Radijacijska ozljeda je oštećenje tkiva uzrokovano izlaganjem ionizirajućem zračenju.
-
Velike doze ionizirajućeg zračenja mogu uzrokovati akutne bolesti smanjenjem proizvodnje krvnih stanica i oštećenjem probavnog sustava.
-
Vrlo velika doza ionizirajućeg zračenja također može oštetiti srce i krvne žile (kardiovaskularni sustav), mozak i kožu.
-
Ozljeda uzrokovana zračenjem velikih i vrlo velikih doza naziva se reakcija tkiva. Doza potrebna za uzrokovanje vidljive ozljede tkiva razlikuje se ovisno o tipu tkiva.
-
Ionizirajuće zračenje može povećati rizik od raka.
-
Izloženost zračenju stanica sperme i jajnih stanica dovodi do malo povećanog rizika od genetskih oštećenja u potomstvu.
-
Liječnici uklanjaju što je više moguće vanjski i unutarnji (materijal koji se udahne ili proguta) radioaktivni materijal i liječe simptome i komplikacije radijacijske ozljede.
Općenito, ionizirajuće zračenje odnosi se na visokoenergetske elektromagnetske valove (rendgenske zrake i gama zrake) i čestice (alfa čestice, beta čestice i neutrone) koje mogu odvojiti elektrone od atoma (ionizacija). Ionizacija mijenja kemiju zahvaćenih atoma i molekule koje sadrže te atome. Promjenom molekula u visoko uređenoj okolini stanice, ionizirajuće zračenje može poremetiti i oštetiti stanice. Oštećenje stanice može uzrokovati bolest, povećati rizik od razvoja raka ili oboje.
Ionizirajuće zračenje emitiraju radioaktivne tvari (radionuklidi), kao što su uran, radon i plutonij. Također ga proizvode uređaji, kao što su rendgen i stroj za radioterapiju.
Radiovalovi, poput mobitela i AM i FM radioodašiljači i vidljiva svjetlost su također oblici elektromagnetskog zračenja. Međutim, zbog njihove niže energije, ovi oblici zračenja nisu ionizirajući te stoga razina kojoj je izložena javnost iz tih čestih izvora ne oštećuju stanice. U ovoj raspravi, "zračenje" se isključivo odnosi na ionizirajuće zračenje.
Mjerenje zračenja
Količina zračenja mjeri se pomoću više različitih jedinica. Rendgen (R) je mjera ionizirajuće sposobnosti zračenja u zraku i obično se koristi za izražavanje intenziteta izloženosti zračenju. Kojoj količini zračenja su ljudi izloženi i koliko se odlaže u njihovom tijelu može biti vrlo različito. Grej (Gy) i sivert (Sv) su mjerne jedinice doze zračenja, koja je količina zračenja odložene u tvari, i koriste se za mjerenje doze kod ljudi nakon izlaganja zračenju. Gy i Sv su slične mjerne jedinice, osim što Sv uzima u obzir djelotvornost različitih tipova zračenja da uzrokuje oštećenja i osjetljivost različitih tkiva u tijelu na zračenje. Doze niske razine mjere se u mGy (1 mGy = 1/1000Gy) i mSv (1 mSv = 1/1000Sv).
Kontaminacija nasuprot ozračivanje
Doza zračenja pojedinca može se povećati na dva načina, kontaminacijom i ozračivanjem. Mnoge od najznačajnijih radijacijskih nesreća izložile su ljude oboma.
Kontaminacija je kontakt i zadržavanje radioaktivnog materijala, obično prašinom ili tekućinom. Vanjska kontaminacija je ona na koži ili odjeći, od koje dio može pasti ili se otrljati, kontaminirajući druge ljude i predmete. Unutarnja kontaminacija je radioaktivni materijal koji se odložio u tijelu, a moguće je unesen gutanjem, udisanjem ili oštećenjima na koži. Kada je jednom u tijelu, radioaktivni materijal može se prenjeti u različite dijelove tijela, kao što je koštana srž, gdje nastavlja emitirati zračenje, povećavajući dozu, sve dok se ne ukloni ili emitira svu svoju energiju (raspada). Unutarnju kontaminaciju je teže ukloniti nego vanjsku.
Ozračivanje je izlaganje zračenju, ali ne i radioaktivnom materijalu, tj. ne dolazi do kontaminacije. Primjer je dijagnostički rendgen, koji se koristi, na primjer, za procjenu slomljene kosti. Izloženost zračenju može se dogoditi bez izravnog kontakta osobe i izvora zračenja (kao što je radioaktivni materijal ili rendgenski uređaj). Kada se izvor zračenja ukloni ili isključi, ozračivanje se prekida. Osobe koje su ozračene, ali nisu kontaminirane nisu radioaktivne, odnosno ne emitiraju zračenje, a njihova doza iz tog izvora zračenja ne nastavlja se povećavati.
