U tjelesnom dismorfnom poremećaju preokupacija jednim ili više nepostojećih ili manjih nedostataka u izgledu rezultira značajnim distresom i/ili narušava funkcioniranje.
-
Ljudi uobičajeno provode sate dnevno brinući se zbog svojih uočenih nedostataka koji mogu uključivati bilo koji dio tijela.
-
Liječnici postavljaju dijagnozu poremećaja kada zabrinutost oko izgleda uzrokuje značajne smetnje ili ometa funkcioniranje.
-
Određeni antidepresivi (selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina ili klomipramin) i kognitivno-bihevioralna terapija često pomažu.
Osobe s tjelesnim dismorfnim poremećajem vjeruju da imaju jedan ili više nedostataka u svome fizičkom izgledu koji u stvarnosti ne postoji ili je neznatan. Oni opetovano rade određene stvari (poput provjeravanja u ogledalu, pretjerano dotjerivanje ili uspoređivanje s drugima) jer su toliko zabrinuti za svoj izgled.
Tjelesni dismorfni poremećaj obično počinje u adolescenciji i nešto je češći među ženama. Oko 2% do 3% osoba ima poremećaj.
Simptomi
Simptomi tjelesnog dismorfnog poremećaja mogu se razviti postupno ili naglo, variraju u intenzitetu i imaju tendenciju trajanja ukoliko se ne liječe na odgovarajući način. Zabrinutost obično uključuje lice ili glavu, no može uključivati bilo koji dio tijela ili nekoliko dijelova tijela te se može mijenjati iz jednog dijela tijela u drugi. Primjerice, ljudi mogu biti zabrinuti zbog percipiranog stanjivanja kose, akni, bora, ožiljaka, boje tena ili prekomjerne dlakavosti na licu ili tijelu. Mogu se usredotočiti na oblik ili veličinu dijela tijela, kao što su nos, oči, uši, usta, grudi, noge ili stražnjica. Neki muškarci s normalnom ili čak atletskom građom misle da su slabašni i opsesivno pokušavaju dobiti na težini i mišićima - takvo stanje naziva se dismorfija mišića. Opisuju njima nepoželjne dijelove tijela kao ružne, neprivlačne, deformirane, odvratne ili monstruozne.
Većina ljudi s tjelesnim dismorfnim poremećajem nisu svjesni da oni zapravo izgledaju normalno.
Većina ljudi s tjelesnim dismorfnim poremećajem otežano kontrolira svoje preokupacije i provode sate svakog dana brinući se o svojim percipiranim nedostacima. Možda misle da ih drugi gledaju ili im se rugaju zbog njihovog izgleda. Većina osoba često se provjerava u ogledalu, neki izbjegavaju zrcala, dok se nekima izmjenjuju ova dva ponašanja.
Mnogi se ljudi prisilno i pretjerano dotjeruju, mažu ili gule kožu (uklanjaju ili popravljaju uočene nedostatke kože) te traže uvjerenje o uočenim nedostacima. Mogu učestalo mijenjati odjeću kako bi pokušali sakriti ili kamuflirati svoje nepostojeće ili neznatne mane ili pokušavaju poboljšati svoj izgled na druge načine. Primjerice mogu njegovati bradu kako bi sakrili opažene ožiljke ili nose šešir za pokrivanje blago stanjene kose. Mnogi koriste kozmetičke medicinske (najčešće dermatološke), zubarske ili kirurške tretmane, ponekad i opetovano kako bi ispravili svoj uočeni nedostatak. Takvo liječenje je obično neuspješno te može dodatno pojačati njihovu preokupaciju. Muškarci s dismorfijom mišića mogu uzimati anaboličke steroide (poput testosterona) što može biti opasno.
Budući da se ljudi s tjelesnim dismorfnim poremećajem osjećaju samosvjesno o svom izgledu mogu izbjegavati izlazak u javnost, uključujući i odlazak na posao, školu te društvena događanja. Neki s teškim simptomima napuštaju svoj dom isključivo noću, a drugi uopće ne. Time ovaj poremećaj često rezultira socijalnom izolacijom. U vrlo teškim slučajevima, tjelesni dismorfni poremećaj može onesposobiti. Uznemirenost i disfunkcija uzrokovana ovim poremećajem mogu dovesti do depresije, ponavljanih hospitalizacija, suicidalnog ponašanja te suicida.
