Benigni tumori kosti uključuju benigne gigantocelularne tumore kosti, hondroblastome, hondromiksofibrome,enhondrome, neosificirajuće fibrome, osteoblastome, osteohondrome i osteoid osteome.
Benigne ciste uključuju aneurizmatske koštane ciste i jednokomorne koštane ciste.
Fibrozna displazija može također zahvatiti kosti.
(Vidi također Pregled tumora kostiju i zglobova.)
Aneurizmatska koštana cista
Aneurizmatska koštana cista idiopatska je ekspanzivna lezija koja se obično razvije prije 25. godine života. Ova cistična lezija obično se javlja u metafiznom području dugih kostiju, ali može biti zahvaćena gotovo svaka kost. Ima tendenciju sporog rasta. Oko ekspanzivne lezije se stvara nova periostalna kost oblika školjke koja je obično šira nego zdrava kost. Bol i oteklina su česti. Promjena može biti prisutna nekoliko tjedana do godinu prije postavljanja dijagnoze.
Izgled na standardnom radiogramu je karakterističan: dobro ograničena i ekscentrična zona prorijeđenja; periost se izbočuje( balonira), širi u meka tkiva te može biti okružen novonastalom kosti. MRI tipično pokazuje tekućina-tekućina razinu. Slikovnom diajgnostikom neke aneurizmatske koštane ciste mogu se činiti malignima zbog karakteristika sličnih osteosarkomu te stoga mogu pobuditi sumnju na teleangiektatični osteosarkom. Solidna varijanta aneurizmatske koštane ciste može se radiografski zamijeniti za gigantocelularni tumor kostiju na samom kraju kosti.
Biopsijom potvrđena aneurizmatska koštana cista može se ubrizgati s doksiciklinom, albuminom i zrakom koji stvara pjenu za injekciju. Možda će biti potrebno više od jedne ili dvije injekcije. Korištena su i druga sklerozirajuća sredstva na bazi alkohola. Kirurška resekcija lezije u cijelosti najdjelotvornije je liječenje; nakon nepotpune resekcije može doći do recidiva. Zračenje treba izbjegavati jer potiče razvoj sarkoma. Ipak, zračenje je terapijska metoda izbora ukoliko se radi o vertebralnim lezijama koje su kirurški nedostupne te pritišću na kralježničnu moždinu.
Aneurizmatska koštana cista zapešća
Ova rendgenska snimka zapešće pokazuje balonozirajuće peristaltiku formiranje nove kosti oko ekspanzivne lezije (strelice) što je karakteristično za aneurizmatsku koštanu cistu.
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and Hakan Ilaslan, MD.
Benigni gigantocelularni tumor
Benigni gigantocelularni tumori kosti, koji se najčešće javljaju u populaciji u 20-im i 30-im godinama života, javljaju se u epifizama. Smatraju se lokalno agresivnim. Imaju tendenciju rasta, destrukcije kosti te eventualno mogu razarati ostatak kosti i proširiti se na meka tkiva. Oni mogu uzrokovati bol. Poznati su po njihovoj sklonosti rekuriranju. Rijetko, gigantocelularni tumor kosti može metastazirati u kosti, iako je histološki dobroćudan.
Benigni gigantocelularni tumori kosti prikazani slikovnim metodama izgledaju kao ekspanzivne litičke lezije. Radiološki je vidjiv rub koji nije sklerotičan, na mjestu gdje tumor završava i počinje normalna trabekularna kost. Nužna je biopsija. Budući da gigantocelularni tumor kosti može metastizirati u pluća, u početnom određivanju stadija bolesti( stagingu) nužno je napraviti CT toraksa. Nužna je biopsija. Budući da gigantocelularni tumor kosti može metasatizirati u pluća, u početnom određivanju stadija bolesti( stagingu) nužno je napraviti CT toraksa.