Izvori izloženosti zračenju
Ljudi su stalno izloženi niskoj razini prirodnog (okolišnog) zračenja i povremeno zračenju iz proizvedenih izvora. Prirodno zračenje značajno varira širom svijeta i unutar zemalja. U Sjedinjenim Američkim Državama, ljudi su izloženi u prosjeku oko 3 mSv / god iz prirodnih izvora, a raspon izloženosti varira od oko 0,5 do 20 mSv / god, ovisno o regiji, nadmorskoj visini i lokalnoj geologiji. U prosjeku su izloženi dodatnim 3 mSv / god od proizvedenih (uglavnom medicinskih) izvora, što čini ukupnu prosječnu dozu po stanovniku oko 6 mSv / god.
Okolišno zračenje
Izvori okolišnog zračenja uključuju
Kozmičko i sunčevo zračenje je značajno blokirano Zemljinom atmosferom, ali je koncentrirano na sjevernom i južnom polu djelovanjem Zemljinog magnetskog polja. Tako je izloženost kozmičkom zračenju veća za ljude koji žive bliže polovima, koji žive na velikim visinama i za vrijeme leta zrakoplovom.
Radioaktivni elementi, posebno uran i radioaktivni proizvodi u koje se prirodno raspada (kao što je plin radon), prisutni su u mnogim stijenama i mineralima. Ovi elementi završavaju u raznim tvarima, uključujući hranu, vodu i građevinske materijale. Izlaganje radonu obično čini oko dvije trećine izloženosti ljudi prirodnom zračenju.
Čak i ukupno gledajući, doze prirodnog okolišnog zračenja su preniske da bi izazvale ozljedu zračenjem. Do danas nije dokazan utjecaj na zdravlje uzrokovan razlikom u razini okolišnog zračenja jer rizik od zračenjem uzrokovanih zdravstvenih učinaka pri tako niskim razinama izloženosti ili ne postoji ili je premali da bi ih se moglo prikazati.
Proizvedeno zračenje
Većina izloženosti proizvedenom zračenju je u sklopu medicinske dijagnostike (većinom kompjuterska tomografija [CT] ili radiokardiografija). Osobe koje primaju terapiju zračenjem za rak mogu primati vrlo visoke doze zračenja. Međutim, ulažu se svi napori da se zračenje dostavi samo oboljelom tkivu i da se minimizira zračenje zdravog tkiva.
Izloženost se može dogoditi i iz drugih proizvedenih izvora, kao što su radijacijske nesreće i posljedice prethodnih ispitivanja nuklearnog oružja. Međutim, ove izloženosti predstavljaju manji dio godišnje izloženosti za većinu ljudi. Obično, radijacijske nesreće uključuju ljude koji rade s radioaktivnim materijalima i rendgenskim izvorima, kao što su ozračivači hrane, industrijski izvori radiografije i rendgenski uređaji. Ti radnici mogu biti izloženi značajnim dozama zračenja. Ove ozljede su rijeteke i obično su posljedica nepoštivanja sigurnosnih postupaka. Izloženost zračenju se također pojavila zbog izgubljenih ili ukradenih medicinskih ili industrijskih izvora koji sadrže velike količine radioaktivnog materijala. Ozljede od zračenja su se javile i kod pacijenata koji primaju terapiju zračenjem ili kod određenih medicinskih postupaka koji su vođeni pulsirajućim rendgenskim snopom koji pokazuje pokretnu rendgensku snimku na zaslonu (fluoroskopija). Neke od ovih ozljeda pacijenta su posljedica nezgode ili nepravilne uporabe, ali ponekad, u složenijim slučajevima, i pravilna uporaba takvih postupaka može uzrokovati neizbježne zračenjem uzrokovane komplikacije i reakcije tkiva.