Tijekom života oko 80% ljudi s tjelesnim dismorfnim poremećajem doživi suicidalne ideje, a jedna četvrtina do gotovo 30% pokuša samoubojstvo.
Mnoge osobe s poremećajem grebanja kože također imaju i druge poremećaje mentalnog zdravlja, kao što su opsesivno kompulzivni poremećaj, poremećaj povlačenja kose i depresiju.
Dijagnoza
Tjelesni dismorfni poremećaj može biti nedijagnosticiran godinama jer se osjećaju previše neugodno i posramljeno kako bi otkrili svoje simptome ili zato što istinski vjeruju da su ružni. Razlikuje se od obične zabrinutosti oko izgleda jer su preokupacije dugotrajne i uzrokuju značajne poteškoće ili narušavaju funkcioniranje.
Liječnici postavljaju dijagnozu tjelesnog dismorfnog poremećaja kada ljudi rade sljedeće:
-
Zaokupljeni su jednim ili više nedostataka u svom izgledu za koje drugi ljudi misle kako su beznačajni ili ih ne vide
-
Neprestano čine ili razmišljaju o stvarima (kao što su provjeravanje u ogledalu, pretjerano dotjerivanje ili uspoređivanje s drugima) jer su toliko zabrinuti za svoj izgled
-
Osjećaju se pod pritiskom ili postanu manje sposobni za normalno funkcioniranje (na poslu, u obitelji ili s prijateljima) jer su toliko zabrinuti zbog uočenih nedostataka u njihovom izgledu
Ukoliko je jedina briga ljudi oblik tijela i tjelesna masa te je prehrambeno ponašanje abnormalno poremećaj prehrane može biti točnija dijagnoza; a ako je glavna briga izgled fizičkih spolnih/rodnih karakteristika ili drugih fizičkih karakteristika koje odražavaju njihov spol/rod pri rođenju trebalo bi razmotriti dijagnozu rodne disforije.
Liječenje
Terapija određenim antidepresivima - pogotovo selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina ili klomipraminom (tricikličkim antidepresivom) - često je učinkovita u osoba s tjelesnim dismorfnim poremećajem. Često su potrebne visoke doze.
Kognitivno-bihevioralna terapija koja se posebno fokusira na simptome tjelesnog dismorfnog poremećaja, također može biti djelotvorna. U ovoj terapiji praktičari pomažu ljudima u razvijanju točnijih i korisnijih uvjerenja o svom izgledu. Praktičari također pomažu ljudima da se prestanu upuštati u svoja prekomjerna ponavljajuća ponašanja, kao što su provjera u zrcalu i mazanje/guljenje kože. Oni također pomažu ljudima da sudjeluju i osjećaju se ugodnije u društvenim situacijama.
Terapija mijenjanja navika koristi se za ublažavanje ponavljajućeg mazanja/guljenja kože ili čupanja dlaka kako bi osobe s tjelesnim dismorfnim poremećajem pokušale minimizirati ili ukloniti uočene nedostatke na koži kao što su mrlje na koži ili pojačana dlakavost lica.
Budući da mnogi ljudi s ovim poremećajem ne prepoznaju problem, liječnici će možda morati koristiti motivacijske tehnike kako bi pomogli ljudima da bi sudjelovali u liječenju.
Mnogi stručnjaci vjeruju kako je kombinacija terapije lijekovima i kognitivno-bihevioralne terapije najbolje za teške slučajeve.
Više informacija
Slijedi izvor na engleskom jeziku koji bi mogao biti koristan. Imajte na umu da THE MANUAL nije odgovoran za sadržaj ovog izvora.
-
International Obsessive-Compulsive Disorder (OCD) Foundation, Body Dysmorphic Disorder (BDD): Omogućuje pristup obrazovanju o TDP i uputama za terapeute, klinike, programe i grupe podrške.