Pedofilija

Autor: George R. Brown, MD

Pedofilija je poremećaj kojeg karakterizira ponavljanje intenzivnih seksualno uzbuđujućih maštanja, ili ponašanja koje uključuju predpubertetsku djecu ili mlade adolescente (obično ≤ 13 god); poremećaj se dijagnosticira u ljudi starosti ≥ 16 godina i koji su ≥ 5 godina stariji od djeteta koji je meta fantazija ili seksualnih ponašanja.

(Vidi također Pregled parafilijskih poremećaja i Seksualno zlostavljanje.)

Pedofilija je oblik parafilije koja uzrokuje štetne posljedice drugima i zbog toga se smatra jednim od parafilijskih poremećaja.

Spolni napadi na djecu predstavljaju znatan dio prijavljenih spolnih zlodjela. Za starije adolescente (tj. 17-18 godina starosti), seksualni interes ili povezivanje s djecom starosti 12 ili 13 godina ne moraju zadovoljavati kliničke kriterije za poremećaj. Međutim, pravni kriteriji mogu biti različiti od psihijatrijskih kriterija. Na primjer, seksualna aktivnost između 19 godišnjaka i 16 godišnjaka, ovisno je o nadležnosti može biti pravno gledajući zločin, ali ne i pedofilski poremećaj. Dijagnostički, dobne smjernice su prisutne uglavnom u zapadnjačkim kulturama, ali ne u mnogim drugim kulturama gdje se promiče seksualna aktivnost, brak i rađanje djece u mnogo ranijim dobnim skupinama za razliku od "zapada" gdje je ta granica dobne razlike između seksualnih partnera mnogo viša.

Većina pedofila su muškarci. Privlačni im mogu biti dječaci, djevojčice ili oboje. Pedofili više vole djecu suprotnog spola od one istog spola u omjeru 2:1. U većini slučajeva dijete poznaje odraslu osobu, a može se raditi i o članu obitelji, očuhu ili maćehi ili osobi od autoriteta (poput učitelja ili trenera). Čini se da je promatranje i dodirivanje češće od spolnog kontakta. Pedofile mogu privlačiti samo djeca (ekskluzivni oblik) ili i odrasli (neekskluzivni oblik); neke samo privlače djeca s kojom su u krvnoj vezi (incest).

Pedofili predatori, od kojih mnogi imaju antisocijalni poremećaj ličnosti, mogu koristiti silu i prijetiti djetetu da će ukoliko se zlostavljanje otkrije ozljediti njega ili njegovog ljubimca.

Pedofilija ima kroničan tijek, a počinitelji često imaju ili naknadno razviju poremećaj vezan za korištenje supstanci ili ovisnost i depresiju. Česti su i pervazivna obiteljska disfunkcija, osobna povijest seksualnog zlostavljanja i bračni sukobi. Drugi popratni poremećaji uključuju deficit pažnje/hiperaktivnost, anksiozne poremećaje i posttraumatski stresni poremećaj.

Dijagnoza

Dijagnoza pedofilijskih poremećaja
  • Klinička procjena

Opsežna uporaba dječje pornografije je pouzdan pokazatelj seksualne privlačnosti prema djeci i može biti jedini pokazatelj poremećaja. Međutim, iako je obično protuzakonito, korištenje dječje pornografije samo po sebi ne ispunjava kriterije za pedofilijski poremećaj.

Ako pacijent negira seksualnu privlačnost prema djeci, a okolnosti ukazuju na suprotno, određeni dijagnostički alati mogu pomoći potvrditi takvu privlačnost. Alati uključuju pletizmografiju penisa (muškarac), vaginalni fotopletizmograf (žena) i vrijeme gledanja standardiziranih erotskih materijala. Međutim, posjedovanje takvih materijala, čak i u dijagnostičke svrhe, može biti protuzakonito u nekim jurisdikcijama.

Klinički kriteriji za dijagnozu (temeljeni na Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, peto izdanje [DSM-5]) pedofilijskih poremećaja su

  • Ponavljajuće, intenzivne seksualno uzbudljive fantazije, nagoni ili ponašanja koja uključuju pretpubertetsko dijete ili djecu (obično ≤ 13 godina), a prisutni su ≥ 6 mjeseci.