U rijetkim slučajevima, ispuštene su znatne količine radioaktivnog materijala iz nuklearnih elektrana, uključujući nuklearnu elektranu na otoku Three Mile u Pennsylvaniji 1979. godine, nuklearnu elektranu u Černobilu u Ukrajini 1986. godine i nuklearnu elektranu Fukushima Daiichi u Japanu 2011. godine. Nesreća na otoku Three Mile nije dovela do veće izloženosti zračenju. Zapravo, ljudi koji su živjeli u krugu od 1 milje (1,6 km) od postrojenja izloženi su samo dodatnpj dozi od oko 0,08 mSv. Međutim, otprilike 115.000 osoba koje su bile evakuirane iz područja u blizini černobilske nuklearne elektrane bilo je izloženo prosječno dozi od oko 30 mSv. Za usporedbu, uobičajena doza jednog CT-a je između 4 i 8 mSv. Ljudi koji su radili u černobilskoj elektrani bili su izloženi znatno većoj dozi. Više od 30 radnika i zaposlenika hitne službe je umrlo u roku od nekoliko mjeseci nakon nesreće, a brojni drugi su razvili akutnu radijacijsku bolest. Niske razine kontaminacije iz Černobila bile su i zabilježene u Europi i Aziji, a u manjoj mjeri čak i u Sjevernoj Americi. Prosječna kumulativna doza zračenja za populaciju koja živi u područjima s niskom razinom kontaminacije (različita područja Bjelorusije, Rusije i Ukrajine) tijekom 20-godišnjeg razdoblja nakon nesreće procijenjena je na oko 9 mSv. Treba napomenuti da je prosječna godišnja dodatna doza (0,5 do 1,5 mSv godišnje) kojoj su izloženi stanovnici područja zagađenih černobilskim raspadanjem općenito niža od uobičajenog okolišnog zračenja u Sjedinjenim Državama (3 mSv godišnje). Neki radnici u nuklearnoj elektrani u Fukušimi Daiichi bili su izloženi značajnim dozama zračenja; međutim, nije bilo smrtnih slučajeva niti trajnih reakcija tkiva uzrokovanih zračenjem. Ljudi koji žive u krugu od 12 milja (20 kilometara) od postrojenja u Fukushimi Daiichi evakuirani su radi zabrinutosti zbog izloženosti zračenju. Međutim, procjene govore da gotovo nitko od stanovnika u blizini nije bio izložen dozi većoj od 5 mSv. Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će broj smrtnih slučajeva od raka uzročno povezanog s ovom nesrećom biti nizak.
Nuklearno oružje oslobađa velike količine energije i zračenja. To oružje nije korišteno protiv ljudi od 1945. Međutim, nekoliko zemalja sada ima nuklearno oružje, a terorističke skupine su također pokušale dobiti ili izgraditi vlastito, povećavajući mogućnost da će se ovo oružje ponovno koristiti. Velika većina ozljeda od detonacije nuklearnog oružja rezultat je eksplozije i toplinskih opeklina. Manji dio ozljeda (iako još uvijek velik broj) je posljedica bolesti uzrokovane zračenjem.
Mogućnost namjernog izlaganja zračenju zbog terorističke aktivnosti (vidi Nuklearno oružje) uključuje upotrebu naprave koja bi kontaminirala područje raspršivanjem radioaktivnog materijala (prljava bomba se naziva naprava koja raspršuje radioaktivni materija koristeći konvencionalne eksplozive). Drugi teroristički scenariji uključuju korištenje skrivenog izvora zračenja kako bi se ljude izložilo velikim dozama zračenja, napad na nuklearni reaktor ili skladište radioaktivnog materijala i detonacija nuklearnog oružja.
Godišnja izloženost zračenju u SAD-u
|
Izvor
|
Prosječna efektivna doza (millisieverts)
|
|---|
|
*Prosječna vrijednost. Većina ljudi je izložena mnogo nižim dozama svake godine, od pregleda kao što su rendgen zuba ili mamografija, dok manji broj oboljelih ili ozlijeđenih osoba zahtijeva veći broj slikovnih prikaza i stoga je izložena puno većim dozama.
|
|
Podaci Nacionalnog vijeća za zaštitu od zračenja i mjerenja. Izloženost ionizirajućem zračenju stanovništva SAD-a. Izvješće NCRP-a 160 Nacionalno vijeće za zaštitu od zračenja i mjerenja, Bethesda, MD, 2009.
|
|
Prirodni izvori
|
|---|
|
Plin Radon
|
2.3
|
|
Ostali zemaljski izvori
|
0.2
|
|
Zračenje od sunca i iz svemira
|
0.3
|
|
Prirodni radioaktivni materijal u tijelu
|
0.3
|
|
ukupno iz prirodnih izvora
|
3.1
|
|
Proizvedeni izvori
|
|---|
|
Dijagnostičko medicinsko snimanje *
|
3.0
|
|
Potrošački proizvodi
|
0.1
|
|
Ispitivanje oružja
|
manje od 0.01
|
|
Nuklearna industrija
|
manje od 0.01
|
|
ukupno iz proizvedenih izvora
|
3.1
|
|
Ukupna godišnja izloženost
|
6.2
|
|
Ostali izvori izloženosti (po incidentu)
|
|---|
|
Putovanje zrakoplovom
|
0,001-0,014 / sat leta
|
|
Rendgen zuba
|
0.005
|
|
Rendgenska snimka prsnog koša
|
0.02
|
|
Rendgenska snimka prsnog koša (dva pogleda:od straga pema naprijed i bočna)
|
0.1
|
|
mamografija
|
0.4
|
|
Kompjutorizirana tomografija glave
|
2
|
|
Kompjutorizirana tomografija prsnog koša, trbuha ili zdjelice
|
6-8
|
|
Irigografija
|
8
|
|
Nuklearna medicina (na primjer skeniranje kostiju)
|
4.2
|
Učinci zračenja
Štetni učinci zračenja (tj. ozbiljnost reakcije tkiva) ovise o nekoliko čimbenika:
-
Količina (doza)
-
Kako brzo se prima doza
-
Koliko je tijela izloženo
-
Osjetljivost pojedinih tkiva na zračenje
-
Postojanje genetskih abnormalnosti koji otežavaju uobičajeni DNK popravak
-
Dob osobe u vrijeme izlaganja
-
Opće zdravstveno stanje osobe prije izlaganja
Jedna brza doza zračenja cijelog tijela može biti smrtonosna, ali ista ukupna doza koja se daje tijekom razdoblja od nekoliko tjedana ili mjeseci može imati mnogo manje učinka. Učinci zračenja također ovise o tome koliko je tijela izloženo. Na primjer, više od 6 Gy može biti fatalno ako je doza zračenja primjenjena na cijelo tijelo. Međutim, ako je zračenje ograničeno na malu površinu i vrijeme zračenja je raspodjeljeno u razdoblju od nekoliko tjedana ili mjeseci, kao kod radioterapije za rak, i 10 puta ili još veći iznos se može dati bez ozbiljne štete.
