Dizartrija je gubitak sposobnosti normalne artikulacije riječi.
-
Govor može biti trzav, staccato, zadihan, nepravilan, neprecizan ili monoton, ali osoba može razumjeti jezik i pravilno ga koristiti.
-
Liječnik procjenjuje mišićnu snagu i pokrete tražeći od osobe da obavi neke jednostavne zadatke koji se tiču usta i jezika te da ponavljaju riječi i rečenice.
-
Nekim osobama s dizartrijom može pomoći govorna terapija.
Iako se čini da je dizartrija jezični problem, to je zapravo mišićni (motorički) problem koji zahvaća mišiće odgovorne za govor.
Uzroci
Uzroci dizartrije
Oštećenje neke od sljedećih struktura može rezultirati dizartrijom:
Dijelovi mozga koji kontroliraju pokrete mišića.
Mali mozak: Mali mozak, koji se nalazi između velikog mozga i moždanog debla, koordinira pokrete tijela.
Bazalni gangliji: Ove velike nakupine živčanih stanica pomažu u koordinaciji i izglađivanju pokreta (vidi sliku položaj bazalnih ganglija).
Moždano deblo: Moždano deblo kontrolira mišiće koji se koriste u disanju i one koji služe za stvaranje zvukova.
Živčana vlakna koja povezuju vanjski sloj velikog mozga (moždane kore) s moždanim deblom: ova živčana vlakna prenose informacije potrebne za kontrolu i koordinaciju mišića koji se koriste za stvaranje govora, uključujući mišiće usana, jezika, nepca i glasnica.
Neuromišićna spojnica: Živci se povezuju s mišićima na neuromišićnoj spojnici.
Oštećenja ovih struktura mogu biti posljedica degenerativnih bolesti (kao što su amiotrofična lateralna skleroza, Parkinsonova bolest i Huntingtonova bolest), multipla skleroza, trauma glave, tumor mozga, moždani udar i infekcija kao što je Lajmska bolest.
Simptomi
Simptomi dizartrije
Ljudi koji imaju dizartriju proizvode zvukove koji približno odgovaraju svom značenju i koji su u ispravnom redoslijedu. Govor može biti trzav, staccato, zadihan, nepravilan, neprecizan ili monoton, ovisno o tome gdje je oštećenje.
Budući da obično nije oštećena sposobnost razumijevanja i korištenja jezika, većina ljudi s dizartrijom može normalno čitati i pisati.
Poremećaj koji uzrokuje dizartriju također može uzrokovati poteškoće u žvakanju i gutanju.
Dijagnoza
Dijagnoza dizartrije
Za postavljanje dijagnoze, logoped ili liječnik ispituje osobu o simptomima i obavlja fizikalni pregled. Govorni terapeut često može pomoći u procjeni. Liječnik također može učiniti sljedeće:
Zamoliti osobu da obavi neke jednostavne zadatke, kao što su puhanje svijeće, grickanje donje usne i plaženje jezika: promatranje osobe koja obavlja te zadatke pomaže liječniku da procijeni snagu i kretanje mišića uključenih u govor.
Zamoliti osobu da ponavlja riječi i rečenice, pjeva i broji: Promatranje osobe koja proizvodi zvukove pomaže liječniku da otkrije probleme u govoru, kao što su zadihanost i trzav govor.
Neuropsiholog ili govorni terapeut može koristiti standardizirane testove moždanih funkcija (neuropsihološko testiranje). Ovi testovi također pomažu liječnicima u planiranju liječenja i davanju prognoze.
Neuroslikovne pretrage, kao što su kompjutorizirana tomografija (CT) ili magnetska rezonancija (MRI), izvode se kako bi se utvrdio uzrok. Gutanje se također procjenjuje, obično rendgenskim studijama s barijem (barijeva kaša) i povremeno pomoću endoskopije.
Mogu se obaviti i druga ispitivanja, ovisno o pretpostavljenom uzroku. To npr. mogu biti laboratorijski testovi krvi i urina, lumbalna punkcija, elektroencefalografija (EEG), i elektromiografija i elektroneurografija.
Liječenje
Liječenje dizartrije
Govorna terapija pomaže nekim osobama s dizartrijom. Govorna terapija može uključivati vježbe disanja i vježbe mišića te ponavljanje riječi ili rečenica.
U slučaju teže dizartrije, terapeut može preporučiti korištenje ploče sa slikama ili elektronički komunikacijski uređaj s tipkovnicom i prikazom poruka.