Poliomijelitis

Autor: Brenda L. Tesini, MD
Urednici sekcije: prof. dr. sc. Adriana Vince, dr. med. i dr. sc. Neven Papić, dr. med.
Prijevod: Vedran Stevanović, dr. med.

Poliomijelitis je akutna infekcija uzrokovana poliovirusom. Manifestacije obuhvaćaju nespecifičnu blagu bolest, ponekad aseptični meningitis bez paralize (neparalitični poliomijelitis), te rjeđe, mlohavu slabost različitih skupina mišića (paralitični poliomijelitis). Dijagnoza se postavlja klinički, premda je laboratorijska dijagnostika moguća. Terapija je potporna.

(Vidi također Pregled Enterovirusne infekcije.)

Poliovirus ima 3 serotipa. Tip 1 je najparalitogeničniji i najčešći je uzrok epidemija. Ljudi su jedini prirodni domaćini. Infekcija je jako zarazna putem neposrednog dodira. Asimptomatske ili blage infekcije su od paralitičnih infekcija češće u omjeru od 60:1 i glavni su izvor zaraze.

Opsežno cijepljenje je u razvijenim zemljama skoro iskorijenilo ovu bolest. Međutim, slučajevi se još uvijek pojavljuju u područjima s nepotpunom procijepljenošću, poput subsaharske Afrike i jugoistočne Azije. U 2017. godini bilo je 22 slučaja divljeg tipa poliovirusa tipa 1 (Afganistan, 14 slučajeva; Pakistan, 8 slučajeva) i 91 slučaj cirkulirajućeg cjepivom izvedenog poliovirusa (Demokratska Republika Kongo, 17 slučajeva; Sirija, 74 slučaja). (Vidi također Polio Eradication Initiative.)

Patofiziologija

Virus se prenosi fekalno-oralnim ili respiratornim putem, a zatim ulazi u limfoidna tkiva iz GI trakta. Primarna (minor) viremija slijedi sa širenjem virusa na retikuloendotelni sustav. Infekcija može biti zadržana u ovoj fazi, ili se virus može dalje umnožiti i uzrokovati nekoliko dana sekundarne viremije, koja dovodi do razvoja simptoma i antitijela.

Kodparalitičkih infekcija poliovirus ulazi u SŽS - da li preko sekundarne viremije ili putem migracija do perifernih živaca, ostaje nejasno. Značajna oštećenja javljaju se samo u leđnoj moždini i mozgu, osobito u živcima koji kontroliraju motoričke i autonomne funkcije. Upala uzrokuje oštećenje uslijed primarne invazije virusa. Čimbenici predispozicije za teška neurološka oštećenja obuhvaćaju

  • Veća dob (tijekom cijelog života)

  • Nedavna tonzilektomija ili intramuskularno injeciranje

  • Trudnoća

  • Umanjena funkcija B-stanica

  • Fizičko iscrpljivanje podudarno s početkom razvoja CNS faze

Virus se nalazi u ždrijelu i fecesu tijekom inkubacije te, nakon nastupa simptoma ostaje u ždrijelu 1 do 2 tjedna, a u fecesu 3 do 6 tjedana.

Simptomi i znakovi

Većina (70 do 75%) infekcija ne uzrokuju simptome. Simptomatska bolest je klasificirana kao

  • Abortivni poliomijelitis

  • Paralitički ili neparalitički poliomijelitis

Abortivni poliomijelitis

Većina simptomatskih infekcija, osobito u male djece, su blage, a nastaju 3 do 5 dana nakon izlaganja te pokazuju 1 do 3 dana blagog povišenje tjelesne temperature, malaksalost, glavobolju, grlobolju i povraćanje. Nema neurološkhi simptoma ili znakova, a fizikalni pregled je bez osobitosti, osim prisutnosti vrućice.

Paralitički i neparalitički poliomijelitis

Oko 4% bolesnika s poliovirusnom infekcijom razvija neparalitički aseptični meningitis. Pacijenti obično imaju ukočen vrat i / ili leđa i glavobolju koja se pojavljuje nakon nekoliko dana prodroma sličnog abortivnom poliomijelitisu. Manifestacije traju 2 do 10 dana.