Neki dijelovi tijela su osjetljiviji na zračenje. Organi i tkiva u kojima se stanice brzo razmnožavaju, poput crijeva i koštane srži, lakše se oštećuju zračenjem od onih u kojima se stanice umnožavaju sporije, kao što su mišići i moždane stanice. Nakon što je izložena radioaktivnom jodu štitnjača je sklonija razvoju raka jer se radioaktivni jod koncentrira u štitnoj žlijezdi.
Zračenje i djeca
Kod djece, neki organi i tkiva, kao što su mozak, očne leće i štitnjača, osjetljiviji su na zračenje nego kod odraslih. Međutim, neka tkiva kod djece nisu osjetljivija na zračenje nego kod odraslih, a neka su, poput jajnika, zapravo manje osjetljiva. Razlozi za te razlike su komplicirani i nisu u potpunosti razjašnjeni, ali liječnici smatraju da je veća osjetljivost nekih tkiva kod djece, barem dijelom, posljedica činjenice da dječje stanice brže rastu i sazrijevaju te će proći kroz mnogo više podjela stanica od onih u odraslih.
Fetus je osjetljiv na oštećenja od zračenja jer se stanice fetusa dijele vrlo brzo i diferenciraju iz nezrelih u zrele stanice. Izloženost fetusa dozi većoj od 300 mGy tijekom 8 do 25 tjedana nakon začeća može uzrokovati smanjenu inteligenciju i lošiji uspjeh u školi. Izloženost visokim dozama zračenja u maternici može uzrokovati razvojne anomalije. Međutim, kod doza manjih od 100 mGy, osobito niskih doza koje se koriste u slikovnim pretragama kojima se trudnica obično može podvrgnuti, rizik od razvojne anomalije djeteta nije očigledno veći od onog uobičajenog.
Zračenje i rak
Izloženost velikom zračenju povećava rizik od razvoja raka zbog oštećenja genetskog materijala (DNK) u stanicama koje prežive zračenje. Međutim, zračenje je slabiji uzrok raka nego što ljudi često misle. Čak i izloženost cijelog tijela dozi od 500 mGy (što je preko 150 puta više od prosječne godišnje doze okolišnog zračenja) povećava životni rizik prosječne osobe od umiranja od raka sa 22% na oko 24,5%, što je povećanje apsolutnog rizika od samo 2,5%.
Kod fetusa ili djeteta, rizik od raka uzrokovanog zračenjem je nekoliko puta veći nego kod odrasle osobe. Djeca mogu biti osjetljivija jer se njihove stanice češće dijele i jer imaju duži životni vijek tijekom kojeg se rak može razviti. Životni rizik od umiranja zbog raka za jednogodišnjaka koji ima CT abdomena može se povećati za oko 0,1%. Nedavno, zabrinutost zbog mogućih rizika od CT-a dovela je do kontroverzi oko toga jesu li CT skenovi prečesto korišteni. Zbog ovih problema, tehnike CT skeniranja se optimiziraju kako bi se smanjila doza zračenja. Liječnici također pokušavaju koristiti CT samo kada je točniji od drugih pretraga koji koriste manje ili nimalo zračenja. Kada je CT jasno najtočnija pretraga, rizik koji proizlazi iz neispravne dijagnoze jer je korišten manje precizna pretraga mnogo je veći od rizika CT snimanja.
