Pregled endokrinih poremećaja

    Autor: William F. Young, Jr, MD, MSc
    Urednik sekcije: doc. dr. sc. Dario Rahelić, dr. med.
    Prijevod: Jelena Andrić, dr. med.

    Endokrini poremećaji mogu biti posljedica:

    • Izvorne disfunkcije perifernih žlijezda (primarni poremećaji)

    • Nedovoljne stimulacije hipofize (sekundarni poremećaji), bilo zbog intrinzične disfunkcije hipofize ili nedovoljne stimulacije hipofize od strane hipotalamusa

    • Pretjerane stimulacije hipofize (sekundarni poremećaji), bilo zbog intrinzične disfunkcije hipofize ili prekomjerne stimulacije hipofize od strane hipotalamusa

    • Rijetko, abnormalnog odgovora tkiva na hormone, obično hipofunkcije

    Bolesti mogu rezultirati prevelikim (hiperfunkcija) ili premalim stvaranjem hormona (hipofunkcija).

    (Vidjeti također Pregled endokrinog sustava.)

    Hiperfunkcija

    Hiperfunkcija endokrinih žlijezda može biti posljedica prekomjernih podražaja iz hipofize, intrinzične disfunkcije hipofize ili prekomjerne stimulacije hipofize od strane hipotalamusa. Međutim, hiperfunkcija endokrinih žlijezda najčešće nastaje kao posljedica hiperplazije ili neoplazije same žlijezde. Ponekad zloćudne novotvorine drugih tkiva proizvode hormone, što se naziva ektopičnom hormonogenezom.

    Suvišak hormona može biti i posljedica egzogenog unošenja. U nekim slučajevima pacijenti uzimaju bezreceptne proizvode koji sadrže hormone i možda to ne znaju ili ne kažu liječniku.

    Javlja se i tkivna preosjetljivost na hormone. Protutijela mogu stimulirati periferne endokrine žlijezde, kao što se javlja u hipertireozi (Gravesova bolest). Razaranje periferne žlijezde uzrokuje naglo otpuštanje pohranjenih hormona, npr. otpuštanje hormona u subakutnom tiroiditisu.

    Oštećenja enzima koji sudjeluju u sintezi perifernih hormona dovode do hiperprodukcije hormona proksimalno od oštećenja. Konačno, hiperprodukcija hormona može nastati kao primjeren odgovor na patološko stanje.

    Hipofunkcija

    Hipofunkcija endokrinih žlijezda može biti posljedica smanjenog podražaja iz hipofize, intrinzične disfunkcije hipofize ili smanjene stimulacije hipofize od strane hipotalamusa.

    Hipofunkcija koja potječe iz same periferne žlijezde može biti posljedica urođenih ili stečenih poremećaja, uključujući autoimune poremećaje, tumore, infekcije, vaskularne poremećaje i toksine.

    Genetski poremećaji koji uzrokuju hipofunkciju mogu biti posljedica delecije gena ili proizvodnje abnormalnog hormona. Smanjena proizvodnja hormona perifernih endokrinih žlijezda s posljedičnim porastom proizvodnje hormona koji regulira hipofiza može dovesti do hiperplazije perifernih endokrinih žlijezda. Na primjer, ako je sinteza hormona štitnjače neispravna, tireostimulirajući hormon (TSH) proizvodi se u prekomjernim količinama, uzrokujući gušavost.

    Nekoliko hormona zahtijeva konverziju u aktivni oblik nakon lučenja iz periferne endokrine žlijezde. Određene bolesti ometaju ovaj korak, npr. bubrežna bolest može inhibirati stvaranje aktivnog oblika vitamina D. Protutijela na cirkulirajuće hormone ili njihove receptore mogu ometati sposobnost vezanja hormona na njegov receptor.

    Patološka stanja ili lijekovi mogu povećati klirens hormona. Cirkulirajuće tvari također mogu blokirati djelovanje hormona. Do hipofunkcije dolazi i zbog abnormalnosti receptora ili drugih poremećaja u perifernim endokrinim žlijezdama.

