Adolescencija je vrijeme razvoja neovisnosti. Tipično, adolescenti iskazuju svoju neovisnost propitujući ili osporavajući, a ponekad i kršeći pravila. Roditelji i liječnici moraju razlikovati povremene pogreške prosuđivanja, koje su tipične i očekivane za ovu dobnu skupnu, od obrasca lošeg ponašanja koji zahtijeva profesionalnu intervenciju. Vodiči su težina i učestalost prijestupa. Primjerice, redovito pijenje alkohola, često sudjelovanje u tučnjavama, bježanje s nastave i krađa su mnogo značajniji od izoliranih slučajeva istih aktivnosti. Drugi upozoravajući znakovi mogućeg poremećaja ponašanja uključuju pogoršanje rezultata u školi i bježanje od kuće. Posebno su zabrinjavajući adolescenti koji uzrokuju ozbiljne ozljede sebi ili drugima ili koriste oružje u tučnjavi.
Budući da su adolescenti puno samostalniji i mobilniji nego kada su bili djeca, često su izvan izravne fizičke kontrole odraslih. U takvim je okolnostima ponašanje adolescenata određeno njihovim vlastitim donošenjem odluka koje još nije sazrelo. Roditelji radije usmjeravaju, nego izravno kontroliraju postupke svojih adolescenata. Manje je vjerojatno da će adolescenti koji osjećaju toplinu i podršku od svojih roditelja i čiji roditelji iskazuju jasna očekivanja u vezi ponašanja svoje djece te pokazuju dosljedno postavljanje granica i nadzora, razviti ozbiljne probleme.
Autoritativno roditeljstvo je roditeljski stil u kojem djeca sudjeluju u postavljanju obiteljskih očekivanja i pravila. Ovaj stil roditeljstva uključuje postavljanje granica što je važno za zdrav razvoj adolescenta. Za razliku od autoritarnog stila roditeljstva (u kojem roditelji donose odluke s minimalnim sudjelovanjem svoje djece) ili permisivnog roditeljstva (u kojem roditelji postavljaju malo ograničenja), autoritativno roditeljstvo će najvjerojatnije promovirati zrela ponašanja.
Autoritativno roditeljstvo koristi sustav postepenih povlastica u kojem se adolescentima u početku daju mali oblici odgovornosti kao što je briga za kućnog ljubimca, obavljanje kućanskih poslova, kupnja odjeće, uređivanje njihove sobe ili upravljanje džeparcem. Ako se adolescenti dobro nose s odgovornošću ili povlasticom tijekom određenog vremenskog razdoblja, odobrava im se više odgovornosti i povlastica poput izlaska s prijateljima bez roditelja i vožnje. Nasuprot tome, loša prosudba ili nedostatak odgovornosti dovode do gubitka povlastica. Svaka nova povlastica zahtijeva pažljivo nadgledanje od strane roditelja kako bi bili sigurni da adolescenti poštuju dogovorena pravila.
Neki roditelji i njihovi adolescenti se sukobljavaju oko gotovo svega. U takvim situacijama je osnovan problem zapravo kontrola. Adolescenti žele osjećati da mogu donositi ili pridonositi odlukama o svojim životima, a roditelji se boje dopustiti svojoj djeci da donose loše odluke. U takvim situacijama svatko može imati koristi od roditelja koji biraju svoje bitke i usmjeravaju svoje napore na radnje adolescenata (kao što su pohađanje škole i ispunjavanje kućanskih obveza), umjesto na izričaj (kao što su haljina, frizura i preferirana zabava).