Zračenje i naslijeđeni nedostaci
Kod životinja je pokazano da visoke doze zračenja jajnika ili testisa dovode do oštećenog potomstva (nasljedni učinci). Međutim, kod djece preživjelih od eksplozije nuklearne bombe u Japanu nije zabilježen povećani udio urođenih mana. Moguće da izloženost zračenju nije bila dovoljno visoka da uzrokuje mjerljivo povećanje. Nije utvrđen povećani rizik od urođenih mana kod djece koja su začeta nakon što su im roditelji primili terapiju zračenjem zbog raka, gdje je prosječna doza primjenjena na jajnike bila oko 0.5 Gy, a na testise oko 1.2 Gy (tipična doza izloženosti tkiva pored, ali ne i izravno tijekom terapije zračenjem).
Simptomi
Simptomi ovise o tome da li je cijelo tijelo izloženo zračenju ili je ograničeno na mali dio tijela. U visokim dozama, izloženost cijelog tijela uzrokuje akutnu radijacijsku bolest, a djelomična izloženost tijela uzrokuje lokalnu ozljedu zračenjem.
Akutna radijacijska bolest
Akutna radijacijska bolest se obično javlja kod ljudi čije je cijelo tijelo izloženo vrlo visokim dozama zračenja odjednom ili u kratkom vremenskom razdoblju. Liječnici dijele akutnu radijacijsku bolest u tri skupine (sindroma) na temelju glavnog organskog sustava koji je zahvaćen, premda postoji preklapanje među tim skupinama:
-
Hematopoetski sindrom: pogađa krvotvorna tkiva
-
Gastrointestinalni sindrom: pogađa probavni sustav
-
Cerebrovaskularni sindrom: pogađa mozak i živčani sustav
Akutna radijacijska bolest obično napreduje kroz tri faze:
-
Rani simptomi kao što su mučnina, gubitak apetita, povraćanje, umor i, kod izlaganja vrlo visokim dozama zračenja, proljev (zajednički nazvana faza prodroma)
-
Period bez simptoma (latentna faza)
-
Različiti obrasci simptoma (sindroma), ovisno o količini primljenog zračenja
Koji se sindrom razvija, njegova ozbiljnost i brzina progresije ovisi o dozi zračenja. S povećanjem doze se simptomi razvijaju ranije, napreduju brže (na primjer, od prodromalnih simptoma do sindroma različitih organskih sustava), i postaju ozbiljniji.
Ozbiljnost i vremenski tijek ranih simptoma su prilično dosljedni od osobe do osobe za određenu količinu izloženosti zračenju. Tako liječnici često mogu procijeniti izloženost osobe zračenju na temelju vremena, prirode i ozbiljnosti ranih simptoma. Međutim, prisutnost ozljeda, opeklina ili teške tjeskobe mogu otežati ovu procjenu.
Hematopoetski sindrom je uzrokovan učincima zračenja na koštanu srž, slezenu i limfne čvorove - primarna mjesta proizvodnje krvnih stanica (hematopoeze). Gubitak apetita (anoreksija), letargija, mučnina i povraćanje mogu započeti 1 do 6 sati nakon izlaganja zračenju od 1 do 6 Gy. Ti se simptomi povlače unutar 24 do 48 sati od izlaganja nakon čega se osobe osjećaju dobro tjedan dana ili više. Tijekom tog perioda bez simptoma, krvotvorne stanice u koštanoj srži, slezeni i limfnim čvorovima se troše i nisu zamijenjene, što dovodi do ozbiljnog nedostatka bijelih krvnih stanica, nakon čega slijedi nedostatak trombocita, a zatim i crvenih krvnih stanica. Nedostatak bijelih krvnih stanica može dovesti do teških infekcija. Nedostatak trombocita može uzrokovati nekontrolirano krvarenje. Nedostatak crvenih krvnih stanica (anemija) uzrokuje umor, slabost, blijedilo i otežano disanje tijekom fizičkog napora. Ako osoba preživi, nakon 4 do 5 tjedana, ponovno se počinju stvarati krvne stanice, ali se osobe osjećaju slabim i umornim mjesecima, a imaju i povećan rizik od raka.
Gastrointestinalni sindrom je posljedica utjecaja zračenja na stanice koje oblažu probavni trakt. Teška mučnina, povraćanje i proljev mogu započeti za manje od 1 sata nakon izlaganja zračenju od 6 Gy ili više. Simptomi mogu dovesti do teške dehidracije, ali se poboljšavaju u roku od 2 dana. Tijekom sljedećih 4 ili 5 dana (latentna faza), osobe se osjećaju dobro, ali stanice koje oblažu probavni trakt, koje normalno djeluju kao zaštitna barijera, umiru i rasipaju se. Nakon tog vremena, ponovno se vraća teški proljev - često krvavi, što ponovno dovodi do dehidracije. Bakterije iz probavnog trakta mogu napasti u tijelo, uzrokujući ozbiljne infekcije. Osobe koje su primile toliko zračenja također razvijaju hematopoetski sindrom, što dovodi do krvarenja i infekcija i povećava rizik od smrti. Smrt je česta nakon izlaganja zračenju od 6 Gy ili više. Međutim, uz naprednu medicinsku podršku, oko 50% osoba može preživjeti.