    Laboratorijske pretrage za endokrine bolesti

    Budući da simptomi endokrinoloških bolesti mogu početi podmuklo i mogu biti nespecifični, kliničko prepoznavanje često je odgođeno mjesecima ili godinama. Iz tog razloga biokemijska dijagnoza obično je nužna; ona tipično zahtijeva mjerenje razine hormona periferne endokrine žlijezde u krvi, hormona hipofize ili oboje.

    Kako većina hormona pokazuje dnevni ritam, mjerenja treba provoditi u određeno doba dana. Hormone čije se vrijednosti mijenjaju u kratkim vremenskim razdobljima, npr. luteinizirajući hormon, treba odrediti 3 do 4 puta tijekom 1 do 2 sata ili upotrijebiti krv iz više uzoraka. Hormone koji pokazuju tjedne varijacije, npr. estrogen, treba provjeravati u tjednim razmacima.

    Mjerenja hormona u krvi

    Za slobodni ili bioraspoloživi hormon, odnosno hormon koji nije vezan za specifični vezajući hormon, općenito se smatra da je aktivni oblik. Slobodna ili bioraspoloživa frakcija određuje se ekvilibrijskom dijalizom, ultrafiltracijom ili ekstrakcijom pomoću otapala kako bi se biološki aktivni i za albumine vezani dio odvojio od dijela vezanog za prijenosni globulin. Ove metode mogu biti skupe i oduzimaju dosta vremena. Analogne i kompetitivne analize slobodnih hormona, premda često komercijalno korištene, nisu uvijek točne i ne bi ih trebalo koristiti.

    Procjene hormona u krvi

    Razine slobodnog hormona mogu se odrediti indirektno, mjerenjem koncentracije vezajućih bjelančevina i korištenjem tih vrijednosti kako bi se prilagodila razina ukupnog hormona u serumu. Međutim, indirektne metode su netočne ako se promijeni vezni kapacitet prijenosne bjelančevine, npr. zbog bolesti.

    U nekim se slučajevima primjenjuju druge indirektne procjene. Na primjer, kako je lučenje hormona rasta pulsatilno i hormon rasta ima kratak poluvijek u serumu, obično se mjeri inzulinu sličan čimbenik rasta 1 (IGF-1), koji se stvara na poticaj hormona rasta i predstavlja indeks njegove aktivnosti. Još se istražuje koliko određivanje hormonskih metabolita u krvotoku odražava razine biološki dostupne frakcije hormona.

    Ponekad se, umjesto analize razine u krvi, može koristiti analiza urina, npr. slobodni kortizol pri obradi Cushingove bolesti, ili razina hormona u slini.

    Dinamička ispitivanja

    U mnogo slučajeva potrebne su dinamičke pretrage. Stoga se kod hipofunkcije organa može koristiti test stimulacije, npr. stimulacija ACTH. Kod hiperfunkcije se može koristiti test supresije, npr. deksametazonski test supresije.

    Liječenje

    • Nadomještanje hormona koji nedostaje

    • Suzbijanje pretjerane proizvodnje hormona

    Poremećaji hipofunkcije većinom se liječe nadoknadom perifernih endokrinih hormona, neovisno o tome radi li se o primarnom ili sekundarnom poremećaju; izuzetak predstavlja nadoknada hormona rasta kod nedostatka hormona rasta. Ako postoji rezistencija na određeni hormon, mogu se primijeniti lijekovi koji smanjuju rezistenciju, npr. metformin ili tiazolidindioni za šećernu bolest tipa 2. Povremeno se koristi lijek koji potiče lučenje hormona, npr. sulfonilureja za stimulaciju sekrecije inzulina.

    Kod hiperfunkcijskih poremećaja primjenjuju se kirurški zahvati, radioterapija i lijekovi koji suprimiraju stvaranje hormona. U nekim slučajevima koristi se antagonist receptora, npr. pegvisomant je antagonist receptora hormona rasta koji se koristi u bolesnika s adenomima hipofize koji luče hormon rasta.

    Endokrinologija starenja

    Kako osoba stari, tako dolazi do niza hormonskih promjena.

    • Razina većine hormona se smanjuje.

    • Neke razine hormona ostaju stabilne.

    • Razina nekih hormona se povećava.

