz meka tkiva kao što su mišići, burse, ligamenti, tetive ili živci.
Kako bi se utvrdilo je li zglob oštećen ozljedom, liječnik može upotrijebiti običnu (ne-stresnu) rendgensku snimku ili onu snimljenu sa zglobom pod stresom (rendgenska slika stresa).
Rendgen
Tehnologija X-zraka koristi zrake visoke energije koje mogu proći kroz određeno tkivo i stvoriti slike koje su ključne za dijagnozu i liječenje. Rendgenski stroj sastoji se od rendgenske cijevi koja sadrži par elektroda, ili vodiča, koji se nazivaju katoda i anoda.
Katoda je nit koja oslobađa energiju vođenjem električne struje, slično kao kod žarulje. Katodna energija oslobađa se u obliku elektrona. Anoda, smještena na suprotnom kraju rendgenske cijevi, disk je napravljen od volframa, materijala koji privlači elektrone.
Kada elektroni oslobođeni iz katode dođu u kontakt s volframom, oslobađaju energiju u obliku fotona. Ovi visoko energizirani fotoni kanaliziraju se kroz olovni cilindar i seriju filtera, stvarajući rendgenski zrak. X-zraka je snop visoke energije koja se može apsorbirati samo u gusta tkiva, kao što je kost.
Tijekom rendgenskog snimanja, radiografski film je smješten iza pacijenta, a pacijent je smješten između filma i rendgen aparata. Rendgenski aparat zatim usmjerava energetski zrak na određeno područje tijela pacijenta.
Kako energija x-zraka prolazi kroz tijelo pacijenta, fotoni snopa dopiru do filma i uzrokuju kemijsku reakciju: područja u kojima energija x-zraka prolazi kroz tijelo postaje crna, dok područja gdje se energija apsorbira u kosti izgledaju bijelo. Ovaj proces proizvodi radiografiju, koja se obično naziva rendgenskim snimanjem.
Rendgen zgloba šake
Ova rendgenska snimka zgloba pokazuje aneurizmatsku koštanu cistu (strelice).
Slika dobila Michael J. Joyce, MD i Hakan Ilaslan, MD.
Artrografija je rendgenski postupak u kojem se kontrastno sredstvo ubrizgava u zglobni prostor da bi se prikazale strukture, kao što su ligamenti unutar zgloba. Artografija se može koristiti za pregled rastrganih ligamenata i fragmentirane hrskavice u zglobu. Međutim, magnetska rezonancija (MRI) se sada koristi umjesto artrografije.
Scintigrafija kostiju
Scintigrafija kostiju (vrsta skeniranja radionuklida) je postupak snimanja koji se povremeno koristi za dijagnosticiranje prijeloma, osobito ako drugi testovi, kao što su obični rendgenski snimci i CT ili MRI, ne otkriju prijelom. Scintigrafija kosti uključuje uporabu radioaktivne tvari (tehetij-99m-obilježen pirofosfat) koja se apsorbira u bilo kojoj kosti u fazi cijeljenja. Postupak se također može obaviti kada se sumnja na infekciju kosti ili metastatski tumor.
Iako scintigrafija kosti može ukazati na problem u kosti, možda neće pokazati radi li se o prijelomu, tumoru ili infekciji. Radioaktivna tvar daje se venom (intravenski) i detektira se pomoću uređaja za skeniranje kostiju koji stvara sliku kosti koja se može vidjeti na zaslonu računala.
Kompjutorska tomografija (CT) i magnetska rezonancija (MRI)
Kompjutorska tomografija (CT) i magnetska rezonancija (MRI) prikazuju mnogo više detalja od konvencionalnih rendgenskih zraka i mogu se provesti kako bi se detektirao opseg i točno mjesto oštećenja. Ovi testovi se također mogu koristiti za otkrivanje prijeloma koji nisu vidljivi na rendgenskim zrakama.
Magnetna rezonancija (MRI)
Za MRI, osoba leži na motoriziranom stolu koji se pomiče u uski unutarnji dio velikog cjevastog skenera, koji proizvodi snažno magnetsko polje.
Magnetska rezonancija (MRI) koljena
Slika koju je pružio Jon A. Jacobson, MD.
MRI je posebno vrijedna metoda za prikaz mišića, ligamenata i tetiva. MRI se može koristiti ako se smatra da je uzrok boli vezan za problematiku mekog tkiva (na primjer, ruptura velikog ligamenta ili tetiva ili oštećenje važnih struktura unutar koljenskog zgloba).
