Nedostatak adhezije leukocita proizlazi iz defekta adhezivne molekule koji uzrokuje disfunkciju granulocita i limfocita kao i ponavljajuće infekcije mekih tkiva.
(Vidi također Pregled poremećaja imunodeficijencija i Pristup pacijentu s poremećajem imunodeficijencije.)
Nedostatak adhezije leukocita (LAD, od egl.) je poremećaj primarne imunodeficijencije koji uključuje defekte fagocita. Nasljeđuje se autosomno recesivno.
Uzrok je manjak adhezivnih glikoproteina na površini leukocita koji olakšavaju interakciju stanica, pričvršćivanje stanice za stijenku krvne žile, pokretanje stanice i interakciju s fragmentima komplementa. Manjak smanjuje sposobnost granulocita (i limfocita) da migriraju izvan intravaskularnog prostora, da sudjeluju u citotoksičnim reakcijama i da fagocitiraju bakterije. Težina bolesti odgovara stupnju deficijencije.
Identificirana su tri različita tipa sindroma:
-
LAD 1 (nedostatan ili defektan beta-2 integrin)
-
LAD 2 (nepostojeći fukozilirani ugljikohidratni ligandi za selekciju)
-
LAD 3 (defektno aktiviranje svih beta integrina [1, 2 i 3])
Tip 1 je rezultat mutacija integrin beta-2 gena (ITGB2), koji kodira CD18 beta-2 integrine. Tip 2 je rezultat mutacija u glukoza difosfat (GDP) -fukoza prijenosnom genu.
Simptomi i znakovi
Simptomi slabe adhezije leukocita obično počinju u dojenačkoj dobi.
Teško oboljela dojenčad ima ponavljajuće ili progresivne nekrotične infekcije mekih tkiva uzrokovane stafilokokom i gram–negativnim mikroorganizmima, zatim periodontitis, sporo cijeljenje rana, leukocitozu te kasno odvajanje pupkovine (>3 tjedna). Broj leukocita ostaje visok čak i između infekcija. Infekcije se sve teže kontroliraju.
Manje ozbiljno pogođena djeca imaju nekoliko ozbiljnih infekcija i blage promjene u krvnoj slici.
Zaostajanje u razvoju je često u tipu 2.
Dijagnoza
Dijagnoza slabe adhezije leukocita se postavlja dokazivanjem odsutnosti ili teškog manjka adhezivnih glikoproteina na površini leukocita pomoću monoklonskih antitijela (npr. anti–CD11 ili anti–CD18) i protočne citometrije. KKS obično otkriva leukocitozu, ali to nije specifičan nalaz.
Genetičko testiranje se preporučuje za braću i sestre.
Liječenje
Liječenje slabe adhezije leukocita često podrazumijeva stalnu primjenu antibiotika (obično trimetoprim/sulfametoksazol). Transfuzija granulocita također može pomoći.
Transplantacija koštane srži je jedina učinkovita terapijska metoda i može dovesti do izlječenja. Genska terapija, koja se još proučava, čini se obećavajućom.
U bolesnika s tipom 2 LAD potrebno je probati ispravljanje temeljnog problema s nadoknadom fukoze.
Bolesnici s blažom ili srednje teškom bolesti prežive do mlađe odrasle dobi. Većina bolesnika umire do 5. godine života, izuzev ako se ne izvrši uspješna transplantacija koštane srži.