Većina benignih gigantocelularnih tumora liječi se radikalnom kiretažom i instiliranjem metil-metakrilata ili presađivanjem kosti. Kako bi se smanjila stopa recidiva, kirurzi rado koriste adjuvans kao što je toplina (pod uvjetom da dovode do otvrdnuća metil-metakrilata) ili tretiraju tumor kemijski primjenom fenola ili zamrzavanjem tekućim dušikom. Ako je tumor izrazito velik i uzrokuje destrukciju zgloba, potrebna je kompletna ekscizija s rekonstrukcijom zgloba. Denosumab monoklonsko antitijelo, aktivator receptora nuklearnog faktora kappa-B ligand inhibitora (RANKL), može se koristiti u liječenju benignih gigantocelularnih tumora kosti u slučaju da su veliki, potencijalno inoperabilni(vidi sliku Gigantocelularni tumor [ nalaz CT-a ) , Denosumab se često koristi prije operacije za sazrijevanje vanjske ovojnice oko tumora divovskih stanica kako bi se omogućila agresivnija kiretaža kao intralezijski lokalni tretman.
Tumor divovskim stanica
Ova rendgenska snimka koljena pokazuje svijetlu rupu (strelice) u femuru iznad koljena, što je u skladu s tumorom divovskim stanica.
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and Hakan Ilaslan, MD.
Tumor divovskih ytanica (CT snimak)
Ovaj aksijalni CT snimak (lijevo) pokazuje litičku leziju sakruma (crvena strelica) s prednjim masom mekog tkiva (bijela strelica). Biopsija je pokazala tumor divovskih stanica kosti. Nakon 4 godine liječenja denosumabom, kontrolni CT (desno) pokazuje progresivnu osifikaciju tumora (zelena strelica) bez povećanja veličine.
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and Hakan Ilaslan, MD.
Hondroblastom
Hondroblastoma je rijedak i javlja se najčešće u osoba u dobi od 10 do 20 godina. Proizlazi iz epifize, ovaj tumor može nastaviti rasti i time dovesti do destrukcije kosti i zgloba.
Radiološki se prikazuje kao cista sklerotičnog ruba koja sadrži mrljaste punktiformne kalcifikate. MRI može pomoći pri dijagnosticiranju značajnog edema oko lezije.
Tumor se mora kirurški odstraniti kiretažom, a šupljina popuniti koštanim presatkom. Stopa lokalnog recidiva je oko 10 do 20%, a rekurentna lezija često se riješi ponavljajućim kiretažama i koštanim presatcima.
Hondroblastom
Ovaj rendgenski snimak ramena pokazuje hondroblastom u humerusu na distalnom okrajku kosti (strelice).
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and Hakan Ilaslan, MD.
Hondromiksofibrom
Hondromiksofibrom je vrlo rijedak i obično se javlja prije 30-te godine života.
Radiološki nalaz, obično ekscentrična, oštro ograničena litička lezija lokalizirana blizu distalnih okrajaka dugih kostiju upućuje na dijagnozu hondromiksofibroma. Proksimalna tibija i krilo ilijačne kosti su tipična mjesta.
Liječenje hondromiksoidnog fibroma nakon biopsije je kirurška ekscizija ili kiretaža, često korištenje adjuvansa (npr. fenol, tekući dušik, upotreba snopa argona) i presađivanje kosti.
Hondromiksoidni fibrom
Ova rendgenska snimka koljena pokazuje hondromiksoidni fibrom u tibiji ispod koljena (strelice) koji se širi u kost sprijeda.
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and Hakan Ilaslan, MD.
Enhondrom
Enhondromi se mogu javiti u bilo kojoj dobi, ali obično u dobi od 10 do 40 godina života. Uobičajeno su lokalizirani unutar medularne kosti u metafizno- dijafiznoj regiji. Ovi su tumori obično asimptomatski, ali mogu se povećati i postati bolni. Oni se često mogu otkriti kao slučaj nalaz na standardnom radiogramu koji se radi iz drugog razloga. Periostalni hondromi su slične hrskavične lezije koje se pojavljuju na površini kosti.
Na standardnom radiogramu tumor izgleda kao lobulirano kalcificirano područje unutar kosti; neke lezije su manje kalcificirane, s područjima punktiformnih kalcifikacija na standardnim radiogramima i CT-u. Ako se nalaze uz korteks enhondromi pokazuju neznatnu fokalnu resorpciju endosta. Gotovo svi enhondromi pokazuju pojačano nakupljanje radiofarmaka na scintigrafiji te stoga mogu pobuditi lažnu sumnju na maligni tumor. Radiološki nalazi, uključujući nalaz MR-a i CT-a, mogu biti dijagnostički; ako nisu, a osobito ako je tumor (a ne povezani zglob) bolan, potrebno je dijagnozu enhondroma potvrditi biopsijom. Kako bi se razlikovala koštana od zglobne boli, zglob se može infiltrirati, obično s dugodjelujućim anestetikom( npr. bupivakainom); ukoliko bol i dalje perzsitira, tada je uzrokovana koštanom lezijom.