CT je koristan ako MRI nije preporučen ili nedostupan. CT izlaže osobu ionizirajućem zračenju (vidi rizik od radijacije u slikovnim tehnikama). CT najbolje prikazuje kosti. Međutim, MRI je bolji od CT-a za prikazivanje nekih abnormalnosti, kao što su male frakture kuka i zdjelice. Vrijeme koje osoba provede prolazi kroz CT je puno manje nego za MRI. MRI je skuplji od CT-a i, s izuzetkom kada se koriste otvorene jedinice, mnogi se ljudi osjećaju klaustrofobično unutar MRI jedinice.
Skeniranje kompjutorskom tomografijom (CT)
CT se koristi za otkrivanje oštećenja kosti i mekog tkiva. Tijekom postupka, 3-dimenzionalna anatomska slika nastaje korištenjem rendgenske tehnologije.
X-zrake se koriste za stvaranje slika sjajem visoko-energetskog elektromagnetskog snopa kroz tijelo pacijenta. Ova greda baca sjenu na rendgenski film. Fotografija unutarnjih struktura nastaje kroz sjene koje stvaraju različite gustoće tkiva. Mekša tkiva omogućuju prolazak više rendgenskog svjetla, dok tvrđa tkiva, kao što je kost, omogućuju prolaz manje svjetla.
Dok su x-zrake ograničene na dvodimenzionalne vizualizacije, CT skenovi mogu generirati 3D prikaze rotiranjem konvencionalnog snopa x-zraka u spiralu oko tijela pacijenta. Ova serija rotacija oko tijela stvara kriške slike. Računalo prikuplja, kompilira i prevodi ove slike u 360 ° prikaz ciljanog područja ili čak cijelog tijela.
Dvoenergetska apsorpciometrija x-zraka (DXA)
Najprecizniji način za procjenu gustoće kostiju koji je potreban pri probiru ili dijagnosticiranju osteopenije ili osteoporoze, je s dvoenergetska rentgenska apsorpciometrija (DXA). DXA se također koristi za predviđanje rizika od prijeloma i može biti korisna za praćenje odgovora na liječenje. Ovaj test je brz i bezbolan i uključuje vrlo malo zračenja.
U ovom testu x-zrake se koriste za ispitivanje gustoće kostiju na donjoj kralježnici, kuku, zglobu ili cijelom tijelu. Mjerenja gustoće kostiju vrlo su točna na tim mjestima. Pri probiru ljudi na osteoporozu, liječnik će zatražiti mjerenje gustoće slabinske kralježnice i kuka. Kako bi se razlikovala osteoporoza (najčešći uzrok abnormalnog rezultata DXA skeniranja) od drugih poremećaja kostiju, liječnici će možda morati uzeti u obzir simptome osobe, medicinska stanja, uporabu droga i određene rezultate testa krvi ili urina, kao i rezultate DXA.
Ultrazvuk
ultrazvuk se sve češće koristi za identifikaciju upale u/oko zglobova te rupture ili upale tetiva. Ultrasonografija se također koristi kao vodič kada iglu treba staviti u zglob (na primjer, za ubrizgavanje lijeka ili za uklanjanje zglobne tekućine). Kao alternativa računalnoj tomografiji (CT) i magnetskoj rezonanciji (MRI), ultrazvuk je jeftiniji te za razliku od CT-a, ne uključuje zračenje.
Ostali dijagnostički postupci
Drugi postupci i testovi ponekad su potrebni kako bi se liječnicima pomoglo u dijagnosticiranju mišićno-koštanih poremećaja.
Artroskopija
Artroskopija je postupak pri kojem se u zglobni prostor umeće mala (promjer olovke) fiberoptička cjevčica, što omogućuje liječniku da pogleda unutar zgloba i projicira sliku na video monitor. Rez na koži vrlo je mali. Ovaj se postupak provodi u bolnici ili kirurškom centru. Osobi se daje lokalna, spinalna ili opća anestezija ili kombinacija.
