Poslijeoperacijska skrb počinje na kraju operacije i nastavlja se u sobi za oporavak, tijekom hospitalizacije i u izvanbolničkom razdoblju. Kritična pozornost skrbi uključuje održavanje prohodnosti dišnih putova, sprječavanje boli, mentalni status i cijeljenje rane. Ostala skrb koja zahtijeva pozornost uključuje sprječavanje retencije mokraće, konstipacije, duboke venske tromboze i promjena krvnog tlaka (visok ili nizak). U pacijenata s dijabetesom pomno se nadziru razine glukoze testiranjem kapi krvi iz prsta svakih 1 do 4 sata, sve dok se bolesnici ne probude i ne počnu uzimati hranu budući da nadzor nad glikemijom poboljšava ishod.
Dišni put
Većina pacijenata je ekstubirana prije odvoženja iz operacijske dvorane i brzo mogu biti u stanju odstraniti sekret iz svojih dišnih putova. Pacijenti ne smiju napustiti sobu za oporavak sve dok nisu u stanju samostalno očistiti i zaštiti svoj dišni put (osim ukoliko ne odlaze u jedinicu intenzivnog liječenja). Nakon intubacije, pacijenti s normalnim plućima i dušnikom mogu blago kašaljati do 24 sata nakon ekstubacije; kod pušača i bolesnika s anamnezom bronhitisa postekstubacijski kašalj traje duže. Većina pacijenata koji su bili intubirani, osobito pušači i pacijenti s plućnim bolestima, mogu imati koristi od poticajnog inspirometra.
Poslijeoperacijska dispneja može nastati zbog bolova od kirurškog reza na prsnom košu ili abdomenu, ili uslijed hipoksije. Hipoksiju uzrokovanu plućnom disfunkcijom obično prati dispneja, tahipneju ili oboje; međutim, prekomjerna sedacija može urokovati hipoksiju ali praćenu blažom dispnejom, tahipnejom ili oboje. Dakle, sedirane pacijente treba nadzirati s pulsnim oksimetrom ili kapnometrom. Hipoksična dispneja može biti rezultirat atelektaza ili, osobito u pacijenata s anamnezom zatajenja srca ili kronične bolesti bubrega, preopterećenja tekućinom. Je li dispneja je hipoksična ili nehipoksična, mora se odrediti pulsnim oksimetrom, a ponekad i određivanjem acido-baznog statusa; rentgenska slika može pomoći razlikovati preopterećenje tekućinom od atelektaza.
Hipoksična dispneja se liječi kisikom; Nehipoksična dispneja se može liječiti anksioliticima ili analgeticima.
Bol
Bol je potrebno liječiti čim je pacijent pri svijesti vidi: Liječenje boli. Lijekovi prvog izbora su u pravilu opijati, a mogu se primijeniti peroralno ili parenteralno. Često se kao početna doza daju 1 ili 2 tablete oksikodona/acetaminofen (svaka tableta može sadržavati 2,5 do 10 mg oksikodona i 325 do 650 mg acetamnifena) psvakih 4 do 6 sati, ili morfij 2 do 4 mg IV svaka 3 h, a doza se naknadno podešava po potrebi; individualne potrebe i tolerancije mogu varirati nekoliko puta. Kod rjeđeg doziranja je moguća pojava boli, što treba izbjegavati ako je moguće. Kod jačih bolova, najbolje je da pacijent sam sebi daje intravenski analgetik. Ako pacijent u anamnezi nema bubrežnu bolest ili krvarenje iz probavnog sustava, primjena NSAID–a u pravilnim vremenskim razmacima može smanjiti pojavu boli i omogućiti smanjivanje doze opijata.
Mentalni status
Prilikom buđenja iz anestezije svi su bolesnici kratko vrijeme konfuzni. Stariji su, osobito oni s demencijom, u opasnosti od poslijeoperacijskog delirija koji može odgoditi otpuštanje iz bolnice i povećati opasnost od smrtnog ishoda. Opasnost od delirija je velika kod primjene antikolinergika. Ovi lijekovi se katkad primjenjuju prije ili tijekom operacije kako bi se smanjilo izlučivanje sekreta iz gornjih dišnih putova, no kad je god to moguće potrebno ih je izbjegavati. Delirij također mogu uzrokovati nakon operacije primijenjeni opijati, kao i visoke doze H2–blokatora. Mentalni status starijih pacijenata je tijekom poslijeoperacijskog razdoblja potrebno često provjeravati. Ako do delirija dođe, potrebno je provjeriti oksigenaciju i prekinuti primjenu svih lijekova koji nisu nužno potrebni. Pacijente je potrebno pokretati prema njihovim mogućnostima, a svaku neravnotežu elektrolita ili tekućina treba ispraviti.
Skrb rane
Kirurg mora individualizirati njegu svake rane, ali sterilni zavoj stavljen u operacijskoj dvorani uglavnom ostaje netaknut 24 do 48 sati, osim ako se razvijaju znakovi infekcije (npr. jačanje boli, eritem, iscjedak). Nakon što je operacijski zavoj uklonjen, kirurško mjesto treba provjeriti dva puta dnevno radi uočavanja znakova infekcije. Ukoliko se pojave znakovi infekcije, može biti potrebna eksploracija rane ili drenaža apscesa, sistemska primjena antibiotika, ili oboje. Lokalna primjena antibiotika obično nije korisna. Ako je postavljen, dren treba pregledavati radi određivanja količine i izgleda skupljene tekućine. Šavovi, kopče i drugi oblici povezivanja rubova rane se obično ostavljaju 7 dana ili dulje, ovisno o mjestu operacije i o pacijentu. Rane na licu i vratu mogu zacijeliti površinski unutar 3 dana; cijeljenje rane na donjim ekstremitetima može potrajati nekoliko tjedana.