  • Osoba je djelovala na kompulzijski nagon ili ima velike tegobe ili pad funkcioniranja radi poriva i fantazija. Osjećaj uznemirenosti zbog ovih poriva ili ponašanja nije uvjet za dijagnozu.

  • Osoba je ≥ 16 god i ≥ 5 god starija od djeteta koje je na meti fantazija ili ponašanja (ali isključujući starije adolescente koji su u vezi sa 12 ili 13 godišnjakom).

Postavljanje dijagnoze potencijalnog pedofila ponekad predstavlja etičku dilemu za zdravstvene djelatnike. Međutim, zdravstveni djelatnici imaju odgovornost zaštiti djecu. Liječnici bi trebali biti upoznati sa svojim zakonskim obavezama u okviru države u kojoj rade. Ako liječnik ima osnovanu sumnju na seksualno ili fizičko zlostavljanje djece, zakon zahtijeva da se navedeno prijavi vlastima. Zahtjevi za prijavu ovakvih slučajeva se razlikuju od države do države (vidi Child Welfare Information Gateway).

Liječenje

Liječenje pedofilijskih poremećaja
  • Psihoterapija

  • Liječenje komorbiditeta

  • Medikamentozno liječenje (npr. antiandrogeni, selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS)

Potrebna je dugotrajna individualna ili grupna psihoterapija koja može biti osobito korisna kad je dio multimodalnog liječenja koje obuhvaća podučavanje o ponašanju u društvu, liječenje istodobnih tjelesnih i psihičkih bolesti i primjene lijekova.

Liječenje je manje učinkovito kad se provodi po nalogu suda, premda su mnogi osuđivani spolni napasnici imali koristi od liječenja grupnom psihoterapijom i antiandrogenima.

Neki pedofili koji su upućeni na liječenje i praćenje uspiju se suzdržati od pedofilskih aktivnosti te se mogu reintegrirati u društvo. Ovi rezultati su vjerojatniji kada nisu prisutni drugi psihički poremećaji, posebice poremećaji ličnosti.

Lijekovi

U SAD-u liječenje izbora je

Blokiranjem hipofizarne proizvodnje luteinizirajućeg hormona (LH) i folikul-stimulirajućeg hormona (FSH), medroksiprogesteron smanjuje proizvodnju testosterona i tako smanjuje libido. Doza medroksiprogesterona u pravilu iznosi 200 mg IM 2 do 3 puta/tj. tijekom 2 tj., zatim se daje 200 mg 1 do 2 puta/tj. tijekom 4 tj., a zatim 200 mg svaka 2 do 4 tj.

Agonist gonadotropin-oslobađajućeg hormona (GnRH) leuprolid smanjuje proizvodnju LH i FSH u hipofizi, a time smanjuje proizvodnju testosterona također je opcija i zahtijeva rjeđe apliciranje IM injekcija (u intervalima od 1 do 6 mjeseci) u usporedbi s medroksiprogesteronom. Međutim, troškovi su obično znatno veći. U Europi se pak koristi ciproteron acetat koji blokira receptor za testosteron. Serumski testosteron u muškaraca bi se trebao pratiti i održavati u rasponu normalnom za žene (< 62 ng/dL [2.15 nmol/L]). Liječenje je obično dugotrajno jer se bolesne misli obično vraćaju nakon nekoliko tjedana i mjeseci nakon prestanka liječenja. Obavezno je praćenje funkcije jetre, a prema potrebi se prati i vrijednost krvnog tlaka, mineralna gustoća kosti i osnovna krvna slika.

Korist primjene antiandrogena u žena pedofila je slabije istražena.

Osim antiandrogena, korisni mogu biti SIPPS (npr. visoke doze fluoksetina od 60 do 80 mg 1×/ dan ili fluvoksamina od 200 do 300 mg 1×/ dan per os).

Lijekovi su najučinkovitiji kada se koriste kao dio multimodalnog programa liječenja.