Paralitički poliomijelitis pojavljuje se u <1% svih poliovirusnih infekcija. Može se manifestirati kao dvofazna bolest u dojenčadi i male djece s paralitičkom fazom koja se događa nekoliko dana nakon razrješenja abortivnih simptoma poliomijelitisa. Inkubacija obično traje 7 do 14 dana.

Česte manifestacije paralitičkog poliomijelitisa, uz aseptični meningitis, uključuju duboku mišićna bol, hiperestezije, parestezije, te, tijekom aktivnog mijelitisa, retenciju mokraće i mišićne spazme. Asimetrična mlohava paraliza može se razvijati i napredovati više od 2 do 3 dana. Ponekad prevladavaju znakovi encefalitisa.

Disfagija, nosna regurgitacija i nazalni govor obično su najraniji znaci bulbarne zahvaćenosti, ali neki pacijenti razviju paralizu ždrijela i ne mogu kontrolirati oralnu sekreciju. Kao i kod paralize skeletnih mišića, bulbarno zahvaćanje može se pogoršati tijekom 2 do 3 dana, a kod nekih pacijenata, utječe na dišne i krvožilne centre moždanog debla, što dovodi do respiratorne destabilizacije. Nerijetko, zatajenje dišnog sustava razvija se kada su pogođeni dijafragma ili interkostali mišići.

Neki bolesnici razviju postpoliomijelitični sindrom godinama ili desetljećima nakon paralitičkog poliomijelitisa. Ovaj sindrom karakteriziran je mišićnom slabosti i smanjenom izdržljivosti, često sa malaksalosti, fascikulacijama i atrofijom.

Dijagnoza

  • lumbalna punkcija

  • Virusna kultura (stolica, grla i likvora)

  • RT-PCR krvi ili likvora

  • Serološko ispitivanje na serotipove poliovirusa, enterovirusi, i West Nile virus

Kada nema CNS manifestacije, simptomatični polio (abortivni poliomijelitis) sliči drugim sustavnim virusnim infekcijama i obično se ne razmatra ili dijagnosticira, osim tijekom epidemija.

Neparalitični poliomijelitis podsjeća na druge virusne meningitise. U takvih pacijenata, obično se pristupa lumbalnoj punkciji; tipičan nalaz likvora su normalna glukoza, blaga proteinorahija, i pleocitoza od 10 do 500/μL stanica (pretežito limfocita) u likvoru. Detekcija virusa u brisu ždrijela, fecesu ili likvoru, ili porast titra specifičnih protutijela potvrđuje infekciju poliovirusom, ali obično nije potrebna u bolesnika s nekompliciranim aseptičkim meningitisom.

Na paralitički poliomijelitis može se posumnjati u neprocijepljene djece ili mladih odraslih koji imaju asimetričnu mlohavu paralizu udova ili bulbarne ispade bez gubitka osjeta tijekom akutne febrilne bolesti. Međutim, pojedine grupe A i B coxsackievirusa (osobito A7), nekoliko ehovirusa, i enterovirus 71 mogu izazvati slične simptome. Također, slučajevi žarišne slabosti ekstremiteta ili paraliza su identificirani nakon infekcije enterovirusom D68. Infekcija virusom zapadnog Nila može također uzrokovati akutnu mlohavu paralizu koju se klinički ne može razlikovati od paralitičnog poliomijelitisa uzrokovanog polio virusima. Guillain-Barre sindrom uzrokuje mlohavu paralizu, ali se može razlikovati zbog sljedećeg:

  • Obično ga ne prati vrućica.

  • Slabost mišića je simetrična.

  • Senzorni deficiti se javljaju u 70% pacijenata

  • Razina proteina u likvoru obično je povišena i broj stanica u likvoru je normalan.

Epidemiološka anamneza (npr. povijest imunizacije, nedavna putovanja, dob, godišnje doba) može pomoći u traženju uzroka. Kako je identifikacija poliovirusa ili drugog enterovirusa kao uzroka akutne mlohave paralize važna iz javno zdravstvenih razloga, virusne kulture ždrijela, stolice i likvora te RT-PCR lrvi ili likvora bi se trebali provesti u svim slučajevima. Specifična serološka ispitivanja na polioviruse, druge enteroviruse i virus Zapadnog Nila bi također trebala biti provedena.

