Anorexia nervosa je poremećaj hranjenja koji karakterizira potreba za mršavošću, iskrivljena slika vlastitog tijela, ekstremni strah od pretilosti i ograničavanje unosa hrane, što dovodi do značajnog sniženja tjelesne mase.
-
Anorexia nervosa obično počinje tijekom adolescencije i češća je kod žena.
-
Osobe koje boluju od anoreksije nervose ograničavaju unos hrane unatoč stalnom gubitku tjelesne mase, zaokupljene su mislima o hrani i uglavnom poriču da imaju problem.
-
Veliki ili ubrzani gubitak tjelesne mase može imati opasne posljedice po tjelesno zdravlje.
-
Liječnici dijagnozu temelje na prezentiranim simptomima i uz fizički pregled ordiniraju razne testove kako bi utvrdili štetne učinke prekomjernog gubitka tjelesne mase.
-
Tretmani, kao što je individualna i obiteljska psihoterapija, koji na prvo mjesto stavljaju povratak normalnoj tjelesnoj masi i normalne obrasce hranjenja, mogu biti od pomoći.
Anorexia nervosa se obično javlja tijekom adolescencije ili mlađe odrasle dobi, rijetko počinje prije puberteta ili nakon 40. godine. 1 od 200 mladih žena godišnje dobije dijagnozu anorexie nervose, a znatno rjeđe se javlja kod muškaraca. Međutim, blagi slučajevi potencijalno ostanu neprepoznati.
U područjima s nedostatkom hrane, anorexia nervosa je rijetka pojava.
Postoje dvije vrste anorexie nervose:
-
Restriktivni tip: Osobe s ovim tipom anoreksije nervose ograničavaju količinu hrane koju jedu, bez redovitog prejedenja ili čisčenja - namjernim povraćanjem (samo-izazvano povraćanje) ili uzimanjem laksativa. Ponekad prakticiraju pretjeranu fizičku aktivnost.
-
Purgativno-prejedajući tip: Osobe s ovim tipom anoreksije ograničavaju unos hrane, ali imaju i epizode prejedanja nakon kojih slijedi čiščenje.
Uzroci
Uzrok anoreksije nervose je nepoznat. Osim ženskog spola, identificirano je još nekoliko rizičnih čimbenika za razvoj anoreksije nervose.
Genetski i okolišni (društveni) čimbenici igraju važnu ulogu u razvoju anoreksije nervose. Želja za mršavošću prožima društvo zapadnih zemalja, a pretilost se smatra neatraktivnom i nepoželjnom. Čak i prije adolescencije, djeca su svjesna društvenih stavova o mršavosti, a više od polovice predadolescentnih djevojaka prakticira različite dijete ili poduzimaju druge mjere za kontrolu svoje tjelesne mase. Ipak, samo mali postotak ovih djevojaka razvija anoreksiju nervosu.
Drugi čimbenici, kao što je psihička preosjetljivost, potencijalno predisponiraju razvoj anoreksije nervose kod određenih pojedinaca. Većina osoba koje razvijaju anoreksiju nervosu pripadaju srednjim ili višim socioekonomskim razredima, pedantni su te imaju vrlo visoke standarde za postizanje uspjeha.
Simptomi
Anoreksija nervosa može biti blaga i prolazna ili teška i dugotrajna.
Prve indikacije predstojećeg poremećaja mogu biti suptilna povećana zabrinutost zbog prehrane i tjelesne težine. Takva zabrinutost redovito izgleda neprikladno jer su osobe koje obolijevaju od anoreksije većinom, čak i u početku bolesti, niske tjelesne mase. Zaokupljenost tjelesnom masom i tjeskoba se pojačavaju kako osoba postaje mršavija. Čak i kad su mršavi, tvrde da se osjećaju debeli, negiraju svoj poremećaj, ne žale se na gubitak težine i obično se opiru liječenju. Nastavljaju pokušavati izgubiti na težini čak i kada ih prijatelji i članovi obitelji uvjeravaju da su mršavi ili ih upozoravaju da su vec postali zabrinjavajuće mršavi. Osobe koje boluju od anoreksije nervose gledaju na bilo koji dobitak težine kao neprihvatljiv neuspjeh samokontrole.
Anoreksija u prijevodu znači nedostatak apetita, ali većina ljudi koji boluju od anoreksije nervose su zapravo gladni. Većijna ne gubi apetit dok ne postanu vrlo mršavi.
Osobe koje boluju od ovog poremećaja zaokupljene su hranom i često čine sljedeće:
-
Umjesto da jedu, proučavaju dijete i broje unešene kalorije.
-
Gomilaju, skrivaju ili bacaju hranu.
-
Katkad prikupljaju recepte.
-
Spremaju složena jela za druge ljude.
