Akutni bronhitis je upala traheobronhalnog stabla, obično nakon GRI, koja se javlja kod pacijenata bez kroničnih bolesti pluća. Uzrok je gotovo uvijek virusna infekcija. Patogen se rijetko identificira. Najčešći simptom je kašalj, sa ili bez vrućice, te stvaranje i iskašljavanje sputuma. Dijagnoza se postavlja klinički. Terapija je simptomatska; antibiotici obično nisu potrebni. Prognoza je odlična.

Akutni bronhitis često je udružen s gornjom respiratornom infekcijom (GRI) koju uzrokuju rinovirusi, virus parainfluence, virus influence A ili B , respiratorni sincicijski virus (RSV), koronavirus ili humani metapneumovirus. Rjeđi uzročnici su Mycoplasma pneumoniae, Bordetella pertussis i Chlamydia pneumoniae. Manje od 5% slučajeva uzrokuju bakterije, ponekad u epidemijama.

Akutna upala traheobronhalnog stabla u bolesnika koji pate od kroničnih bolesti bronha (npr. KOPB, bronhiektazije, cistična fibroza) smatra se akutnim pogoršanjem te bolesti, a ne akutnim bronhitisom. U ovih se bolesnika etiologija, liječenje i ishod razlikuju od onih u akutnom bronhitisu ( vidi: Liječenje akutne egzacerbacije KOPB-a).

Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničke slike. Dijagnostičke pretrage obično nisu potrebne. Međutim, bolesnicima koji se tuže na dispneju trebalo bi pomoću pulsnog oksimetra isključiti hipoksemiju. RTG snimak pluća je potreban samo ako nalazi ukazuju na ozbiljnu bolest ili pneumoniju (npr. loš izgled, promjena mentalnog statusa, visoka temperatura, tahipneja, hipoksemija, krepitacije, znakovi konsolidacije ili pleuralnog izljeva). Stariji bolesnici su ponekad izuzetak, jer mogu imati pneumoniju bez vrućice i auskultacijskih nalaza, umjesto toga imaju promijenjeni mentalni status i tahipneju.

Bojenje sputuma po Gramu i kulture sputuma obično nemaju nikakvu ulogu. Nazofaringealni uzorci mogu se testirati na gripu i pertusis ako postoji klinička sumnja na ove bolesti (npr. za pertusis, perzistentni i paroksizmalni kašalj nakon 10 do 14 dana bolesti, samo ponekad s karakterističnim kašljem poput laveža i/ili podrigivanjem, kontakt s potvrđenim slučajem). Testiranje na viruse obično se ne preporučuje jer rezultati ne utječu na liječenje.

Kašalj se smiruje unutar 2 tjedna u 75% bolesnika. Bolesnike s dugotrajnim kašljem treba uputiti na RTG pluća. Odluka o obradi neinfektivnih uzroka, uključujući postnazalnu sekreciju i gastroezofagealnu refluksnu bolest, obično se može donijeti na temelju kliničke slike. Razlikovanje varijantne astme može zahtijevati testove za određivanje plućne funkcije.

• ublažavanje simptoma (npr. paracetamol, hidracija, možda antitusici)

• inhalacijski beta-agonist za piskanje (zviždanje u prsima)

Akutni bronhitis u inače zdravih osoba glavni je razlog prekomjernog uzimanja antibiotika. Gotovo je svim bolesnicima potrebna samo simptomatska terapija, npr. paracetamol i adekvatna hidracija. Malo je dokaza koji potkrepljuju djelotvornost rutinske primjene ostale simptomatske terapije, kao što su antitusici, mukolitici i bronhodilatatori. Antitusike treba uzeti u obzir samo ako kašalj ometa san. Bolesnicima s bronhoopstrukcijom (piskanje u prsima) može pomoći inhalacijski beta2–agonist (npr. salbutamol) nekoliko dana. Šira primjena beta2-agonista se ne preporučuje jer su štetni učinci poput tremora, uznemirenosti i drhtanja česti.

Iako se primjenom antibiotika u akutnom bronhitisu postiže skromno simptomatsko poboljšanje, činjenica da akutni bronhitis prolazi spontano te rizik od nuspojava i rezistencije na antibiotike ne idu u prilog širokoj uporabi antibiotika. Oralni antibiotici se obično ne koriste, osim u bolesnika s pertusisom ili u potvrđenim slučajevima epidemija bakterijske infekcije. Daje se makrolid, npr. azitromicin 500 mg PO jednom, zatim 250 mg PO jednom dnevno 4 dana ili klaritromicin 500 mg PO 2×/dan tijekom 7 dana.