Prognoza

Kod neparalitičnih oblika, oporavak je potpun.

U paralitičnim oblicima, oko 2/3 bolesnika ima ostatnu, trajnu slabost. Vjerojatnost povlačenja bulbarne paralize je veća nego periferne paralize. Smrtnost iznosi 4 do 6%, ali se u odraslih i u bolesnika s bulbarnom bolešću povećava na 10 do 20%.

Liječenje

  • Potporno liječenje:

Uobičajeno je liječenje potporno, uključujući mirovanje te prema potrebi, analgetike i antipiretike. Specifična antivirusna terapija se ispituje.

Tijekom aktivnog mijelitisa, mogu biti potrebne mjere predostrožnosti za sprječavanje komplikacija zbog mirovanja u krevetu (npr. duboke venske tromboze, atelektaze, mokraćne infekcije) i dugotrajne nepokretnosti (npr. kontraktura). Kod zatajenja disanja može biti potrebna mehanička ventilacija. Kod mehaničke ventilacije ili bulbarne paralize potrebno je dobro čišćenje dišnog sustava.

Prevencija

Svu dojenčad i djecu treba imunizirati. Američka akademija za pedijatriju preporučuje cijepljenje u dobi od 2 mjeseca, 4 mjeseca te 6 do 18 mjeseci i docjepljivanje od 4 do 6 god. (vidi vidi: Preporuke cijepljenja za 0-6 godina god). Cijepljenje u djetinjstvu stvara imunost u >95% cijepljenih osoba.

Prednost se daje Salkovom inaktiviranom cjepivu protiv poliovirusa (IPV) nad Sabinovim živim oslabljenim cjepivom protiv polija koje se primjenjuje na usta (OPV). Atenuirani virus u OPV može mutirati u soj (poliovirus izveden iz cjepiva) koji može uzrokovati paralitički poliomijelitis, koji se javlja u oko jednom slučaju na 2.400.000 OPV doza. Zbog navedenog, oralno poliovirusno cjepivo (OPV) u SAD–u više nije dostupno. Također, poliovirus tipa 2 uklonjen je iz OPV-a 2016. zbog "izbijanja" koja su bila posljedica genetski divergentnog cirkulirajućeg virusa dobivenog iz cjepiva unatoč službenom iskorjenjivanju divljeg tipa poliovirusa tipa 2. S IPV nisu povezani teški nepoželjni učinci.

Odrasli se rutinski ne cijepe. Neimunizirane odrasle osobe koje putuju u endemska ili epidemijska područja trebaju dobiti primarno cijepljenje IPV–om, uključujući 2 doze u razmaku od 4 do 8 tjedana, i treću nakon 6 do 12 mjeseci. Prije puta se primjenjuje barem 1 doza. Imunizirane odrasle osobe koje putuju u endemska ili epidemijska područja trebaju dobiti 1 dozu IPV–a. Imunkompromitirane osobe i njihovi ukućani ne smiju primiti OPV.

Ključne točke

  • Većina poliovirusih infekcije su asimptomatske ili izazvaju nespecifičnu blagu bolest ili aseptički meningitis bez paralize; <1% bolesnika razvije klasični sindrom mlohave slabost (paralitički poliomijelitis).

  • Asimetrična mlohava paraliza udova ili bulbarna paraliza bez gubitka osjeta tijekom akutne febrilne bolesti u neimuniziranog djeteta ili mlade odrasle osobe skoro uvijek ukazuje na paralitični poliomijelitis.

  • Virusna kultura ždrijela, stolice i likvora te RT-PCR likvora i krvi bi trebali biti učinjeni.

  • U paralitičnim oblicima, oko 2/3 bolesnika ima ostatnu, trajnu slabost.

  • Sva dojenčad i djeca trebaju biti cijepljena, ali odrasli se rutinski ne cijepe, osim ako su pod povećanim rizikom (npr, zbog putovanja ili zanimanja).

Više informacija

  • Polio Eradication Initiative