Adolescenti čije je ponašanje opasno ili na drugi način neprihvatljivo unatoč najvećim naporima njihovih roditelja, možda će trebati profesionalnu intervenciju. Uzimanje supstancija je čest okidač problema u ponašanju i poremećaji uzimanja supstancija zahtijevaju specifično liječenje. Problemi u ponašanju također mogu biti simptomi teškoća učenja, depresije ili drugih psihičkih poremećaja. Takvi poremećaji obično zahtijevaju savjetovanje, a adolescenti koji imaju psihičke poremećaje mogu imati koristi od liječenja lijekovima. Ako roditelji ne mogu ograničiti opasno adolescentovo ponašanje, mogu zatražiti pomoć od pravnog sustava te im može biti dodijeljen socijalni radnik kako bi im pomogao u provođenju razumnih kućanskih pravila.
(Vidi također Uvod u probleme adolescenata.)
Specifični poremećaji ponašanja
Disruptivni poremećaji ponašanja su česti tijekom adolescencije.
Poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD) je najčešći poremećaj mentalnog zdravlja u djetinjstvu i često se nastavlja u adolescenciji i odrasloj dobi. Međutim, adolescenti koji imaju teškoće pri održavanju pažnje mogu umjesto toga imati drugi poremećaj poput depresije ili teškoća učenja. Iako se ADHD često liječi stimulirajućim lijekovima (kao što je amfetamin ili metilfenidat) koji se potencijalno mogu zloupotrebljavati, ne čini se da takvo liječenje povećava rizik od razvoja poremećaja uzimanja supstancija te ga čak može smanjiti. S druge strane, neki se adolescenti žale na simptome nepažnje pokušavajući dobiti recept za stimulanse, bilo u svrhu pomoći u učenju ili rekreativnog korištenja.
Druga česta disruptivna ponašanja u djetinjstvu uključuju poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem i poremećaj ophođenja. Obično se ti poremećaji liječe psihoterapijom za dijete i savjetima i podrškom za roditelje.
Nasilje i članstvo u bandi
Djeca povremeno sudjeluju u fizičkim sukobima i zlostavljanju, uključujući elektroničko nasilje. Tijekom adolescencije se može povećati učestalost i ozbiljnost nasilnih interakcija. Iako su epizode nasilja u školi jako često medijski popraćene, veća je vjerojatnost da će adolescenti biti uključeni u nasilnu epizodu (ili mnogo češće prijetnju nasiljem) kod kuće ili van škole. Mnogi čimbenici pridonose povećanom riziku za pojavu nasilja kod adolescenata, uključujući
Postoji malo dokaza koji ukazuju na vezu između nasilja i genetskih defekata ili kromosomskih abnormalnosti.
Članstvo u bandi je povezivano s nasilnim ponašanjem. Bande mladih su samostalne udruge sastavljene od 3 ili više članova, obično u dobi od 13 do 24 godine. Bande obično usvajaju ime i identifikacijske simbole poput određenog stila odijevanja, korištenja određenih znakova rukama, određenih tetovaža ili grafita. Neke bande zahtijevaju od budućih članova da izvrše nasumična nasilna djela prije nego što im se odobri članstvo.
Povećanje nasilja među bandama mladih barem se djelomično pripisuje sudjelovanju bandi u distribuciji i korištenju droga. Vatreno i drugo oružje su česta obilježja nasilja bandi.
Prevencija nasilja počinje u ranom djetinjstvu s disciplinom bez nasilja. Ograničavanje izloženosti nasilju putem medija i video igara također može pomoći jer je pokazano da izlaganje tim nasilnim slikama desenzitizira djecu na nasilje i uzrokuje prihvaćanje nasilja kao dio svog života. Djeca školske dobi bi trebala imati pristup sigurnom školskom okruženju. Starija djeca i adolescenti ne bi trebali imati pristup oružju i trebalo bi ih naučiti izbjegavati rizične situacije (kao što su mjesta ili okruženja u kojima drugi imaju oružje ili koriste alkohol ili droge) i koristiti strategije za ublažavanje napetih situacija.
Sve žrtve nasilja treba ohrabriti da razgovaraju s roditeljima, nastavnicima pa čak i njihovim liječnikom o problemima koje imaju.