Nedostatak adhezije leukocita proizlazi iz defekta adhezivne molekule koji uzrokuje disfunkciju granulocita i limfocita kao i ponavljajuće infekcije mekih tkiva.
(Vidi također Pregled poremećaja imunodeficijencija i Pristup pacijentu s poremećajem imunodeficijencije.)
Nedostatak adhezije leukocita (LAD, od egl.) je poremećaj primarne imunodeficijencije koji uključuje defekte fagocita. Nasljeđuje se autosomno recesivno.
Uzrok je manjak adhezivnih glikoproteina na površini leukocita koji olakšavaju interakciju stanica, pričvršćivanje stanice za stijenku krvne žile, pokretanje stanice i interakciju s fragmentima komplementa. Manjak smanjuje sposobnost granulocita (i limfocita) da migriraju izvan intravaskularnog prostora, da sudjeluju u citotoksičnim reakcijama i da fagocitiraju bakterije. Težina bolesti odgovara stupnju deficijencije.
Identificirana su tri različita tipa sindroma:
-
LAD 1: (nedostatna ili defektna obitelj beta-2 integrina)
-
LAD 2 (nepostojeći fukozilirani ugljikohidratni ligandi za selekciju)
-
LAD 3 (defektno aktiviranje svih beta integrina [1, 2 i 3])
Tip 1 je rezultat mutacija integrin beta-2 gena (ITGB2), koji kodira CD18 beta-2 integrine. Tip 2 je rezultat mutacija u glukoza difosfat (GDP) -fukoza prijenosnom genu. Tip 3 uzrokovan je mutacijama u FERMT3 genu (11q13.1), koji kodira kindlin-3 u hematopoetskim stanicama.
Simptomi i znakovi
Simptomi i znakovi nedostatka adhezije leukocita
Simptomi nedostatka adhezije leukocita obično počinju u dojenačkoj dobi.
Teško oboljela dojenčad ima ponavljajuće ili progresivne nekrotične infekcije mekih tkiva uzrokovane stafilokokom i gram–negativnim mikroorganizmima, zatim periodontitis, sporo cijeljenje rana, izostanak stvaranja gnoja, leukocitozu te kasno odvajanje pupkovine (>3 tjedna). Broj leukocita ostaje visok čak i između infekcija. Infekcije se sve teže kontroliraju.
Manje ozbiljno pogođena djeca imaju nekoliko ozbiljnih infekcija i blage promjene u krvnoj slici.
Zaostajanje u razvoju je često u tipu 2.
Dijagnoza
Postavljanje dijagnoze nedostatka adhezije leukocita
Dijagnoza slabe adhezije leukocita postavlja se dokazivanjem odsutnosti ili teškog manjka adhezivnih glikoproteina na površini leukocita pomoću monoklonskih antitijela (npr. anti–CD11 ili anti–CD18) i protočne citometrije. U kompletnoj krvnoj slici je obično prisutna leukocitoza, no to nije specifičan nalaz.
Genetičko testiranje se preporučuje za braću i sestre.
Liječenje
Liječenje nedostatka adhezije leukocita
Liječenje slabe adhezije leukocita često podrazumijeva stalnu profilaktičku primjenu antibiotika (obično trimetoprim/sulfametoksazola). Transfuzije granulocita također mogu biti od pomoći.
Transplantacija hematopoetskih matičnih stanica je jedina učinkovita terapijska metoda i može dovesti do izlječenja. Genska terapija, koja se još uvijek proučava se čini obećavajućom.
U bolesnika s LAD tipom 2 potrebno je isprobati ispravljanje temeljnog problema s nadomjesnom primjenom fukoze.
Bolesnici s blažom ili srednje teškom bolesti prežive do mlađe odrasle dobi. Većina bolesnika umire do 5. godine života, osim ako se ne izvrši uspješna transplantacija koštane srži.