Tijekom artroskopije, liječnici mogu uzeti komad tkiva (kao što je zglobna hrskavica ili zglobna kapsula) za analizu (biopsija), i, ako je potrebno, napraviti operaciju kako bi ispravili grešku. Poremećaji koji se obično nalaze tijekom artroskopije uključuju
Upala sinovijalne ovojnice zgloba
Rupture ligamenata, tetiva ili hrskavice
Labavi komadići kosti ili hrskavice
Takva stanja pogađaju ljude s artritisom ili prethodnim ozljedama zglobova, kao što su sportaši. Sva ova stanja mogu se popraviti ili ukloniti tijekom artroskopije. Postoji vrlo mali rizik od infekcije zgloba tijekom ovog postupka.
Vrijeme oporavka nakon artroskopske operacije je mnogo brže nego nakon tradicionalne operacije. Većina ljudi ne mora ostati preko noći u bolnici.
Aspiracija zgloba (artrocenteza)
Aspiracija zgloba koristi se za dijagnosticiranje određenih problema u zglobovima. Na primjer, to je najizravniji i najtočniji način da se utvrdi je li bol u zglobu i oteklina uzrokovana infekcijom ili artritisom povezanim s kristalima(kao što je giht).
Za ovaj postupak, liječnik prvo ubrizgava anestetik kako bi anestezirao područje. Tada liječnik injicira veću iglu u zajednički prostor, izvlači (aspirira) zglobnu tekućinu (sinovijalnu tekućinu) i pregledava tekućinu pod mikroskopom. Liječnik uklanja što je moguće više tekućine i opisuje njezinu boju i teksturu. Ostali testovi, kao što su broj bijelih krvnih stanica i mikrobiološka analiza, mogu se učiniti iz uzorka tekućine.
Liječnik često može postaviti dijagnozu nakon analize tekućine. Na primjer, uzorak tekućine može sadržavati bakterije koje potvrđuju dijagnozu infekcije. Ili može sadržavati određene kristale. Primjerice, prisustvo kristala urata potvrđuje dijagnozu gihta, kristali kalcijevog pirofosfata dihidrata potvrđuju dijagnozu artritisa uzrokovanog kalcij profosfatnim kristalima (pseudogiht).
Obično se obavlja u liječničkoj sobi ili hitnoj službi. Ovaj postupak je obično brz, jednostavan i relativno bezbolan. Rizik od infekcije zglobova je minimalan.
Mišićni i živčani testovi
Studije provodljivosti živaca mogu pomoći odrediti funkcioniraju li normalno živci koji opskrbljuju mišiće. elektromiografija, obično se provodi u isto vrijeme kada i studije provodljivosti živaca. To je test u kojem se bilježe električni impulsi u mišićima kako bi se utvrdilo koliko dobro impulsi iz živaca dosežu vezu između živaca i mišića (neuromišićni spoj) i odatle mišiće.
Elektrodijagnostičko ispitivanje
Elektrodijagnostičkim testiranjem ocjenjuju se simptomi mišića koji mogu biti posljedica ozljede ili bolesti bilo živaca ili mišića u tijelu. Simptomi mogu uključivati bol u mišićima, slabost ili ukočenost.
Uobičajeno se koriste dvije vrste elektrodijagnostičkih testova: elektromiografija ili EMG, te studije provodljivosti živaca. Ovi testovi analiziraju električnu aktivnost koja se odvija u živcima i mišićima.
EMG ispituje aktivnost mišića. EMG testira mišićnu aktivnost; uključuje umetanje igle kroz kožu iu mišić. Igla bilježi električnu aktivnost u mišiću dok se pacijent opušta, a zatim kontrahira mišić. Kada je normalan mišić u mirovanju, nema električne aktivnosti. Epileptički napadaji mogu nastati kada se poremeti električna aktivnost mozga.
Studije živčane provodljivosti obično se rade zajedno s EMG-om i bilježe kako živci funkcioniraju. Tijekom ovog postupka elektrode se tapkaju na površini kože duž živčanog puta. Zatim se električni signali šalju duž putanje. Senzori bilježe električnu aktivnost i mjere koliko brzo impuls putuje živčanim putem. Rezultati se prikazuju na monitoru računala i procjenjuju.
Oba su ispitivanja važna sredstva u procjeni ozljeda živaca ili korijena živaca, kao i bolesti živaca i mišića.
Studije o provodljivosti živaca, zajedno s elektromiografijom, pomažu pokazati postoji li problem prvenstveno u
Studije provodljivosti živaca su osobito korisne za dijagnosticiranje poremećaji perifernih živaca, kao što su sindrom karpalnog tunela i paraliza ulnarnog živca.