U slikovne pretrage prsnog koša ubrajamo:
-
rendgensko snimanje
-
kompjutorizirana tomografija (CT)
-
CT angiografija
-
magnetska rezonanca (MR)
-
ultrazvučni pregled
-
nuklearna scintigrafija pluća
-
angiografija plućne arterije
-
pozitronska emisijska tomografija (PET)
(Vidi također Anamneza i fizikalni pregled za bolesti pluća i Dišni sustav.)
Rendgenske snimke prsnog koša gotovo se uvijek rade kada liječnici sumnjaju na bolest pluća ili srca. Po potrebi se obavljaju i druge slikovne pretrage kako bi liječnici dobili specifične informacije za postavljanje dijagnoze.
RTG prsnog koša rutinski se snima s leđa prema naprijed (PA snimak). Obično se snima i sa strane (profilni snimak). RTG snimke prsnog koša dobro prikazuju oblik srca (sjenu srca) i glavne krvne žile te obično mogu otkriti ozbiljnu bolest u plućima, okolnim prostorima ili stijenci prsnog koša, uključujući i rebra Na primjer, RTG snimke prsnog koša mogu otkriti većinu upala pluća, tumore pluća, kroničnu opstruktivnu plućnu bolest, kolabirano pluće (atelektazu) te zrak (pneumotoraks) ili tekućinu (pleuralni izljev) u pleuralnom prostoru. Iako RTG snimke prsnog koša rijetko pružaju dovoljno informacija za utvrđivanje točnog uzroka neke abnormalnosti, mogu pomoći liječniku da utvrdi jesu li potrebne dodatne pretrage i koje, kako bi se postavila dijagnoza.
Kompjutorizirana tomografija
(CT) prsnog koša pruža više detalja nego obična rendgenska snimka. Kod CT-a, niz rendgenskih snimaka analizira računalo, koje zatim daje nekoliko prikaza u različitim ravninama, kao što su uzdužni i poprečni presjeci. Za vrijeme snimanja CT-om, bolesniku se može u krvotok ubrizgati tvar koja je vidljiva na rendgenskim snimkama (tzv. radiokontrastno sredstvo) ili se može dati na usta (peroralno), kako bi se jasnije prikazale određene nenormalne (patološke) promjene u prsnom košu. CT visoke rezolucije i spiralni CT predstavljaju specijaliziranije postupke CT dijagnostike. CT visoke razlučivosti može otkriti više pojedinosti o promjenama (patološkim procesima) u plućima. Spiralni CT može dati trodimenzionalne slike. Općenito, CT snimanje vrši se nakon što osoba duboko udahne. Ponekad se CT snimke rade nakon što osoba udahne i potom izdahne, kako bi se bolje prikazali mali dišni putovi (mali bronhi).
CT angiografija
(CTA) radi se tako da se radiokontrastno sredstvo ubrizga u venu na ruci kako bi se dobile slike krvnih žila (prikazale krvne žile), uključujući i plućnu arteriju, koja dovodi krv iz srca u pluća. Krvni ugrušci u plućnoj arteriji (plućna embolija) danas se najčešće otkrivaju pomoću CT angiografije, dok se ranije u tu svrhu često koristila scintigrafija pluća. Međutim, CT angiografija možda neće biti moguća ako osoba ima bubrežnu bolest, koja se može pogoršati zbog primjene kontrastnog sredstva, ili alergije na kontrastna sredstva.
Magnetska rezonanca
(MR) također daje vrlo detaljne slike koje su osobito korisne kada liječnik sumnja na abnormalnosti krvnih žila u prsnom košu, npr. na aneurizmu aorte. Međutim, za MR je potrebno više vremena (snimanje traje dulje) i pretraga je skuplja od CT-a. Također, razlučivost MR-a je slabija od CT-a za dijagnosticiranje abnormalnosti u plućima, pa se stoga MR ne koristi često za snimanje prsnog koša. Za razliku od CT-a, kod MR ne koriste se rendgenske zrake.