Ukoliko se radi o asimptomatskom enhondromu tada nije potrebna biopsija, ekscizija ili drugo liječenje( obično kiretaža); ipak, potrebno je praćenje jer u rijetkim slučajevima može doći do progresije u hondrosarkom. Slikovna dijagnostika se ponavlja nakon 6 mjeseci, te potom nakon godinu dana ili kada se razviju simptomi.
Bolesnici s multiplim enhondromima (Ollierova bolesti), a posebno multipla enhondromatoza s hemangiomima mekog tkiva (Maffuccijev sindrom) imaju znatno veći rizik progresije u hondrosarkom.
Enchondroma
Ova rendgenska snimka bedrene kosti pokazuje lobulirane kalcijeve depozite u kosti (strelice) tipične za enhondrom.
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and Hakan Ilaslan, MD.
Fibrozna displazija
Fibrozna displazija odnosi se na abnormalan rast kostiju u djetinjstvu. Slabi kost. Može zahvatiti jednu ili više kosti. Mogu biti prisutne multiple fibrozne displazije, kožne pigmentacije i endokrinološki poremećaji(Albrightov sindrom ili McCune-Albrightov sindrom). Razvoj fibrozne displazije obično prestaje u pubertetu. Maligna alteracija je rijetka.
Na standardnom radiogramu mogu se vidjeti cistične lezije koje mogu biti opsežne i deformirajuće. Radiološke lezije mogu imati karakterističan izgled zrnatog stakla( engl. ground glass). Proksimalne lezije femura, jer je kost oslabljena, podliježu plastičnoj deformaciji, što rezultira pojavom deformacije "pastir's crook" na rendgenskoj snimci.
Bisfosfonati mogu smanjiti bol. Progresivne deformacije, frakture koje ne cijele konzervativnim liječenjem imobilizacijom ili uporna bol mogu se učinkovito liječiti operativno.
Fibrozna displazija
Ova rendgenska snimka kuka pokazuje fibroznu displaziju (strelice) s kortikalnim sirenjem, matriksom poput zrnatog stakla, bez koštane destrukcije.
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and Hakan Ilaslan, MD.
Melorheostoza
Melorheostoza je rijetka razvojna bolest kortikalne kosti. To je mezenhimalna displazija korteksa koja se može povezati sa slučajnom mutacijom gena MAP2K1. Proces počinje u djetinjstvu zadebljanjem korteksa kosti i na vanjskoj (periostalno) i na unutarnjoj površini (endostalno). Proces se odvija vrlo sporo u korteksu. Melorheostoza obično zahvaća samo jednu kost (monostotika), ali može zahvatiti i druge kosti (poliostotika) istog ekstremiteta (somatska distribucija). Tibija i femur su uobičajena mjesta.
Pacijenti često osjećaju nelagodu, a rendgenske snimke pokazuju zadebljanje korteksa zahvaćene kosti. Radiografski izgled može upućivati na traumatsko stvaranje nove kosti, stres frakturu ili čak osteosarkom. Međutim, gusto kortikalno zadebljanje ima karakterističan izgled "kapajućeg voska svijeće" (nepravilna kortikalna hiperostoza), a stabilnost slike na serijskim rendgenskim snimkama dovoljna je za postavljanje dijagnoze bez biopsije.
Nelagoda se liječi analgeticima ili protuupalnim sredstvima, a tijekom vremena se čine serijske rendgenske snimke. Pokušaji kirurškog uklanjanja ili en bloc resekcije jako bolnih lezija obično nisu bili uspješni, a u vrlo rijetkim slučajevima potrebna je amputacija.
MelorheostozaMelorheostoza (CT snimak)
Ovaj CT snimak pokazuje lezije guste kosti melorheostoze u femuru i zdjelici.
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and David M. Joyce, MD.
