Panični poremećaj je obilježen opetovanim, čestim (barem jednom tjedno) napadajima panike. Napadaji panike su jasni napadaji koji traju oko 20 minuta, tijekom kojih dijete ima somatske, kognitivne simptome ili oboje. Dijagnoza se postavlja na osnovi anamneze. Liječi se benzodijazepinima ili selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina (SIPPS-ima) i bihevioralnom terapijom.
(Vidi također Napadaji panike i panični poremećaj u odraslih.)
Panični je poremećaj u usporedbi s adolescentima, rijedak u djece prije puberteta.
Napadaji panike se mogu pojaviti samostalno ili u sklopu drugih anksioznih poremećaja (npr. agorafobiji, separacijskoj anksioznosti), drugih mentalnih poremećaja (npr. opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP)), ili određenih bolesti (npr. astma). Napadaji panike mogu potaknuti napadaj astme i obrnuto.
Simptomi i znakovi
Simptomi i znakovi paničnog poremećaja
Simptomi napadaja panike uključuju iznenadnu navalu intenzivnog straha, uz pratnju tjelesnih simptoma (npr. lupanje srca, znojenje, drhtanje, kratkoća daha ili gušenje, bol u prsima, mučnina, vrtoglavica). U usporedbi s onima u odraslih, panični napadaji u djece i adolescenata često su dramatičniji u prezentaciji (npr. uz vrištanje, plač i hiperventilaciju). Ovakva prezentacija može biti alarmantna roditeljima i drugima.
Napadaji panike se obično razvijaju spontano, no tijekom vremena ih dijete počinje pripisivati određenim situacijama i okruženjima. Bolesna djeca potom pokušavaju izbjeći takve situacije, što vodi u agorafobiju. Agorafobija se dijagnosticira kad je djetetovo izbjegavajuće ponašanje takve izraženosti da uvelike ometa normalno funkcioniranje, poput odlaska u školu, trgovački centar ili bavljenje drugim uobičajenim aktivnostima.
Dijagnoza
Dijagnoza paničnog poremećaja
Klinička procjena
Procjena drugih uzroka
Panični poremećaj se dijagnosticira na temelju povijesti ponavljajućih napadaja panike, obično nakon što su učinjene tjelesne pretrage kako bi se isključili tjelesni uzroci somatskih simptoma. Mnoga djeca prođu značajno dijagnostičko testiranje prije nego što se postavi sumnja na panični poremećaj. Prisutnost drugih bolesti, posebno astme, može komplicirati dijagnozu. Potreban je pažljiv probir na druge poremećaje (poput opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP), društvene anksioznosti) jer bilo koji od njih može biti primarni problem koji uzrokuje napadaj panike kao sekundarni simptom.
U odraslih, važni dijagnostički kriteriji za panični poremećaj uključuju zabrinutost zbog budućih napada, implikacije napada i promjene u ponašanju. Međutim, djeca i mlađi adolescenti obično nemaju uvid i predviđanje potrebno za razvoj ove značajke, osim što mogu promijeniti ponašanje kako bi izbjegli situacije za koje vjeruju da su povezane s napadom panike.
Prognoza
Prognoza paničnog poremećaja
Prognoza je dobra uz pravilnu terapiju. Bez liječenja, adolescenti mogu prestati pohađati školu, povući se iz društva te postati osamljeni i suicidalni.
Panični se poremećaj često mijenja u izraženosti bez raspoznatljivog razloga. Neki bolesnici imaju duga razdoblja spontanih povlačenja simptoma, da bi godinama kasnije imali recidiv.
Liječenje
Liječenje paničnog poremećaja
Liječenje paničnog poremećaja obično je kombinacija terapije lijekovima i bihevioralne terapije. U djece je bihevioralno liječenje teško i započeti dok napadaji panike nisu kontrolirani lijekovima.
Najučinkovitiji lijekovi za nadziranje napadaja panike su benzodiazepini, no prednost se često daje SIPPS-ima jer benzodiazepini imaju sedirajući učinak te mogu utjecati na učenje i pamćenje. Međutim, SIPPS-i ne djeluju brzo te kratka primjena benzodiazepina (npr. lorazepama u dozi od 0,5 do 2,0 mg tri puta dnevno) može pomoći dok SIPPS-i ne postanu učinkoviti.
Ključne točke
Napadaje panike karakterizira nagla navala intenzivnog straha, u pratnji tjelesnih simptoma.
Napadaji panike kod djece i adolescenata su često dramatičniji (npr. uz vrištanje, plač i hiperventilaciju) od onih u odraslih.
Panični se poremećaj često mijenja u intezitetu bez jasnog razloga.
Za kontrolu simptoma panični poremećaj treba tretirati s benzodiazepinima ili SIPPS-ima, a zatim s bihevioralnom terapijom.