Udomiteljstvo je briga o djeci čije obitelji privremeno ne mogu brinuti o njima. U skladu s federalnim (nacionalnim) zakonima, lokalna samouprava određuje proces organiziranja udomiteljstva. Udomiteljstvo je iznenađujuće uobičajeno u Sjedinjenim Državama - oko 750.000 djece se svake godine nalazi u sustavu udomiteljstva.
Udomitelji
Udomitelji preuzimaju svakodnevnu skrb o djetetu, ali u većini slučajeva nemaju zakonske ovlasti za odobravanje medicinskog tretmana. Iako se pojedinosti razlikuju od države do države, roditelji obično zadržavaju neke odgovornosti za donošenje odluka i sposobnost davanja suglasnosti za svoju djecu dok sud ne navede drugačije. Lokalna agencija za socijalne usluge, u mnogim zajednicama nazvana Odjel za socijalne usluge, često ima zakonsku sposobnost odobravanja liječenja i donošenja zakonskih odluka za djecu u njihovoj skrbi.
Posvojena djeca
Većina djece u udomiteljskoj skrbi dolazi iz obitelji kojima je bilo teško osigurati sigurno, brižno i voljeno okruženje doma. Oni dolaze iz obitelji koje su često siromašne, od slabo obrazovanih, samohranih roditelja i roditelja koji imaju probleme s zlouporabom (psihoaktivnih) tvari ili duševne bolesti. Život u kući je često kaotičan, a medicinske i stomatološke potrebe često nisu zadovoljene.
Oko 70% udomljene djece je u udomiteljstvo postavljeno od strane Služba za zaštitu djece (Child Protective Services) jer je dijete bilo zlostavljano ili zanemareno. Većina od preostalih 30% su adolescenti smješteni pod skrb od strane maloljetničkog pravosuđa. Vrlo je malo djece dobrovoljno smješteno od strane svojih roditelja. Mnoga djeca koja bi se inače mogla smjestiti u udomiteljsku obitelj su smještena s proširenom obitelji ili prijateljima, što se naziva "rodbinska skrb" i obično nije pod nadzorom službi za socijalne usluge. Adolescenti mogu živjeti u domovima ili u stambenim ustanovama za liječenje.
Izuzimanje iz njihovih obitelji je izuzetno bolno za djecu. Djeca u udomiteljstvu mogu imati česte posjete svojih obitelji ili samo ograničene, nadzirane posjete.
Djeca u udomiteljstvu često ostavljaju za sobom svoje susjedstvo, zajednice, škole i većinu svojih stvari. Mnoga se djeca i adolescenti u udomiteljstvu osjećaju tjeskobno, nesigurno i bespomoćno u kontroliranju svojih života. Mnogi osjećaju ljutnju, odbačenost i bol zbog odvajanja ili razvijaju duboki osjećaj gubitka. Neki se osjećaju krivima vjerujući da su uzrokovali raspad svoje obitelji. Vršnjaci često zadirkuju djecu jer su u udomiteljstvu pojačavajući percepciju da su oni nekako različiti ili bezvrijedni.
Djeca u udomiteljstvu imaju više kroničnih zdravstvenih problema, problema u ponašanju, emocionalnih i razvojnih problema nego druga djeca. Također je manje vjerojatno da će primiti odgovarajuću medicinsku skrb ili skrb o mentalnom zdravlju za svoje probleme. Ipak, većina djece u udomiteljstvu se dobro prilagođava sve dok je smještaj stabilan, a udomiteljska obitelj vješta u njegovanju djetetovih emocionalnih potreba. Mnoga djeca u udomiteljstvu imaju koristi od savjetovanja.
Više od polovice djece se na kraju vraća u svoje obitelji. Oko 20% djece u udomiteljstvu je na kraju posvojeno, najčešće od strane udomiteljske obitelji. Druga djeca se vraćaju srodniku ili postaju prestara za udomiteljstvo. Manji broj djece se kasnije premjesti u drugu udomiteljsku ustanovu ako smještaj ne uspije ili ako se udomiteljska obitelj preseli u drugo područje. Tragično, 18% mladih u udomiteljstvu naposljetku izlazi iz sustava bez osjećaja pripadnosti bilo kojoj obitelji.