Meloreostoza (femur i zdjelica)
Ova rendgenska slika pokazuje melorheostozu u proksimalnom femuru i zdjelici 42-godišnjeg pacijenta.
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and David M. Joyce, MD.
Melorheostoza (kapanje voska svijeće)
Ovaa rendgenska snimka pokazuje pojavu melorheostoze "kapajućeg voska svijeće" u femuru 39-godišnjeg pacijenta.
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and David M. Joyce, MD.
Neosificirajući fibrom (fibrozni kortikalni defekt, fibroksantom)
Neosificirajući fibrom je benigna fibrozna lezija koja na standardnom radiogramu izgleda kao dobro ograničen transparentni kortikalni defekt. Vrlo mali neosificirajući fibrom naziva se fibrozni kortikalni defekt. Ove lezije su razvojni defekti koji nastaju kada se dijelovi kosti popune fibroznim tkivom umjesto normalne osifikacije. One obično zahvaćaju metafize i najčešće pogađaju redom distalni femur, distanu tibiju i proksimalnu tibiju. Oni mogu progresivno rasti i postati multilokulirani. Neosificirajući fibromi su uobičajeni među djecom. Većina lezija podliježe osifikaciji i remodeliranju, što rezultira gustim, sklerotičnim zonama. Međutim, neke lezije se povećavaju.
Mali neosificirajući fibromi su asimptomatski. Međutim, lezije koje uključuju gotovo 50% promjera kosti imaju tendenciju uzrokovati bol i povećati rizik od patološkog prijeloma.
Neosificirajući fibromi obično se slučajno otkrivaju slikovnim metodama( npr. nakon traume). Karakteristično su radiolucentni, pojedinačni, <2 cm u promjeru, a imaju duguljasti tranparentni izgled s dobro definiranim sklerotičnim rubom u korteksu. Također mogu biti multilokulirani. Oni također mogu biti mutilokularni.
Mali neosificirajući fibromi ne zahtijevaju liječenje i praćenje. Lezije koje uzrokuju bol ili zahvaćaju gotovo 50% promjera kosti mogu zahtjevati kiretažu i presađivanje kosti kako bi se smanjio rizik patološke frakture na mjestu lezije.
Neosificirajući Fibrom
Ova rendgenska snimka pokazuje leziju kosti (strelice) iznad koljena u femuru s blagim širenjem što je tipično za fibrom koji ne osificira.
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and Hakan Ilaslan, MD.
Osteoid osteom
Javlja se većinom u mlađih odraslih osoba( najčešće u dobi od 10 do 35 godina), može se javiti u svakoj kosti, no najčešće u dugim kostima. Može uzrokovati bol (koja se obično pojačava noću, što je odraz prostaglandinima posredovane upale tijekom noći). Bol obično popušta primjenom neopoidnih analgetika (osobito acetil salicilne kiseline i drugih NSAR) koji utječu na sintezu prostaglandina. Kod djece koja rastu, upalni odgovor i pridružena hiperemija, ukoliko je tumor blizu ploče rasta koja još nije zatvorena, može uzrokovati prekomjerni rast kosti i posljedičnu asimetriju u duljini nogu. Fizikalnim pregledom može se otkriti atrofija regionalnih mišića koja je posljedica inaktiviteta zbog bolova.
Radiološki se karakteristično prikazuje kao mala radiolucentna zona okružena većom sklerotičnom zonom. Ukoliko je suspektan tumor, može se činiti snimanje cijelog tijela tehnecijem -99 m;osteoid osteom prikazuje se kao zona pojačanog nakupljanja radiofarmaka. CT s primjenom posebnih sekvenci i MRI su od koristi pri razlikovanju lezija. Obični filmovi ili fino izrezano CT skeniranje mogu pokazati klasičan "bikovski" izgled pravog žarišta tumora okruženog reaktivnom kosti.
Perkutana radiofrekventna ablacija male radiolucentne zone u većini slučajeva predstavlja konačnu terapiju. Mnogi osteoid osteomi su tretirani od strane muskuloskeletnih radiologa upotrebljavanjem perkutanih tehnika i anestezije. Rjeđe, osteoid ostom zahtijeva kiruršku kiretažu ili eksciziju. Operativno uklanjanje preferira se kad je tumor blizu živca ili kože( npr. kralježnica, šake, stopala) jer toplina koja se stvara prilikom radiofrekventne ablacije može uzrokovati oštećenje tkiva.