Oko 30 do 50% ljudi koji pate od anoreksije imaju napade prejedanje i / ili čišćenja povraćanjem ili uzimanjem laksativa. Drugi jednostavno ograničavaju količinu hrane koju jedu. Često lažu o tome koliko su pojeli i prikrivaju svoje neobične dijetne navike, kao i činjenicu da povraćaju Neki ljudi također uzimaju i diuretike (lijekove koji uzrokuju da bubrezi izlučuju više vode), kako bi smanjili percepciju nadutosti i pokušali izgubiti težinu.
Mnoge žene s anoreksijom nervozom prestanu imati menstrualne cikluse, ponekad čak i prije znatnijeg gubitka mase. Žene i muškarci s anoreksijom mogu izgubiti seksualnu želju.
Uobičajeno, ljudi oboljeli od anoreksije nervoze imaju nisku frekvenciju otkucaja srca, nizak krvni tlak, nisku tjelesnu temperaturu, te mogu razviti finu meku kosu na svom tijelu (lanugo dlačice) ili prekomjernu dlakavost tijela i lica. Pojavljuje se i otečenost tkiva zbog nakupljanja tekućine (edem). Oboljeli obično prijavljuju i nadutost, abdominalnu nelagodu i zatvor.
Samoinducirano povraćanje može nagristi zubnu caklinu, povećati žlijezde slinovnice obraza (parotidne žlijezde) i uzrokovati upalu jednjaka.
Depresija je česta.
Čak i nakon što oboljeli postanu vrlo mršavi, oni nastoje ostati aktivni, često prekomjerno vježbajući kako bi kontrolirali svoju težinu. Dok ne postanu iznimno mršavi i iscrpljeni, rijetko imaju simptome nutritivnih nedostataka.
Hormonske promjene koje proizlaze iz anoreksije su izrazito smanjenje razine estrogena (kod žena), testosterona (kod muškaraca) i hormona štitnjače, te povišenje razine kortizola.
Ako oboljeli postanu teško pothranjeni, to će vjerojatno utjecati na svaki važniji organski sustav u tijelu. Gustoća kostiju može se smanjiti, povećavajući rizik od osteoporoze.
Prepoznavanje anoreksije
|
Ljudi koji imaju anoreksiju nervozu obično poriču da imaju problem i pokušavaju prikriti svoje neobične prehrambene navike, umjesto da potraže pomoć. Budući da su mnogi ljudi koji imaju anoreksiju nervozu pedantni, kompulzivni i inteligentni, s vrlo visokim standardima za postignuća i uspjeh, često uspješno prikrivaju svoj poremećaj. Zbog toga članovi obitelji i prijatelji često nisu svjesni tog poremećaja sve dok ne postane ozbiljan.
Budući da anoreksija nervoza ima ozbiljne, ponekad po život opasne komplikacije, članovi obitelji i prijatelji osobe koja je često na dijeti, ili je pretjerano zabrinuta zbog težine, trebaju znati kako prepoznati poremećaj.
Osobe s anoreksijom nervozom često čine sljedeće:
-
Žale se na debljinu, iako su vrlo vitki.
-
Poriču činjenicu da su mršavi
-
Razmišljaju o hrani cijelo vrijeme
-
Važu hranu koju jedu
-
Sakupljaju, sakrivaju ili bacaju hranu
-
Pripremaju složene obroke za druge
-
Preskaču obroke
-
Prave se da jedu ili lažu o tome koliko su pojeli
-
Kompulzivno vježbaju
-
Oblače se u glomaznu odjeću ili u više slojeva
-
Važu se nekoliko puta dnevno
-
Svoje samopoštovanje temelje na tome koliko su mršave
|
Brz ili veliki gubitak mase može uzrokovati životno ugrožvajuće probleme. Tegobe sa srcem, tekućinama i elektrolitima (kao što su natrij, kalij i klorid) najopasnije su:
-
Srce slabi i pumpa manje krvi kroz tijelo:
-
Srčani ritam može postati abnormalan.
-
Može doći do dehidracije i povećane sklonosti nesvjestici.
-
Krv može postati alkalna (stanje koje se naziva metabolička alkaloza).
-
Razine kalija i natrija u krvi mogu se smanjiti.
Povraćanje i uzimanje laksativa i diuretika pogoršavaju situaciju. Može doći do iznenadne smrti, u pravilu zbog abnormalnih srčanih ritmova.
Dijagnoza
Budući da osobe ne misle da imaju problem, odupiru se liječničkoj procjeni i liječenju. U pravilu ih u ordinaciju dovode članovi obitelji ili dolaze zbog drugog problema.
Kod pregleda liječnici mjere visinu i težinu i koriste rezultate za izračunavanje indeksa tjelesne mase (BMI). Važno je postaviti pitanje bolesniku u vezi osjećaja prema vlastitom tijelu i težini te imaju li druge simptome. Mogu se koristiti upitnici razvijeni za otkrivanje poremećaja hranjenja.