Cerebrovaskularni sindrom se javlja kada ukupna doza zračenja prelazi 20 do 30 Gy. Osobe ubrzo razvijaju zbunjenost, mučninu, povraćanje, krvavi proljev, drhtanje i šok. Latentna faza je kratka ili odsutna. U tjieku nekoliko sati, krvni tlak pada, praćen konvulzijama i komom. Cerebrovaskularni sindrom je uvijek smrtonosan unutar nekoliko sati do 1 ili 2 dana.
Lokalna ozljeda zračenjem
Radioterapija za rak je jedan od najčešćih uzroka lokalne ozljede zračenjem. Simptomi ovise o količini zračenja, brzini primanja i površini tijela koje je ozračeno.
Mučnina, povraćanje i gubitak apetita mogu se pojaviti tijekom ili neposredno nakon ozračivanja mozga ili trbuha. Velike količine zračenja na ograničenom području tijela često oštećuju kožu nad tim područjem. Promjene na koži uključuju gubitak kose, crvenilo, ljuštenje, afte i moguće stanjivanje kože i proširene krvne žile ispod površine kože (paučinaste vene). Zračenje usne šupljine i čeljusti može uzrokovati trajno suha usta, što rezultira povećanim brojem zubnog karijesa i oštećenjem čeljusti. Zračenje pluća može uzrokovati upalu pluća (radijacijski pneumonitis). Vrlo visoke doze mogu rezultirati ožiljkivanjem (fibrozom) plućnog tkiva, što dovodi do kratkog daha, a kasnije i smrti. Opsežno zračenje prsa može dovesti do upale srca i njegove zaštitne vrećice (perikarda), uzrokujući simptome kao što su bol u prsima i kratak dah. Visoke akumulirane doze zračenja kralježnične moždine mogu uzrokovati katastrofalna oštećenja koja dovode do paralize, inkontinencije i gubitka osjeta. Opsežno zračenje trbuha (za karcinom limfnih čvorova, testisa ili jajnika) može dovesti do kroničnih čireva, ožiljkavanja i sužavanja ili perforacije crijeva, uzrokujući simptome kao što su bol u trbuhu, povraćanje, povraćanje krvi i tamna, katranasta stolica.
Povremeno se teške ozljede razvijaju dugo nakon završetka terapije zračenjem. Funkcija bubrega može se pogoršati i 6 mjeseci do godinu dana nakon što su osobe primile iznimno velike količine zračenja, što je rezultiralo anemijom i visokim krvnim tlakom. Visoke akumulirane doze zračenja na mišiće mogu uzrokovati bolno stanje koje uključuje gubitak mišića (atrofiju) i naslage kalcija u ozračenom mišiću. Povremeno radioterapija može rezultirati razvojem novih kanceroznih (malignih) tumora. Karcinomi uzrokovani zračenjem obično se javljaju 10 ili više godina nakon izlaganja.
Dijagnoza
-
Simptomi, ozbiljnost simptoma i vrijeme pojave simptoma nakon izlaganja zračenju
-
Broj limfocita (za određivanje ozbiljnosti izloženosti)
Izloženost zračenju može biti očita iz osobne anamneze. Postoji sumnja na ozljedu od zračenja kada osoba razvije simptome bolesti ili crvenilo kože ili afte nakon primanja terapije zračenjem ili kada je osoba izložena zračenju tijekom radijacijskih nesreća. Vrijeme potrebno da se razviju simptomi mogu pomoći liječnicima u procjeni doze zračenja. Ne postoje specifični testovi za dijagnosticiranje izloženosti zračenju, ali se neki standardni klinički testovi mogu koristiti za utvrđivanje infekcije, niske krvne slike ili zakazivanja organa. Kako bi se odredila težina izloženosti zračenju, mjeri se broj limfocita (vrsta bijelih krvnih stanica) u krvi. Uobičajeno, što je broj limfocita niži 48 sati nakon izlaganja, to je bila teža izloženost zračenju.
Radioaktivno onečišćenje, za razliku od zračenja, se često može odrediti ispitivanjem tijela osobe pomoću Geiger-Muller brojača, uređaja koji otkriva zračenje. Brisevi nosa, grla i bilo koje rane također se provjeravaju na radioaktivnost.
Rani simptomi akutne radijacijske bolesti - mučnina, povraćanje i drhtavica - također mogu biti uzrokovani anksioznošću. Budući da je anksioznost česta nakon terorističkih i nuklearnih incidenata, ljudi ne bi trebale paničariti kada se takvi simptomi razviju, osobito ako je količina izloženosti zračenju nepoznata i možda mala.