Slikovna dijagnostika osteoid osteomaOsteoid osteom
Aksijalna CT slika proksimalnog femura (susjedna kost je ramus zdjelice) pokazuje tipičan proziran nodus sa središnjom kalcifikacijom (strelica) u djeteta u dobi od 6 godina s bolom u lijevom kuku. Ovaj CT pokazuje klasičnu leziju bullseye.
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and Hakan Ilaslan, MD.
Osteoid Osteoma tibije (rendgenska snimka)
Ova lateralna rendgenska snimka lijeve tibije pokazuje proziran posteriorni osteoid osteom (crvena strelica). Zabilježeno kronično glatko periostalno zadebljanje oko tumora (plave strelice).
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and Hakan Ilaslan, MD.
Osteoid Osteoma tibije (MRI)
Ovaj aksijalni T2- ponderirani MRI sa supresijom masti pokazuje intrakortikalni osteoid osteom (strelica) I susjedni suptilni intramedularni edem koštane srži.
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and Hakan Ilaslan, MD.
Osteoblastom
Osteoblastom je rijedak benigni tumor koji se sastoji od tkiva histološki sličnog tkivu osteoid osteomu. Neki stručnjaci ga smatraju velikim osteoid osteomom (> 2 cm). Osteoblastom je češći u muškaraca i karakteristično se javlja u dobi između 10 i 35 godina. Tumor se razvija u kralješcima, kostima noge, ruke i stopala. Radi se o sporo rastućem tumoru koji uništava normalnu kost. Ovaj tumor je bolan.
Od slikovnih metoda koristi se standardni radiogram, CT i MRI. Biopsija je potrebna za konačnu potvrdu dijagnoze.
Liječi se kirurški, često kiretažom i presađivanjem kosti. Stopa lokalnog recidiva lezija koje su liječene intralezijskom kiretažom je visoka i iznosti 10 do 20 %. Agresivnije lezije liječe se kirurški, resekcijom u bloku s rekonstrukcijom kosti. Varijacija agresivnog osteoblastoma je slična osteosarkomu, radiološki i histološki.
Osteohondrom
Osteohondromi (koštano-hrskavične egzostoze), najčešći su benigni tumori kostiju, mogu nastati iz bilo koje kosti, ali se obično javljaju blizu krajeva dugih kostiju. Javljaju se pretežno između 10. i 20. godine života, mogu biti solitarni ili multipli. Multipli osteohondromi obično se javljaju obiteljski. Sekudarni maligni hondrosarkomi se javljaju u nekih 10% pacijenata s multiplim osteohondromima, a u <1% onih sa solitarnim. Pacijenti s višestrukim nasljednim osteohondromima imaju više tumora i imaju veću vjerojatnost za razvoj hondrosarkoma od pacijenata sa jednim osteohondrom. Osteohondromi rijetko uzrokuju koštane frakture.
Radiološki se lezije prikazuju kao koštane izrasline s hrskavičnom kapom (obično < 2 cm) na površini kosti, bez korteksa ispod izrasline. MRI može biti od pomoći u razlikovanju debele hrskavične kapice, burze ili okolne mase mekog tkiva. Medularni kanal je u kontinuitetu s bazom egzostoze, te nema pravog korteksa koji leži ispod baze egzostoze. Ponekad iznad hrskavične kape može nastati bolna burza.
Ekscizija je potrebna ukoliko tumor pritišće velike živce; uzrokuje bol( osobito pri srazu mišića ili ukoliko dođe do nastanka burzitisa); ometa rast; ili se ukoliko ima sljedeće radiološke karakteristike: destrukcija, mekotkivna masa ili stanjena hrskavična kapa( >2 cm) što može biti znak malignog hondrosarkoma. Rast tumora u odraslih treba pobuditi sumnju na hondrosarkom te razmotriti potrebu za ekscizijom i biopsijom.
Osteohondrom koljena
Ova rendgenska snimka koljena pokazuje koštanu izraslinu (strelica) bedrene kosti iznad zgloba koljena koja je u skladu s osteohondromom.
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and Hakan Ilaslan, MD.