Ultrazvuk
stvara sliku od odbijenih (reflektiranih) zvučnih valova unutar tijela. Ultrazvuk se često koristi za otkrivanje tekućine u pleuralnom prostoru (prostor između dva sloja poplućnice koja prekriva pluća i unutarnju stijenku prsnog koša). Ultrazvuk se također može koristiti za navođenje igle kada se iz prsišta uklanja tekućina (torakocenteza pod kontrolom UZ-a). Prijenosni (pokretni) ultrazvuk ponekad se koristi za dijagnosticiranje pneumotoraksa. Endobronhalni ultrazvuk (EBUS) može se koristiti zajedno s bronhoskopijom kako bi se liječniku olakšalo uzimanje uzoraka plućnog tkiva (biopsija pod kontrolom EBUS-a) kod sumnje na karcinom (iglena biopsija). U ovom se slučaju ultrazvučna sonda nalazi na vrhu bronhoskopa kako bi se dobile slike unutrašnjosti bronha (endobronhalni prikaz).
Scintigrafija pluća
može biti korisna za otkrivanje krvnih ugrušaka u plućima (plućna embolija), ali je CT angiografija uglavnom zamijenila ovu pretragu u dijagnostici plućne embolije. Međutim, scintigrafija pluća može se učiniti kada CT angiografija nije moguća, primjerice ako pacijent ima bolest bubrega koja se može pogoršati primjenom kontrastnog sredstva ili ako postoji alergija na kontrastna sredstva koja se koriste kod CT-a. Scintigrafija pluća također se može učiniti u sklopu predoperativne obrade bolesnika kojima se planira odstraniti dio pluća zbog liječenja karcinoma pluća ili teškog oblika kronične opstruktivne plućne bolesti (KOPB), kako bi se procijenila funkcionalna sposobnost preostalog plućnog tkiva. Kod scintigrafije pluća koristi se vrlo mala količina kratkoživuće radioaktivne tvari za prikaz protoka zraka i krvi kroz pluća. Obično se pretraga provodi u dvije faze. U prvoj fazi (perfuzijska scintigrafija pluća), radioaktivna se tvar ubrizgava u venu, a gama kamera stvara sliku koja prikazuje raspodjelu radioaktivne tvari kroz krvne žile u plućima. Ako je nalaz perfuzijske scintigrafije pluća nenormalan (patološki), potrebno je učiniti i drugu fazu – ventilacijsku scintigrafiju pluća. Pacijent udiše radioaktivni plin, a posebna kamera (gama kamera) prikazuje kako se plin raspodjeljuje u plućima. Ovaj postupak omogućuje liječnicima da utvrde može li preostalo plućno tkivo apsorbirati dovoljno kisika.
Angiografija plućne arterije (koja se naziva i arteriografija plućne arterije) izvodi se ubrizgavanjem radiokontrastnog sredstva izravno u plućnu arteriju kroz dugačku, tanku plastičnu cijevčicu (kateter) koja se provodi kroz venu do srca, a zatim u plućnu arteriju. Nakon ubrizgavanja kontrastnog sredstva, liječnici koriste standardne rendgenske snimke kako bi kontrastno sredstvo u plućima postalo vidljivo na snimci (angiografija). Angiografija se ranije najčešće radila kad se sumnjalo na ugrušak u plućima (plućnu emboliju), obično na temelju nenormalnog (patološkog) nalaza scintigrafije pluća, i još uvijek se smatra najpouzdanijom pretragom za potvrdu ili isključenje plućne embolije. Međutim, danas se umjesto klasične angiografije plućnih arterija najčešće radi CT angiografija (CTA), jer je klasična metoda, koja uključuje izravno ubrizgavanje kontrastnog sredstva u veliku plućnu arteriju, invazivnija.
Pozitronska emisijska tomografija
(PET) može se koristiti kada se sumnja na rak. Ova se radiološka tehnika snimanja oslanja na razlike u brzini metabolizma (metabolička aktivnost) između zloćudnih (malignih, kanceroznih) i dobroćudnih (benignih, nekanceroznih) tkiva. Molekule glukoze vezane su za spoj koji je vidljiv pomoću PET-a. Te se molekule ubrizgavaju intravenski i nakupljaju u tkivima s ubrzanim metabolizmom (kao što su kancerozni limfni čvorovi), čineći ta tkiva vidljivima na PET snimkama. U benignim promjenama obično se ne nakuplja dovoljno molekula glukoze da bi bile vidljive na snimci. PET se često kombinira s CT-om kako bi se tumor pluća vizualizirao (prikazao) pomoću dviju različitih metoda.