Ako moždani udar ili ozljeda glave oštete, ali ne unište moždano tkivo, to tkivo može postupno obnoviti svoju funkciju. Oporavak može potrajati od 6 mjeseci do nekoliko godina, ali rehabilitacija može ubrzati oporavak i učiniti ga potpunijim. Moždano tkivo koje je uništeno ne može obnoviti svoju funkciju, ali drugi dijelovi mozga ponekad nauče preuzeti neke od zadataka uništenog područja. Rehabilitacija može pomoći ovom procesu učenja. Količina i brzina oporavka funkcije ne mogu se sa sigurnošću predvidjeti. Stoga se rehabilitacija započinje čim ljudi postanu medicinski stabilni. Rano započinjanje rehabilitacije također pomaže u prevenciji komplikacija, poput skraćenih mišića (kontraktura), oslabljene muskulature i depresije.
Detaljna procjena osobe, uključujući psihološko testiranje, pomaže rehabilitacijskom timu da utvrdi vrstu i težinu oštećenja. Članovi tima zatim procjenjuju koje izgubljene funkcije mogu imati koristi od rehabilitacijske terapije i stvaraju program usmjeren na specifične potrebe osobe. Uspjeh rehabilitacije ovisi o općem stanju osobe, opsegu pokreta, snazi mišića, funkciji crijeva i mokraćnog mjehura, funkcionalnoj sposobnosti prije ozljede mozga, socijalnoj situaciji, sposobnosti učenja, motivaciji, vještinama suočavanja i spremnosti za sudjelovanje u programu rehabilitacije.
Ako ozljeda mozga rezultira oslabljenim ili paraliziranim udovima, terapeuti pomiču zahvaćene udove ili potiču osobu da ih pomiču. Kretanje zahvaćenih udova pomaže u sprečavanju ili ublažavanju kontraktura i održavanju opsega pokreta zglobova. Obično bi i nezahvaćeni udovi trebali redovito vježbati kako bi se održao tonus i snaga mišića. Od osobe se očekuje da vježba druge aktivnosti, kao što su kretanje u krevetu, okretanje, promjena položaja i sjedenje. Sposobnost osobe da ustane iz kreveta te sigurno i samostalno se prebaci u stolicu ili invalidska kolica važna je za fizičko i mentalno zdravlje osobe.
Vježbe koordinacije mogu također biti potrebne. Ponekad terapeuti ograničavaju pokrete nezahvaćenog uda (poznato kao terapija prisilno induciranog pokreta). Primjerice, osobe s djelomično paraliziranom rukom mogu nositi rukavicu ili zavoj na svojoj nezahvaćenoj ruci dok opetovano obavljaju svakodnevne aktivnosti, poput jedenja, pranja, uređivanja, pisanja i otvaranja vrata. Ova strategija pomaže preusmjeriti mozak kako bi koristio oslabljeni ili paralizirani ud.
Neki problemi zbog ozljede mozga zahtijevaju specifične terapije - na primjer, za pomoć pri hodanju (trening hodanja ili trening ambulacije), za poboljšanje koordinacije i ravnoteže, za smanjenje spastičnosti (nevoljno stezanje mišića) ili za kompenzaciju problema s vidom ili govorom. Na primjer, ljudi koji imaju problema s hodanjem mogu se naučiti kako spriječiti padove. Radna terapija može poboljšati koordinaciju. Terapija toplinom ili hladnoćom može privremeno smanjiti spastičnost mišića i omogućiti istezanje mišića. Osobe s jednostranim gubitkom vida mogu naučiti kako izbjegavati udaranje u okvire vrata ili druge prepreke - na primjer, okretanjem glave prema zahvaćenoj strani.
Moždani udar ili druga ozljeda mozga, posebno potres mozga, mogu ugroziti sposobnost razmišljanja (kognicija ili spoznaja). Osobe mogu imati problema s orijentacijom, pažnjom i koncentracijom, percepcijom, razumijevanjem, učenjem, organizacijom misli, rješavanjem problema, pamćenjem i govorom. Koje će probleme osoba imaju ovisi o ozljedi. Kognitivna rehabilitacija je vrlo spor proces, mora biti prilagođena situaciji svake osobe i zahtijeva individualno liječenje. Ciljevi su ponovno naučiti mozak i podučiti načine kompenzacije problema. Na primjer, zadaci, poput vezanja cipele, razlažu se na jednostavne dijelove i vježbaju. Verbalne, vizualne i taktilne (dodirne) smjernice, poput verbalnih savjeta, gesti i obojavanja predmeta, također pomažu ljudima da nauče i zapamte kako obaviti zadatak.
Više informacija
Slijedeći je izvor na engleskom jeziku koji može biti koristan. Molimo, imajte na umu da PRIRUČNIK nije odgovoran za sadržaj ovog izvora.