Osteoma
Osteomi su područja ravnomjerno guste kosti koja izgledaju benigno. Najčešći su u lubanji i u području oko paranazalnih kostiju, a rijetko se javljaju u aksijalnom kosturu ili zdjelici. Mali osteomi nazivaju se koštani otoci. To nije bolno i često se slučajno primijeti kao gustoća kostiju s glatkim rubovima na rendgenskim snimkama. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike. Na nuklearnom skeniranju kosti, radiografski gusto područje može pokazati malo ili nimalo povećanog unosa. Ako je dijagnoza upitna, MRI slikovna dijagnostika može biti od pomoći. Osteomi ne zahtijevaju biopsiju i mogu se povremeno pratiti s običnim filmovima.
Osteopoikiloza
Osteopoikiloza je benigna sklerozirajuća displastična bolest kostiju s autosomno dominantnim naslijeđem koju karakteriziraju brojni asimptomatski gusti koštani otočići u cijelom kosturu. Obično uključuje aksijalni kostur (lubanju, kralježnicu, zdjelicu) i rebra, ali ponekad uključuje ekstremitete, osobito proksimalne bedrene kosti. Osteopoikiloza ne uzrokuje simptome.
Osteopoikiloza se obično bilježi kao slučajan nalaz na rendgenskoj snimci. Dijagnoza osteopoikiloze temelji se na radiografskom izgledu, a pacijenti često imaju ranije snimke koji pokazuju da su ti gusti višestruki koštani otoci tijekom vremena zadržali isti tipični izgled. Ovi koštani otočići pokazuju malo ili nimalo aktivnosti na nuklearnom skeniranju kosti. Mogu se napraviti serijski filmovi kako bi se potvrdilo da nema promjena tijekom vremena. Rijetko bolesnici s osteopoikilozom imaju melorheostozu. U srednjih i starijih odraslih, male osteoblastične lezije metastatske bolesti karcinoma (dojke, prostate, pluća) moraju se uzeti u obzir u diferencijalnoj dijagnozi, ali metastatske lezije su obično veće i imaju nepravilnije rubove, dok su osteopoikilozne lezije brojnije u periartikularnom područja.
Osteopoikiloza zdjelice
Rtg pokazuje osteopoikilozu zdjelice 55-godišnje žene (nakon mogućeg pada); gustoće se mogu zamijeniti za blastične metastaze dojke (lijevo). Skeniranje kostiju ne pokazuje značajno povećanje unosa (desno).
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and David M. Joyce, MD.
Jednokomorna koštana cista
Jednostavne jednokomorne koštane ciste javljaju se u dugim kostima s ishodištem distalno od epifizne pukotine u djece. Cista je bolna. Cista uzrokuje stanjenje korteksa i predisponira nastanak torus frakture, što je obično način kako se ciste otkriju.
Standardni radiogram obično je dijagnostički. Jednostavne jednokomorne ciste javljaju se kao dobro ograničene lezije bez reaktivne skleroze ili ekspanzije korteksa. Ako cista ima manji prijelom, fragment kosti iz tanke ljuske može pasti na dno ciste ispunjene tekućinom. Rezultat je klasični "izgled otpalog lišća" na rendgenskoj snimci.
Manje ciste ponekad prolaze bez liječenja. Prijelom bez pomaka kroz male ciste može biti poticaj za cijeljenje. Međutim, ako je cista > 85% promjera kosti ili je koštana ljuska < 0,5 mm, postoji veći rizik od patološkog prijeloma. Velike ciste, osobito kod djece, mogu zahtijevati kiretažu i presađivanje kosti; međutim mnogi reagiraju na injekcije kortikosteroida, demineraliziranig koštanog matriksa ili sintetičkimhnadomjestaka za kosti. Odgovor na terapiju je varijabilan , pa tako u nekim slučajevima može biti potrebno ponavljanje injekcija u više navrata. Bez obzira na liječenje, ciste perzistiraju u oko 10 do 15 % pacijenata.
Jednokomorna koštana cista
Ova fotografija prikazuje cističnu mjehurastu leziju (strelice) nadlaktične kosti 6- godišnjeg djeteta koja je u skladu s jednostavnom jednokomornom koštanom čistom.
Image courtesy of Michael J. Joyce, MD, and Hakan Ilaslan, MD.