Pregled socijalnih pitanja koja se tiču djece

Autor: Steven D. Blatt, MD
Urednik sekcije: prof. prim. dr. sc. Joško Markić, dr. med.
Prijevod: Tonka Borovina, dr. med.

Da bi napredovalo, dijete mora iskusiti dosljednu i stalnu brigu od voljenog, njegujućeg skrbnika, bilo da je ta osoba roditelj ili zamjenski skrbnik. Sigurnost i podrška koju takva odrasla osoba može pružiti daje djetetu samopouzdanje i otpornost da se učinkovito nosi sa stresom.

Da bi sazreli emocionalno i društveno djeca moraju komunicirati s ljudima izvan kuće. Ove se interakcije obično događaju s bliskim rođacima, prijateljima, susjedima i ljudima na mjestima za skrb o djeci, školama, mjestima bogoslužja, sportskih timovima ili drugih aktivnosti. Suočavajući se s manjim stresovima i sukobima svojstvenim tim interakcijama, djeca postupno stječu vještine za izdržavanje značajnijih stresora. Djeca također uče gledajući kako odrasli u svom životu upravljaju stresom.

Kao i odrasli, djeca su pod utjecajem događaja koji se događaju izvan njihovih vlastitih zajednica. Na primjer, pucnjava u školama i na drugim javnim mjestima ili događajima široko su pokrivena svim vrstama medija i većina djece doznaje o njima na neki način kada se dogode. Pucanjava u školi posebno dobiva veliku pokrivenost tradicionalnim medijskim platformama kao što su televizija, radio, novine i novijim medijskim platformama poput online vijesti i društvenih medija kao što su Facebook i Twitter. Što je dijete starije to više ima pristup informacijama o tim događajima. Osim toga, izvještaji o političkim razlikama u vezi s polarizirajućim pitanjima kao što su imigracija i kontrola oružja često se isporučuju putem raznih medija koristeći izrazito agresivan i polarizirajući jezik. Čak se i pitanja poput zdravstvenog osiguranja često raspravljaju s ekstremnim emocijama ili na neprijateljski način. Ovakve informacije koje se dostavljaju na takav način mogu izazvati tjeskobu kod svakoga, ali mogu biti posebno stresne i štetne za djecu. Roditelji možda neće moći smanjiti stres svog djeteta ili ograničiti bilo kakvu štetu jer možda čak i ne znaju što je njihovo dijete čulo izvan kuće.

Određeni glavni događaji koji ometaju obiteljsku strukturu ili rutinu, kao što je bolest i razvod, mogu biti izazov djetetovim sposobnostima nošenja. Ovi događaji mogu također ometati djetetov emocionalni i socijalni razvoj. Primjerice, kronična bolest može spriječiti dijete da sudjeluje u aktivnostima i također umanjiti uspješnost u školi.

Događaji koji utječu na dijete također mogu imati negativne posljedice za osobe bliske djetetu. Svatko tko brine o bolesnom djetetu ili djetetu koje ima ozbiljne probleme u ponašanju je pod stresom. Posljedice takvog stresa ovise o prirodi i ozbiljnosti bolesti ili problema u ponašanju te o emocionalnim i drugim resursima kao i podršci obitelji.

Razgovor s djecom o teškim temama

Mnogi životni događaji, uključujući bolest ili smrt bliske osobe (vidi Smrt člana obitelji ili voljene osobe), razvod, i vršnjačko nasilje, su zastrašujući ili neugodni za djecu. Čak i događaji koji izravno ne utječu na dijete, poput prirodnih katastrofe, rata ili terorizma, mogu izazvati tjeskobu. Strahovi od svega ovog, racionalni ili iracionalni, mogu zaokupiti dijete. Roditelji mogu izbjegavati raspravljanje o događajima koji izazivaju tjeskobu, kao što je pucnjava u školi u drugoj zajednici, s njihovim djetetom u nadi da ono nije svjesno tog događaja. Možda je bolje da roditelji pretpostave da je njihovo dijete svijesno tog događaja i nježno istraže njegovo razumijevanje toga. Najbolje je da dijete sazna ili barem raspravi s roditeljem o događaju koji izaziva tjeskobu.

Djeci je često teško razgovarati o neugodnim temama. Međutim, otvorena rasprava može pomoći djetetu da se nosi s teškim ili neugodnim temama i rastjera iracionalne strahove. Dijete treba znati da je tjeskoba normalna i da će se tjeskobni osjećaji vremenom smanjivati. Roditelji koji rutinski raspravljaju o teškim temama sa svojom djecom od rane dobi često imaju djecu otvoreniju za razgovor o složenim pitanjima s kojima se suočavaju kao adolescenti.

Roditelji trebaju raspravljati o teškim temama na mirom, sigurnom i udobnom mjestu te kada je dijete zainteresirano. Roditelji bi trebali ostati mirni, prezentirati činjenične informacije i dati djetetu potpunu pozornost. Prihvaćanje onoga što dijete kaže s frazama kao što je "razumijem" ili tihim kimanjem potiče dijete na povjerenje. Razmišljanje o onome što dijete kaže također je ohrabrujuće. Na primjer, ako dijete spominje ljutnju zbog razvoda, roditelj bi mogao reći: "Dakle, razvod te čini ljutim" ili "Reci mi više o tome." Pitanje kako se dijete osjeća može potaknuti raspravu o osjetljivim emocijama ili strahovima. Na primjer, strah od napuštanja roditelja koji nije staratelj tijekom razvoda ili krivnja zbog uzrokovanja razvoda.

Govoreći o vlastitim osjećajima, roditelji potiču djecu da priznaju svoje strahove i brige. Na primjer, o razvodu, roditelj bi mogao reći: "I ja sam tužan zbog razvoda. Ali, također znam da je to prava stvar za učiniti za mamu i tatu. Iako više ne možemo živjeti zajedno, oboje ćemo vas uvijek voljeti i brinuti se o vama. “ Na ovakav način roditelji mogu raspravljati o svojim osjećajima, utješiti i objasniti da je razvod pravi izbor za njih. Mnoga djeca, osobito ona mlađa, moraju u više navrata čuti istu poruku. Roditelji ne smiju podcjenjivati vrijednost utjehe koju nude ove poruke.

Roditelj se također mora suočiti s teškim aspektom ponašanja vlastitog djeteta. Primjerice, roditelj koji sumnja da dijete ili adolescent konzumira droge ili alkohol, mora rješavati problem izravno s djetetom. Roditelj bi mogao reći: "Zabrinut sam da koristiš droge. Tako se osjećam jer. . . "Važno je da roditelj govori na jasan i miran način, izražavajući i zabrinutost zbog djetetovog ponašanja, kao i njihovu podršku i ljubav." Nakon što roditelj izrazi zabrinutost, djetetu treba ponuditi priliku da govori. Dijete i roditelj trebaju razviti plan djelovanja koji može uključivati sastanak s pedijatrom ili savjetnikom.