Prevencija
Nakon široko rasprostranjenog onečišćenja okoliša visoke razine zbog incidenta u nuklearnoj elektrani ili namjernog ispuštanja radioaktivnog materijala, ljudi bi trebali slijediti savjete službenika za javno zdravstvo. Te se informacije obično emitiraju na televiziji i radiju. Preporuka može biti da se evakuira onečišćeno područje ili da se osobe sklone tamo gdje se nalaze. Preporuka o evakuaciji ili sklanjanju ovisi o mnogim čimbenicima, uključujući vrijeme koje je proteklo od početka radioaktivnog ispuštanja, je li zaustavljeno ispuštanje, vremenski uvjeti, dostupnost odgovarajućih skloništa te uvjeti na cesti i u prometu. Ako se preporuča sklanjanje, najbolje je zakloniti se u betonskoj ili metalnoj konstrukciji, po mogućnosti ispod razine zemlje (kao npr. u podrumu). Ako nema mogućnosti skloništa ispod razine zemlje najbolje je skloniti se na srednjoj razini u visokoj zgradi, u blizini središta zgrade, udaljeno od prozora .
Ako osobe sumnjaju da su onečišćeni radioaktivnim materijalom, preporuča se zamjena odjeće i tuširanje. Tablete kalijevog jodida (KI) se mogu dobiti u lokalnim ljekarnama i nekim javno-zdravstvenim uredima. Međutim, kalijev jodid je koristan samo ako se radijacija potječe od radioaktivnog joda. Ne pruža zaštitu od drugih radioaktivnih materijala. Osobe s poznatom preosjetljivošću na jod i određenim bolestima štitnjače trebaju izbjegavati kalijev jodid. Treba konzultirati liječnika ako se sumnja na preosjetljivost na jod. Pokazalo se da određeni eksperimentalni lijekovi dani tijekom ili neposredno nakon ozračivanja povećavaju stopu preživljavanja u životinja. Međutim, ovi lijekovi mogu biti vrlo otrovni i trenutno se ne preporučuju ljudima.
Tijekom slikovnih pretraga koje uključuju ionizirajuće zračenje, a posebno tijekom radioterapije za rak, koja uključuje visoke doze, potrebno je po mogućnosti zaštititi (na primjer, nošenjem olovnog prekrivača) najosjetljivije dijelove tijela, kao što su očne leće, ženske dojke, jajnici ili testisi, te štitnjača.
Da li si znate..
-
Ljudi koji žive u krugu od 16 kilometara od nuklearne elektrane bi trebali imati pristup tabletama kalijevog jodida.
-
Zamjena odjeće i tuširanje toplom vodom i običnim šamponom su vrlo učinkoviti u uklanjanju većine vanjskih kontaminacija.
|
Prognoza
Ishod ovisi o dozi zračenja, brzini doze (koliko brzo je došlo do izlaganja) i dijelovima tijela koji su pogođeni. Ostali čimbenici uključuju zdravstveno stanje osobe i da li je u medicinskoj skrbi. Općenito, bez medicinske skrbi polovica svih ljudi koji prime odjednom više od 3 Gy zračenja cijelog tijela umre. Gotovo svi ljudi koji prime više od 8 Gy umiru. Gotovo svi oni koji su izloženi zračenju manjem od 2 Gy u potpunosti se oporave unutar 1 mjeseca, iako se mogu javiti dugoročne komplikacije kao što je rak. S medicinskom skrbi, oko pola ljudi preživi ako su izloženi zračenju cijelog tijela sa 6 Gy. Neki ljudi su preživjeli doze do 10 Gy.
Budući da je malo vjerojatno da liječnici znaju količinu zračenja kojoj je osoba izložena, obično predviđaju ishod na temelju simptoma osobe. Cerebrovaskularni sindrom je fatalan unutar nekoliko sati do nekoliko dana. Gastrointestinalni sindrom općenito je fatalan unutar 3 do 10 dana, iako neki ljudi prežive nekoliko tjedana. Mnogi ljudi koji primaju odgovarajuću medicinsku skrb prežive hematopoetski sindrom, ovisno o dozi zračenja i njihovom zdravstvenom stanju. Oni koji ne prežive obično umiru u roku od 4 do 8 tjedana nakon izlaganja.
Liječenje
-
Prvo liječiti teške, po život opasne ozljede
-
Dekontaminacija rana, kože i kose
-
Liječenje unutarnje kontaminacije
-
Ponekad posebne mjere za pojedine radionuklide
-
Liječenje kompromitiranog imunološkog sustava
-
Potporna njega
Ozbiljne tjelesne ozljede tretiraju se prije nego što se tretira ozljeda ozračivanjem jer su one neposredno opasnije po život. Za ozljede zračenjem nema hitnog liječenja, ali liječnici pomno prate mogući razvoj različitih sindroma i liječe simptome kako se razvijaju.