Profilaksa duboke venske tromboze (DVT):
Rizik od DVT nakon operacije je mali, međutim posljedice mogu biti ozbiljne. Budući da je rizik veći nego u općoj populaciji, profilaksa je često potrebna. Operacija sama po sebi povećava koagulabilnost krvi i često je praćena dugotrajnom nepokretnošću, koja je jedan od čimbenika rizika za razvoj DVT (vidi poglavlja Plućna embolija i Duboka venska tromboza). Profilaksa DVT obično započinje u operacijskoj dvorani ili ranije vidi: Rizik od duboke venske tromboze i plućne embolije u kirurških bolesnika. Druga mogućnost je uvođenje heparina ubrzo nakon operacije, kad je opasnost od krvarenja manja. Pacijent bi trebao započeti pokretati udove čim je to moguće.
Vrućica
Česti uzrok poslijeoperacijske vrućice je upalni ili hipermetabolički odgovor na operaciju. Ostali uzroci uključuju upalu pluća, infekcije mokraćnog sustava, infekcije rane i duboku vensku trombozu. Dodatni mogući uzorci su vrućica uzrokovana lijekovima i infekcije povezane s ugrađenim umjetnim materijalima i drenovima. Najčešći uzroci vrućice danima ili tjednima nakon operacije uključuju takozvani "šest Ws":
-
Wound infekcije
-
Water (npr. infekcije mokraćnog sustava)
-
Wind (npr. atelektaza, pneumonija)
-
Walking (npr. DVTs)
-
Wonder lijekovi (npr. vrućica uzrokovana lijekovima)
-
Widgets (npr. ugrađeni umjetni materijali, drenovi)
Optimalna postoperacijska skrb (npr. rana pokretnost i uklanjanje katetera, pravilna skrb rane) može smanjiti rizik od duboke venske tromboze, infekcije mokraćnog sustava i infekcije rane. Poticajna spirometrija i povremeno kašljanje može pomoći u smanjenju rizika od upale pluća.
Retencija mokraće i zatvor
Nakon operacije često dolazi do retencije mokraće i zatvora. Uzroci uključuju
-
Antikolinergici
-
Opijati
-
Nepokretnost
-
Smanjeni oralni unos
Mora se pratiti količina izmokrenog urina. Jednokratna kateterizacija je najčešće potrebna za pacijente koji imaju prošireni mjehur i osjećaju nelagodu ili koji nisu mokrili 6 do 8 sati nakon operacije; Crede manevar ponekad pomaže i može učiniti kateterizaciju nepotrebnom. Kronična retencija se najbolje liječi izbjegavanjem lijekova koji ju uzrokuju i sjedećim stavom pacijenta kad je god to moguće. U pacijenata koji nemaju opstrukciju mokraćnih putova i koji nisu bili podvrgnuti laparotomiji može se pokušati s betaneholom 5 do 10 mg; doze se mogu ponavljati svaki sat do maksimalne doze 50 mg/dan. Ponekad je potrebno uvođenje trajnog katetera, osobito ako pacijent u anamnezi ima retenciju ili obilno početno izlučivanje nakon jednokratne kateterizacije.
Zatvor je čest i obično sekundarna pojava nakon anestetika, operacije crijeva, poslijeoperacijske nepokretnosti i opijata. Zatvor se liječi izbjegavanjem opijata i ostalih lijekova koji ga uzrokuju, ranom pokretljivošću i (ako pacijent nije bio podvrgnut zahvatu na probavnom sustavu) stimulirajućim laksativima (npr. bisakodil, senna, Cascara sagrada). Omekšivači stolice (npr. dokusat) ne olakšavaju poslijeoperacijski zatvor.
Gubitak mišićne mase (sarkopenija)
Gubitak mišićne mase (sarkopenija) i snage javljaju se u svih pacijenata koji zahtijevaju dugotrajno mirovanje. Uz potpuno mirovanje u krevetu, mlada odrasla osoba gubi ~1% mišićne mase/dan. Stariji gube i do 5%/dan jer se razine hormona rasta sa starenjem smanjuju. Sprječavanje sarkopenije je od osnovne važnosti za oporavak. Stoga, čim to stanje pacijenta dozvoli, on u krevetu treba sjediti, pomicati se, ustajati i vježbati u onolikoj mjeri koliko mu to omogućava zdravstveno stanje. Prehrambeni nedostaci mogu također doprinijeti sarkopeniji. Dakle, prehrambeni unos pacijenata tijekom mirovanja treba optimizirati. Oralni unos treba poticati. Hranjenje sondom, ili rjeđe, parenteralna prehrana mogu biti potrebni.
Ostale teme
Kod određenih operacija potrebno je poduzeti dodatne mjere predostrožnosti. Primjerice, kod operacije kuka potrebno je paziti da se bolesnik pomiče na takav način i da bude u takvom položaju da se kuk ne dislocira. Svaki liječnik koji mijenja položaj takvog pacijenta iz bilo kojeg razloga, uključujući i auskultaciju pluća, mora znati protokol za pomicanje kako ne bi ozlijedio bolesnika; medicinska sestra/tehničar je najbolji instruktor.