    Mnoge promjene povezane sa starenjem slične su onima kod bolesnika s nedostatkom hormona. Nadomještanje određenih hormona u starijih osoba može popraviti funkcionalne ishode, npr. mišićnu snagu i gustoću kostiju, ali vrlo je malo dokaza o utjecaju na smrtnost. U nekim slučajevima nadoknada hormona može biti štetna, kao pri povećanju rizika raka dojke kod terapije estrogenom i progesteronom u menopauzi.

    Druga teorija jest da pad razine hormona povezan sa starenjem predstavlja zaštitno usporavanje staničnog metabolizma. Ovaj koncept zasniva se na tempu starenja prema „brzini življenja”, odnosno što je brži metabolizam organizma, to će prije umrijeti. Čini se da ovu teoriju podupiru studije o učincima restriktivnih dijeta. Restrikcija smanjuje razinu hormona koji stimuliraju metabolizam, čime se metabolizam usporava; restrikcija također produžuje život u glodavaca.

    Za dob specifično smanjenje hormona

    Razine hormona koje se smanjuju sa starenjem uključuju:

    • Dehidroepiandrosteron (DHEA) i DHEA sulfat

    • Estrogen

    • Hormon rasta i inzulinu sličan čimbenik rasta 1

    • Melatonin

    • Pregnenolon

    • Testosteron

    Razine dehidroepiandrosterona (DHEA) i DHEA sulfata jako opadaju starenjem. Unatoč optimizmu glede uloge nadoknade DHEA kod starijih osoba, većina kontroliranih pokusa nije pokazala vidljiv boljitak.

    Pregnenolon je prekursor svih poznatih steroidnih hormona. Kao i kod DHEA, njegova razina opada s godinama. Studije iz 1940-ih pokazale su njegovu sigurnost i koristi kod ljudi s artritisom, ali dodatna ispitivanja nisu pokazala pozitivne učinke na memoriju i snagu mišića.

    Razine hormona rasta (GH) i njegova perifernog hormona (inzulinu sličnog čimbenika rasta 1 [IGF-1]) opadaju s dobi. Nadoknada hormona rasta kod starijih osoba ponekad poveća mišićnu masu, ali ne poveća mišićnu snagu, iako može kod osoba s malnutricijom. Nuspojave, npr. sindrom karpalnog tunela, artralgije i zadržavanje tekućine, vrlo su česte. Moguće je da hormon rasta ima ulogu u kratkoročnoj terapiji staračke malnutricije, ali u kritično bolesnih, pothranjenih osoba hormon rasta povećava smrtnost. Možda će sekretagozi, koji potiču stvaranje hormona rasta na više fiziološki način, moći poboljšati korist i smanjiti rizik.

    Razina melatonina, hormona koji proizvodi epifiza (pinealna žlijezda), također opada sa starenjem. To sniženje može imati važnu ulogu u gubitku cirkadijanih ritmova sa starenjem.

    Estrogenska terapija u menopauzi raspravljena je u poglavlju liječenje menopauze. Nadoknada testosterona u starijih muškaraca opisana je na drugom mjestu.

    Specifični hormoni koji ostaju nepromijenjeni tijekom starenja

    Razine hormona koje ostaju stabilne kako osoba stari uključuju:

    • Adrenokortikotropni hormon (bazalni)

    • Kortizol (bazalni)

    • 1,25-dihidroksikolekalciferol

    • Estradiol (kod muškaraca)

    • Inzulin, ponekad se povećava

    • Tireostimulirajući hormon (TSH)

    • Tiroksin

    Za dob specifično povišenje hormona

    Hormoni koji se povećavaju u odnosu na starenje povezani su ili s defektima receptora ili s postreceptorskim defektima, što rezultira hipofunkcijom. Ti hormoni uključuju:

    • Adrenokortikotropni hormon, odnosno povećani odgovor ACTH na hormon koji oslobađa kortikotropin

    • Aktivin (kod muškaraca)

    • Atrijski natriuretski čimbenik

    • Kolecistokinin

    • Folikulostimulirajući hormon

    • Gonadotropini (kod žena)

    • Norepinefrin

    • Paratireoidni hormon

    • Globulin koji veže spolne hormone

    • Vazoaktivni intestinalni peptid

    • Vazopresin, također gubitak cirkadijanog ritma

    Politika privatnosti