Kontaminaciju treba odmah ukloniti kako bi se spriječilo da radioaktivni materijal nastavi zračiti osobu i kao bi se spriječilo da radioaktivni materijal uđe u tijelo. Kontaminirane rane tretiraju se prije kontaminirane kože. Liječnici dekontaminiraju rane ispirući ih otopinom slane vode i brišući ih kirurškom spužvom. Nakon dekontaminacije, rane se prekrivaju kako bi se spriječila ponovna kontaminacija dok se druga mjesta peru.
Kontaminiranu kožu treba pažljivo istrljati velikim količinama tople (ne vruće) vode i sapunom. Kožni nabori i nokti zahtijevaju dodatnu pozornost. Treba izbjegavati oštre kemikalije, četke ili trljanje koje može oštetiti površinu kože. Ako se kosa ne može dekontaminirati sapunom i vodom, bolje ju je odrezati škarama nego brijanjem. Brijanje može oštetiti kožu i omogućiti da kontaminacija uđe u tijelo. Dekontaminacija kože i rana trebala bi se nastaviti sve dok Geiger-Mullerov brojač ne pokaže da je radioaktivnost nestala ili je gotovo nestala, dok pranje ne smanji bitno količinu izmjerene radioaktivnosti ili dok daljnje čišćenje ne ugrozi cjelovitost kože. Opekline treba lagano isprati, ali ne i trljati.
Određene mjere mogu smanjiti unutarnju kontaminaciju. Ako je osoba nedavno progutala značajnu količinu radioaktivnog materijala, može se izazvati povraćanje. Neki radioaktivni materijali imaju specifične kemijske tretmane koji mogu smanjiti njihovu apsorpciju nakon gutanja ili mogu pomoći ubrzati njihovo uklanjanje iz tijela. Ako se primjeni neposredno prije ili neposredno nakon unutarnje kontaminacije radioaktivnim jodom, kalijev jodid vrlo učinkovito sprječava da štitnja žlijezda apsorbira radioaktivni jod, čime se smanjuje rizik od karcinoma i ozljede štitnjače. Kalijev jodid djeluje zaštitno samo od radioaktivnog joda, a ne od drugih radioaktivnih elemenata. Ostali lijekovi, kao što su cinkov ili kalcijev dietilentriamin penta-acetat (DTPA - za plutonij, itrij, kalifornij i americij), otopine kalcijevog ili aluminijevog fosfata (za radioaktivni stroncij) i berlinsko modrilo (za radioaktivni cezij, rubidij i talij), mogu se dati intravenski ili na usta kako bi se uklonio dio određenih radionuklida nakon ulaska u tijelo. Međutim, osim kalijevog jodida, koji je vrlo djelotvoran, lijekovi koji se primjenjuju radi smanjenja unutarnje kontaminacije smanjuju izloženost za samo 25 do 75%.
Mučnina i povraćanje mogu se smanjiti uzimanjem lijekova za sprečavanje povraćanja (antiemetici). Ti lijekovi se rutinski daju osobama koje primaju radioterapiju ili kemoterapiju. Dehidracija se liječi tekućinama koje se daju intravenski.
Osobe s gastrointestinalnim ili hematopoetskim sindromom se izoliraju kako bi se smanjio njihov kontakt s infektivnim mikroorganizmima. Transfuzije krvi i injekcije čimbenika rasta koji stimuliraju proizvodnju krvnih stanica (kao što su eritropoetin i čimbenik stimulacije kolonija) daju se radi povećanja broja krvnih stanica. Ovaj tretman pomaže smanjiti krvarenje i anemiju i pomaže u borbi protiv infekcija. Ako je koštana srž teško oštećena ti čimbenici rasta su neučinkoviti te se ponekad provodi transplantacija krvotvornih matičnih stanica, iako je iskustvo s transplantacijom matičnih stanica zbog gastrointestinalnog ili hematopoetskog sindroma ograničeno i stopa uspješnosti je niska.
Osobe s gastrointestinalnim sindromom zahtijevaju antiemetike, intravensku tekućinu i sedative. Neke osobe mogu jesti blagu prehranu. Antibiotici se daju na usta kako bi ubili bakterije u crijevima koje mogu ući u tijelo. Antibiotici, kao i antifungalni i antivirusni lijekovi također se daju intravenski kada je to potrebno.
Liječenje cerebrovaskularnog sindroma usmjereno je na pružanje udobnosti ublažavanjem boli, tjeskobe i poteškoća s disanjem. Daju se lijekovi za kontrolu konvulzija.
Bol koju uzrokuju rane ili čirevi uzrokovani zračenjem liječi se analgeticima. Ako ove rane ne zacijele zadovoljavajuće tijekom vremena, mogu se liječiti kirurški transplantatima kože ili drugim postupcima.
Osobe koje prežive mogu zahtjevati redovito praćenje katarakte i poremećaja štitnjače, ali nije potrebno nikakvo drugo redovito praćenje.