Učine se i pretrage kojima se isključe drugi poremećaji koji mogu uzrokovati gubitak težine ili gubitak apetita, kao što su shizofrenija, depresija, poremećaji koji ometaju apsorpciju hrane (malapsorpcija), zlouporaba amfetamina i karcinom.
Ako osoba ima sljedeće, velika je vjerojatnost da je riječ o anoreksiji:
-
Ograničenje u prehrani koje rezultira niskom tjelesnom težinom, obično s BMI manjim od 17 (ili za djecu, BMI manji od 5. percentila za njihovu dob ili manji od očekivanog na temelju prethodnog rasta — vidi CDC Growth Charts)
-
Strah od pretilosti
-
Iskrivljena slika tijela i / ili poricanje da imaju ozbiljan poremećaj
Anoreksija može se dijagnosticirati u djece i adolescenata koji nisu izgubili na težini, ali nisu narasli kako se očekuje, jer ograničavaju unos hrane.
Učini se i fizički liječnički pregled i analiza krvi i urina kako bi provjerili učinke gubitka težine i pothranjenosti. Može se učiniti i ispitivanje gustoće kostiju kako bi se provjerilo je li došlo do gubitka gustoće kosti. Elektrokardiografija (EKG) se učini da se utvrdi postoji li abnormalni ritam srca.
Prognoza
Bez liječenja umire gotovo 10% osoba s teškom anoreksijom. Kada su simptomi blagi i neprepoznati, ljudi rijetko umiru.
Osobe s anoreksijom koje se liječe mogu imati sljedeće ishode:
-
Otprilike polovica bolesnika vrati većinu ili svu svoju težinu koju su izgubili, a hormonski i drugi fizički problemi nastali zbog poremećaja se uspješno riješe.
-
Otprilike jedna četvrtina se donekle poboljša, dobije nešto težine natrag, ali se povremeno vrate na svoje ranije prehrambene navike (relaps).
-
Preostala jedna četvrtina ima česte relapse i nastavlja imati fizičke i psihičke tegobe uzrokovane poremećajem hranjenja.
Djeca i adolescenti koji se liječe od anoreksije imaju bolje rezultate od odraslih.
Liječenje
-
Osigurati dovoljan dnevni unos kalorija i hranjivih tvari
-
Psihoterapija
-
Za adolescente obiteljska terapija
-
Redoviti kontrolni pregledi
Brzo vraćanje tjelesne težine ključno je kada je:
Osobe s anoreksijom se mogu hospitalizirati kako bi se osigurao dovoljan unos kalorija i hranjivih tvari. Konzumacija čvrste hrane je najbolja opcija, ali ponekad se daju i tekući dodaci. Osobe koje su teško pothranjene ili se odupiru uzimanju hrane hranu dobiju pomoću cijevi umetnute kroz nos i niz grlo u želudac (nazogastrična sonda).
Liječe se također i bilo kakve druge tegobe nastale zbog anoreksije. Primjerice, ako se izgubi gustoća kostiju, daju se dodaci kalcija i vitamina D.
Tijekom hospitalizacije pruža se psihološko i nutricionističko savjetovanje. Hospitalizacija je korisna i zbog izolacije osoba iz njihovih uobičajenih okolnosti i zaustavljanja njihovih disfunkcionalnih prehrambenih navika i ponašanja. Može zaustaviti negativan tijek bolesti. Ipak, većina ljudi se liječi ambulantno.
Psihoterapija koja se koristi naglašava uspostavljanje normalnih prehrambenih navika i postizanje normalne težine. Uključuje individualnu i obiteljsku psihoterapiju, primjerice kognitivno-bihevioralnu. Terapija se obično nastavlja godinu dana nakon što je osoba vratila izgubljenu težinu, a može potrajati i do 2 godine.
Obiteljska terapija korisna je za adolescente. Može poboljšati interakcije među članovima obitelji i naučiti roditelje da pomognu svojem oboljelom adolescentu da vrati izgubljenu težinu.
Psihoterapija je učinkovitija za adolescente kod kojih poremećaj traje manje od 6 mjeseci.
Psihoterapija je posebno važna jer su mnoge osobe koje boluju od anoreksije u otporu prema liječenju ili ponovnom dobitku na težini.
Liječenje podrazumijeva i redovite kontrolne preglede nadležnog liječnika. Liječenje često uključuje tim zdravstvenih djelatnika, uključujući nutricioniste, koji može napraviti planove obroka i dati informacije o potrebnom kalorijskom unosu kako bi se težina vratila na normalnu razinu.
Ne postoje specifični lijekovi za liječenje anoreksije. Ipak noviji antipsihotici, kao što je olanzapin, mogu pomoći da bolesnik dobije na težini i oslobodi se tjeskobe.