Vršnjačko zlostavljanje

Autor: Steven D. Blatt, MD
Urednik sekcije: prof. prim. dr. sc. Joško Markić, dr. med.
Prijevod: Tonka Borovina, dr. med.

Vršanjačko zlostavljanje je oblik nasilja među mladima u kojem se ponavljaju verbalni, emocionalni, fizički ili psihološki napadi da bi se dominiralo ili ponižavalo.

(Vidi također Pregled socijalnih pitanja koja se tiču djece i Nasilje u djece i adolescenata.)

Zlostavljanje se može dogoditi u svim dobnim skupinama, od predškolskog do odraslog doba. Istraživanje koje su proveli Centri za kontrolu i prevenciju bolesti u 2013. godini je otkrilo da je 33% "milddle school" učenika (premosnica između osnovne i srednje škole u američkom obrazovnom sustavu) i 20% srednjoškolaca izjavilo da su bili zlostavljani na školskom posjedu, a 15% srednjoškolaca izjavilo je da su zlostavljani elektronički (što se naziva elektroničkim nasiljem). Gotovo sva djeca će u nekom trenutku doživjeti vršnjačko nasilje kao nasilnik, žrtva i/ili promatrač drugih koji su zlostavljani. I dječaci i djevojčice mogu biti zlostavljači. Iako su odrasli često smatrali vršnjako nasilje kao normalan dio djetinjstva, ono nije normalno. Mnogim žrtvama se tjelesno i/ili emocionalno naudilo nasilničkim ponašanjem. Nadalje, sami zlostavljači uče negativna ponašanja koja, ako se ne isprave, mogu dovesti do daljnjeg nasilja.

Vršnjačko zlostavljanje može poprimiti nekoliko oblika, uključujući

  • Učestalo zadirkivanje

  • Oštećivanje imovine

  • Prijetnje

  • Isključenje

  • Zastrašivanje

  • Uznemiravanje

  • Nasilni napad

  • Elektroničko zlostavljanje

Elektroničko zlostavljanje koristi digitalne medije (kao što su e-pošta, poruke, tweetovi i stranice društvenih medija) za namjerno sramoćenje ili priopćavanje lažnih ili neprijateljskih informacija o drugom djetetu. "Sexting" predstavlja postupak dijeljenja seksualno nabijenih poruka ili fotografija (obično putem mobitela) te može biti oblik elektroničkog zlostavljanja ako se poruke ili fotografije namjerno dijele s drugim ljudima kako bi se osramotilo ili naudilo djetetu koje je napravilo poruku ili fotografiju.

Zlostavljači

Gotovo 4 milijuna djece zlostavlja drugu djecu. Zlostavljači su pod rizikom od loših ishoda. Za zlostavljače je vjerojatnije da će biti u zatvoru kasnije u životu. Manje je vjerojatno da će zlostavljači ostati u školi, biti zaposleni ili imati stabilne odnose kao odrasli.

Nažalost, postoji mnogo primjera odraslih u nacionalnim i društvenim medijima koji se ponašaju kao zlostavljači prema drugim odraslima. Roditelji bi trebali vidjeti ove primjere kao prilike za učenje svoje djece. Važno je da roditelji identificiraju zlostavljačko ponašanje kod političara, slavnih osoba, drugih javnih osoba i običnih odraslih ljudi te da uče svoju djecu zašto se takvo ponašanje smatra zlostavljanjem i kako treba reagirati ako se susretnu s njime.

Žrtve

Žrtve mogu reći članovima obitelji ili prijateljima da su zlostavljani, ali su često previše posramljeni i prestrašeni da kažu odrasloj osobi. Učitelji su često nesvjesni da se zlostavljanje događa. Žrtve mogu odbiti ići u školu, izgledati tužno ili povučeno, ili postati ćudljive. Žrtve su također u opasnosti od tjelesnih ozljeda, slabog samopoštovanja i tjeskobe. Mnoge žrtve zlostavljanja postaju same zlostavljači.

Žrtvama je potrebno uvjeravanje da je zlostavljanje uvijek neprihvatljivo. Žrtve mogu odgovoriti na zlostavljanje tako što će

  • Reći odrasloj osobi

  • Otići

  • Mijenjati svoju rutinu kako bi izbjegli zlostavljača

  • Odlaziti na savjetovanje

Iz sigurnosnih razloga, žrtve se ne bi trebale izravno suočavati sa zlostavljačem. Žrtve treba naučiti da ignoriraju i da ne budu uznemirene zlostavljačem što smanjuje zadovoljstvo zlostavljača i na kraju smanjuje zlostavljanje. Pohvala hrabrosti žrtve za prijavljivanje vršnjačkog zlostavljanja može započeti ponovnu izgradnju samopoštovanja žrtve.

Ako se vršnjačko zlostavljanje dogodi u školi, roditelji trebaju obavijestiti školske službenike. Roditelji žrtve bi također trebali obavijestiti roditelje djeteta koje vrši zlostavljanje, ali bi trebali izbjegavati sukobe radi kojih bi potonji bili defenzivni što bi moglo biti kontraproduktivno. Žrtve se mogu bojati da će priopćavanje roditeljima djeteta koje vrši zlostavljanje pogoršati vršnjačko nasilje, ali to često zaustavlja nasilje, osobito ako je rasprava pozitivna, a ne optužujuća, nego umjesto toga usredotočena na štetno ponašanje.

Roditelji djeteta koje vrši zlostavljanje trebali bi svome djetetu jasno dati do znanja da zlostavljanje nije prihvatljivo. Roditelji bi trebali inzistirati da se dijete koje vrši zlostavljanje ispriča i iskupi žrtvi. To može pomoći djetetu koje vrši zlostavljanje da nauči ispravno iz pogrešnog, učiniti ga osjetljivijim na žrtvu, a druge napraviti suosjećajnijima prema onom tko zlostavlja. Roditelji djeteta koje vrši zlostavljanje trebaju pozorno promatrati svoje dijete kako bi osigurali da se zlostavljanje zaustavi.

Savjetovanje se preporučuje žrtvi i djetetu koje vrši nasilje. Oni koji vrše zlostavljanje često izražavaju svoje nezadovoljene potrebe ili imitiraju agresivno ponašanje roditelja ili starijeg brata/sestre.

Zlostavljanje ne smije nikada biti zanemareno. Najvažnija stvar koju roditelj, učitelj ili druga odrasla osoba može učiniti kada opazi zlostavljanje je da ga odmah riješi. Najbolji način intervencije ovisi o dobi djece i naravi vršnjačkog zlostavljanja, kao i o odnosu odrasle osobe prema djeci. Međutim, bilo da se radi o maloj djeci ili srednjoškolcima, bez obzira na vrstu zlostavljanja, potrebna je intervencija odraslih.

Više informacija

  • Stopbullying.gov

  • Stop Cyberbullying

  • HealthyChildren.org